Sam brojao naravno da nije, ali ako brojevi koje je turski ministar unutrašnjih djela Süleyman Soylu naveo ne lažu onda je u Turskoj u dvanest mjeseci od pokušaja puča 15. jula 2016 uhapšeno najmanje 47.115 službenika. Sa čudnovatim ponosom, koji podsjeća na izvještaje pecaroša ili ribara o uspješnom im lovu, je Soylu nabrojao ko je sve državi pao u mrežu: 10.732 policajaca, 7.631 oficir i vojnik, 2.575 sudija ili državni dužioc te 26.177 ostalih službenika.
Uhapšeni bi trebalo da su članovi pokreta islamskog propovjednika Fethullaha Gülena, tvrdi se u najvećem broju slučajeva. Po oficijalnoj verziji ih upravo to čini i pripadnicima „terorističke organizacije“ pod imenom "Fetö" a koja bi prije godinu dana trebalo da je pokušala da sruši državnog predsjednika Tayyipa Erdogana i njegovu vladu. Turski premjer Binali Yildirim je još i obogatio brojke svog ministra unutrašnjeg: sem ovih, uhapšenih, je još ukupno 128.013 turskih službenika zbog veza sa „Fetöm“ otpušteno ili suspendovano.
Šta, kad se zbroji, daje više od 175.000 uhapšenih, otpušenih, suspendovanih. Sve sami nastavnici i profesori, oficiri i vojnici, sudije, policajci ili poreski inspektori, za koje država, kao njihov dugogodišnji službeni poslodavac, odjednom tvrdi da oni u stvari uopšte nisu nikakvi nastavnici i profesori, oficiri i vojnici, sudije, policajci ili poreski inspektori nego itekako opasni zločinci, izdajice domovine, špijuni, podrivači, prosto: neprijatelji naroda i nje, države. Poput dr. Gergeriogloua, koji je 26 godina dugo radio u klinici u turskom industrijskom gradu Izmitu (nije istovjetno sa Izmirom), dok ga jednog dana nisu obavijestili da je u stvari neprijatelj države. A on svo vrijeme mislio da je samo specijalista za plućne bolesti. Eto kako čovjek može da o sebi pogrešno misli.
Kad smo se prvi put sreli, jednog poslepodneva sredinom januara u Istanbulu, dr. Gergerlioglu je već bio postao nezaposlen. Snijeg padaše po Taksima trgu, bijaše i vjetrovito, sivo-bijeli pokrivač leža preko ogoljenog drveća Gazi-parka a gospodin Gergerlioglu o Bogu pripovjedaše. Već tada je bilo primjetno da se on razlikuje od mnogih drugih koji su izgubili radno mjesto u cugu masovnih otpuštanja u Turskoj. I koji se sada bore za puku egsistenciju. Na neosporiv način je djelovao neustrašivo a i bio je spreman da svoju muku ispovijedi te objavi pod punim imenom i prezimenom: Ömer Faruk Gergerlioglu, rođen 02. 11. 1965. u Isparti, otac troje djece, vlasnik jednog stana sa balkonom u Izmitu.
Da li se plaši da će susret sa jednim stranim žurnalistom njegovu situaciju samo još više zakomplikovati ? Dr. Gergerlioglu odmahuje. To sada već više ništa ne znači. Sem toga, islam mu pomaže: „Snaga, koju crpim iz moje vjere, me održava na nogama. Naš život je prolazan, pravo bitisanje je samo na onome svijetu. Ja u to vjerujem i to mi daje snagu.“ Dići glas protiv nepravde i boriti se za slabe i nište je dobro djelo, koje će mu Bog dobrom vratiti.
No, Bog nagrađuje tek poslije, dok se stvari ovdje, na Zemlji, drugačije i odmah nagrađuju. Osobito u Turskoj godine 2017.
Prije pola godine u Istanbulu gospodin Gergerlioglu je govorio o zlom kodu, u kom je bila zatočena njegova egzistencija: kao u nekakvom prostoru duboka vazdušna pritiska, kome se uteć' ne može. „Oni su ljude podijelili u dvije grupe. One, čiji kod počinje sa 0 i one sa početnim 1. Ja imam cifru 1. Zato su moje šanse za zaposlenje skoro pa nikakve. I to mi je posve otvoreno i rečeno. Bolnice ne uzimaju one sa početnim 1.“
Dr. Gergerlioglu se, pošto je dobio otkaz, prijavio kod jedne privatne agencije za zapošljavenje ne bi li opet dobio posao kao ljekar. No, njegove šanse su bile baš loše. Finalno: on je dobio otkaz po slovu dekreta o vanrednom stanju, potpisanom rukom predsjednika Erdogana. Čime je na tržištu rada prokazan. Državne bolnice ga ne sieju zaposliti, jer po slovu ovog predsjedničkog dekreta svi njime otpušteni službenici su otpušteni doživotno. Tačno tako piše u aktu Predsjedničke palate. Privatnici mogu da ih zapošljavaju, ali se većina njih ne usuđuje da to uradi – ko je u Turskoj pod vanrednim stanjem u kontaktima sa jednim „teroristom“, toga koliko odmah može snaći ista zla sudba. Što je Dr. Gergerliogu osjetio na sopstvenoj koži. Više turskih bolnica je onu privatnu agenciju za zapošljavanje obavijestilo da im treba specijalista za plućne bolesti ali da čim šefovi kadrovskog vide akte, čiji kod počinje sa 1 ispred internog dokumentacionog broja, prijava na radno mesto biva odbijena.
Put, na čijem je kraju dr. Gergerlioglu u očima svoje države postao terorista, je začudjujuće kratak. Ali istovremeno i podugačak. U zavisnosti od toga, kako će biti ispripovedan: gospodinu Gergerlioglu je trebalo nekoliko godina ili samo nekoliko dana da ga pređe. Dugi put počinje još u djetinjstvu, kad se upisao – kao i Recep Tayyip Erdogan - u jednu tzv. Imam-Hatip školu. To su škole u kojima se, sem uobičajnog školskog programa, veoma puno vremena i pažnje posvećuje temeljnoj izobrazbi učenika u islamu. Zadojen time, Ömer Gergerlioglu počinje da se zalaže za prava muslimana.
Iz ove škole put za njega, prije 15 godina, kao i za puno turskih aktivista za ljudska prava u to doba, vodi pravom linijom u Erdoganovu novoosnovnu „Partiju za pravdu i razvoj“, kreće: AKP. „Ranije sam se zajedno sa AKP borio za prava turskih žena da u državnoj službi ili na univerzitetima budu zabrađene. Ja sam postao borac za ljudska prava da bih se založio za prava potlačenih muslimana“, priča dr. Gergerlioglu u istanbulskom kafiću, u kom smo se upoznali.
I dok udari vjetra po Taksim Trgu motaju zastrašujuće rojeve sniježnih pahulja naokolo, on iscrpno opisuje kako se njegov pogled na ljudska prava tokom godina mijenjao. Vremenom mu je, naime, sve više bivalo jasno da nije samo njegova sopstvena grupa, vjerujući muslimani, u Turskoj potlačena. I religiozni život Alevita se ometa, vrši se pritisak na hrišćanske crkve, po Kurdim uvijek pljuju, Jermene diskriminišu, ateiste izopštavaju a žene zlostavljaju. „U jednom sam momentu shvatio da se mora založiti za prava svih grupa. Da postoje samo jedna i nepodijeljena ljudska prava, za sve.“ Dr. Gergerlioglu se učlanjuje u tursku grupu za ljudska prava „Mazlumder“, čiji šef biva u Izmitu a nekoliko godina dugo i predsjednik organizacije za cijelu Tursku.
U to vrijeme je bio vrlo blizak AKP-u. Ili partija njemu. Kad je stranka 2011, za parlamentarne izbore, tražila kandidata za region Izmit, on je čak ušao u najuži izbor pa je išao u centralu AKP, u Ankaru, da se predstavi. Na kraju ga nisu uzeli, no to mu nije bilo važno, podržavao je on partiju i dalje. AKP je tada, napokon, činila dobre stvari: otvorila zemlju, zalagala se za prava manjina. Dr. Gergerlioglu je posebno imponovao proces pomirenja sa Kurdima, iniciran od strane Erdogana.
No, to je sve okonačano najkasnije u junu 2015. AKP je knap promašio apsolutnu većinu na parlamentarnim izborima: prinuđen na koaliranje da bi mogao nastaviti da vlada. Crvena krpa Erdoganu ispred nosa. On je srušio koalicione pregovore te poveo zemlju u nove izbore. Da bi nadomjestio izgubljene glasače uložio je u nacionalistički kurs, agitovao protiv Kurda i ostalih manjina. Iz programa je prekrižan mirovni proces. Gospodin Gergerlioglu je bio razočaran, bijesan, zgranut – i preko noći terorista.
Tako bar tvrdi Država. Ovdje je začetak onog drugog, kraćeg puta u terorizam. Na čijem su početku dva mrtvačka kovčega. Jedan pokriven turskom zastavom, drugi tkaninom u bojama kurdske terorističke organizacije PKK. Jedan pored drugoga. Iznad oba ridaju majke. Gergerlioglu je ovu sliku otkrio na internetu, proširio je i pod njom napisao: „Ovaj rat rastaće naše društvo. Jedan dio djece ide u armiju, drugi u PKK: svi ginu. Izjedamo se međusobice. Bolje bi bilo da ova dvojica ne leže jedan pored drugog, leš do leša, nego da su živi, ravnopravni, rame uz rame.“ Četiri rečenice, koje su od dr. Gergerlioglua oficijalno učinile osumnjičenim za terorizam. U roku od 48 sati.
On je sliku na internetu komentarisao 9. oktobra 2016. Dva dana potom je protiv njega otvorena istraga zbog terorističke propagande. Opet dva dana potom mu je bilo saopšteno da je suspendovan sa posla. A pasoš poništen.
U januaru je obznanjen dekret o vanrednom stanju, kojim je doktor za sva vremena otpušten iz državne službe.
Nepoznati ljudi su protiv njega agitovali po internetu. Pokoji od njih mu je pretio čak pod punim imenom i prezimenom. Kad se zbog toga obratio državnom tužilaštvu bilo mu je odgovoreno da pričeka. Nema personala koji bi se pozabavio prijavom. Na ulici mu je prišao neznanac i urlao na njega: „Sa takvima poput tebe ćemo po kratkom postupku.“ Direktor škole njegova sina je zamolio da se više ne kandiduje za Udruženje roditelja: škola mora da vodi računa o svojoj reputaciji. I iz džamije u njegovom kvartu je bio izguran. Njegove radove za stručne, medicinske časopise više niko štampao nije, iako su prethodno bili redakcionalno prihvaćeni. Sve u svemu: gospodin Gergerlioglu je bio demoliran.
Patio je potom od nesanice, ležao do jutarnje molitve budan i mislio na bezbrižna vremena negdašnjih briga. A šta ako stvarno ne nađe posao ni u jednoj bolnici u cijeloj Turskoj ? Mislio je na Nihata Zeybekcija, turskog ministra privrede. „Preklinjaćete nas da vam dopustimo da krepate“, poručio je ministar protivnicima tuske vlade i najavio najgrozomorniju kaznu: „Odležaćete vaše kazne u takvim rupama, da nikad više sunca Božijeg gledat' nećete dok dišete. Nikad glasa ljudskoga čuti više nećete. A preklinjaćete: pustite nas da skapamo.“
No, ipak ja i dalje spavam u svom sopstvenom krevetu a ne u kazamatu, gledam sunce, čujem glasove – tako si je mislio gospodin Gergerlioglu pojedinih noći. Ako je kad-kad napokon ipak i zaspao, kroz njegove snove su se vukli plućni crvi, bušili njegove misli podučavajući ga šta znači: streknuti u vis u sred noćne more, onda lagano doći k sebi i u mraku biti ponovo svestan situacije u kojoj se nalaziš. Da bi odmah potom žarko žudeo za povratkom u noćnu moru.
I druge kolege su bile otpuštene, neke je gospodin Gergerlioglu lično i poznavao. Neki do njih su si noć za noći oko duše navlačili zaštitni prsluk od alkohola: ne bi li zaspali ili uopšte noć u komad pretekli. Drugi su uzimali tablete. U Izmiru je jedan otpušteni kolega sa krova bolnice skočio direktno u Božje ruke.
Sve ovo za dr. Gergerlioglu nije dolazilo u obzir. Njegov zaštitni prsluk, njegov štit je bila i jeste vjera.
Najgore je bilo što je počeo da se pita, koliko je dragocjena istina. Preciznije: da li istina više vrijedi od okvirno 6.303 eura i 61 cent. Koliko košta kutija „Gilenya“. Lijeka za multiplu sklerozu. A koji njegova teško bolesna žena mora da uzima. Pitanje cijene istine je postalo akutno tri mjeseca pošto je dobio otkaz, sredinom aprila: tada je izbačen i iz zdravstvenog osiguranja. Ušteđevina se topila, imao je još za četiri paklice „Gilenya“. Onda za tri. Pa za dva. Kad su spali na jedno, rodbina mu je savjetovala da napokon prekine kritikovati vladu. A da je najbolje da se javno pokaje i izvini. Možda bi to moglo nešto još i da promijeni.
Ali, gospodin Gergerlioglu nije htio da poklekne: „Ja ću pravo zvati pravim, a krivo krivim“, kazao je kad smo se drugi put sreli. U Izmitu, njegovom rodnom gradu, lavirintskoj naseobini fabrika i poslovnih prostora na sat vremena vožnje istočno od Istanbula. Dr. Gergerlioglu je i dalje bio bez posla. Ali nije bio slomljen: nisu ga slomili. „Ja nisam samo izgubio posao jer sam govorio istinu, nego me je Turska proglasila za teroristu jer sam se založio za mir“, kazao je prkosno.
Gospodin Bicen se miješa u razgovor. Njegov advokat. Sreli smo se inače u Bicenovoj kancelariji. Na sto stavlja debelu fasciklu: slučaj njegovog branjenika. Dopisivanje sa vlastima, pisma sudu, sudski pozivi, ukaz o otpuštanju sa posla, izbacivanje iz zdravstvanog i izbacivanje iz raznih saveza i udruženja: protokol jednog istrebljenja.
„Ömer-beg je karakterno isprava osoba. On ne popušta. Kad misli da je u pravu, onda grize. I to ne samo ovih poslednjih par godina. Uvijek je bio takav“, kaže advokat koji i ne pokušava da svog branjenika sputa dok u mikrofon stranog novinara izgovara rečenice, koje njegov slučaj zasigurno neće učiniti jednostavnijim: „Ja poznajem islamistički pokret dobro jer sam i sam do prije koju godinu bio islamist. Ima puno ljudi u islamskoj zajednici koji koncept ljudskih prava posmatraju kao nešto definisano od strane Zapada i što upravo time biva suprotno Islamu. Ali to je glupost. Ljudska prava i Islam posmatrati kao nespojive potiče iz kriva učenja da je demokratije nešto samo za Hrišćane.“
Advokat dosnosi čaj. Gospodin Gergerlioglu reminiscira godine u kojima je podržavao AKP. „Danas osjećam bijes i tugu zbog toga. Ranije nisam moga da povjerujem da će se islamski pokret boriti za ljudska prava samo onoliko dugo, koliko će mu to biti od koristi. U međuvremenu moram da priznam da je to bilo tako.“ Gorka je istina da je AKP zloupotrijebio islam i demokratiju. Kad je Erdogan došao na vlast - vojska je bila protiv njega. Da bi se zaštito od generala, trebala mu je pomoć EU. Stoga joj se bio približio. „Tada sam vjerovao da AKP ima ozbiljne namjere sa Evropom. I da joj se ne približava samo da bi se ratosiljala armije. Ali od kad je Erdogan generalima skršio kičmu - ukazalo se njegovo pravo lice. Lice jednog totalitarnog firera.“
Advokat ga pogleda. I ne izusti ništa.
Sve vi ovo objavite, sve je ovo tačno, uvjerava gospodin Gergerlioglu i dodaje: „Ranije je AKP bila partija potlačenih ali sada se pretvara u partiju tlačitelja. I nikome ne oprašta ko je kritikuje.“
Prije nekoliko dana dođe novi glas od gospodina Gergerlioglua. Našao je posao u jednoj privatnoj klinici u kurdskoj provinciji Batman, na krajnjem jugoistoku Turske. Prema njemu se ophode dobro, piše. No, nije dovoljno da samo dobije posao i zdravstveno osiguranje. On mora da nastavi borbu za svoju povrijeđenu čast. Za sebe i sve ostale koje su otpustili ili uhapsili: ni krive-ni dužne. Gospodin Gergerlioglu je poslao i jednu fotografiju: on ispred svoje nove bolnice. Vidi se čovjek, sa prijateljskim pogledom, u bijelom mantilu. Koji je po državnoj definiciji terorista.
Jedan od 175.000.
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
