Naknade

Naknade, idu milioni... Kao nekada kamioni. Mora se od nečega živjeti.

Gdje sve Crnogorci nađu način da prospu milione... Suviše bizarno za film ili roman (jer je jednolično), možda je prava forma humoreska. Kratko, efektno, začuđujuće... Sa nešto gorčine. Crnogorski svakodnevni tonik.

Kad čitate ove informacije o novcu koji ide za naknade bivšim funkcionerima, što pomislite? Na pravnu državu ili na legalnu otimačinu? Ima elemenata i za jedno i za drugo.

Malo je vjerovatno da se ovdje država doživljava kao istorijska misija, u onom hegelovskom smislu, ili kao vrhunac ideje organizovane zajednice. Ima tu nešto emocija, pjesme i pucanja, ništa dalje. Ovdje se država ipak i prije svega doživljava kao sveta prilika za poboljšanje sopstvenih (društvenih i finansijskih) prilika. A sve se to uvijek zaodjene u uzoritu retoriku ovoga ili onoga tipa. Patriotski kič.

Recimo, kritičar napiše da je neko napisao lošu knjigu, a sačeka ga etiketa/objašnjenje da je to zapravo (dobro skriveni, naravno) napad na Crnu Goru. Ništa manje. Ali, kako? Treba li domovina da bude opravdanje za nepismene i netalentovane? Mnogo toga može biti domovina, ali to sigurno - nije. Koliko god stvarnošću domirirao baš takav upotrebni model.

Vratimo se “naknadama”, onim novčanim.

Bilo bi sasvim demagoški osporavati samu ideju da državni funkcioneri nakon završetka službe neko vrijeme primaju platu, uostalom, osnovna namjera takvog čina jeste antikorupcijska. S druge strane, možda će im rad u državnoj službi pomoći kao preporuka da lakše nađu dobar posao? I to bi mogla biti forma “naknade”. Koje to vrijeme (primanja naknade) treba da bude, da li naknade treba da budu jednake plati, koji su sve osnovi za to, sve to traži neko promišljanje, analizu, pa tek onda suvisle odgovore.

Ali, u društvu koje tradicionalno pati od nedostatka debate o bilo čemu, a posebno o važnim stvarima, to nije baš jednostavno.

Kad vidite koji novac odlazi u tu svrhu - shvatite da je to iznos koji bi podmirio podizanje ozbiljne bolnice, nekoliko škola, ili riješio kakav infrastrukturni problem. Kada je riječ o kulturi, recimo - bilo bi tu mjesta za raskošan festival, a možda i film sa pristojnim evropskim budžetom?

Naravno, sve pobrojano nećete gledati, jer taj novac ide (i) u džepove partijskih foliranata, padobranaca koji su ulijetali na nevjerovatno neadekvatne pozicije ne bi li se državna kasa još malo izmuzla. A sve je to, na “unutrašnjem planu” predstavljeno kao - partijski interes. Sa ogavnim objašnjenjem - svi to rade, zašto da mi budemo budale.

Možda je to razlog za ovakvo stanje današnje Crne Gore? Mislim na to što taj mentalitet stavlja znak jednakosti između biti moralan i biti budala. To je sasvim dovoljno da se nikad ne maknete sa mrtve tačke korupcije i beznađa.

Nekome može biti zanimljiv i detalj da su “nove” vlade (i u tom segmentu) premašile one iz vremena DPS. Koji je, da odmah budemo jasni, i instalirao ovaj prevarantski sistem, vjerujući da će vladati vječno, i da će korist od takve državne štete ići samo njima, odnosno u njihove džepove. Ali, ta činjenica ne može biti opravdanje da vi taj prevarni mehanizam nastavite da koristite baš na taj način.

Iako samo o tome pisao i ranije, duboko je uznemirujuća činjenica da su glavni pravci kritike DPS vladanja, iz vremena opozicionog staža današnjih vlasti, olako zaboravljeni. Partijsko zapošljavanje, sveopšta mužnja... sve je to i dalje na sceni. Iako je taj model uspostavljen od DPS-a, DPS više nije zaslužan za njegovo (čak i usavršeno funkcionisanje).

Dok naknade i dalje kapaju, zanima me da li ekipa koja sada koristi ovaj mehanizam, makar u polutami sopstvene savjesti, onako, iskreno nazdravi Đukanoviću i njegovoj partiji? Uz puno skrušene zahvalnosti, podrazumijeva se.