U posljednje vrijeme svjedoci smo događaja koji ne samo da nas plaše, već nam oduzimaju nadu da ćemo jednom dostići društvenu, pravnu i vrijednosnu uređenost. Osnovac u učionici tuče svog profesora, vršnjačko nasilje postalo je svakodnevica, fudbaler se izmiče da bi protivnik dao gol, akademik krivotvori ocjene svoje djece, svaki ženski moćniji prodor u sferu politike dočekuje se seksizmom, mizoginijom, masovnom fejsbuk hajkom, nagrađivani policajci, sudije, tužioci u stvari su prerušeni kriminalci, laž se ugnijezdila na najvišim državnim adresama od lažnih obećanja, lažnih diploma do lažnog morala, Ustavni sud kroji odluke skladno ličnim interesima, sve je više pravne zabludjelosti i nespremnosti da se zaštiti pristojan građanin, da se zaštiti pravda i dostojanstvo.
Moralne vrijednosti i kodeksi koji su nekada uređivali društveni ambijent, ali i garantovali opstanak pojedincu, porodici, plemenu, društvu - potpuno su uništeni i više ne postoje, izrugani, izvikani i podvedeni pod nonsens. Krivotvori, prevari, ponizi, podmetni, otmi, gazi, slaži - uobičajena je matrica ponašanja koju nam je nametnula tranziciona kvazielita, ali ni ova nova koja nas sada vodi, nije baš gadljiva na to.
Često se pitam da li mi uopšte imamo onu pravu, intelektualnu, duhovnu elitu. Gdje su oni moralni vizionari koji su spremni i na žrtvu zarad opšteg dobra. Nažalost, djeluje kao da savremena Crna Gora takve elite više nema. Univerzitetski profesori, iako im je značajno unaprijeđen materijalni status, i dalje ćute. Svi su, izgleda, u manjoj ili većoj mjeri, postali dio sistema koji beskrupulozno, neodgovorno, svjesno ili nesvjesno, aktivno ili pasivno, uništava državu. Zato ovako rapidno propadamo, nema nikoga ko bi mogao da vrati moralnu vertikalu ovom posrnulom društvu i uspostavi prave vrijednosti. Ostao je samo pokoji pojedinac koji opominje, ukazuje, a koga nema ko da čuje, jer je nadvladala zaglušujuća buka populizma. Ali to što su u manjini, ne umanjuje njihovu snagu - oni su naša nada, oni su svjetlo. A nekad smo imali duhovnu elitu, pa naši preci su život davali za čast i slobodu, pažljivo su slušali one iskusnije i mudrije. Riječ je vrijedjela više od svakog pečata. Danas je sve to potpuno devalvirano.
Naši roditelji su znali za moral i držali do njega. Sjećam se kao dijete, kada sam kod velike pijace, današnjeg Gintaša, gdje smo tada živjeli, našla svežanj novčanica stegnut gumenom lastikom, vjerovatno pazar nekog prodavca sa pijace, i kada sam srećna došla kući, umjesto pohvale, dobila sam batine i naređenje da ga isti čas vratim na mjesto na koje sam ga našla. To je bila moralna lekcija, da tuđe, pa iako se ne zna čije je, ne prisvajam. Koliko bi današnjih roditelja, u ovom svijetu koji je postao diktatura pukog materijalizma, tako reagovalo, bojim se niko. Sve stare vrijednosti su degradirane i odbačene. Ove koje nam se nameću kao nove su uglavnom nakaradne i razorne po društvo, a bestidno i brutalno se serviraju novim generacijama, a gotovo da im se niko ne suprotstavlja. Sitnosopstvenički moral odnosi prevagu, uništavajući interes opšteg dobra. Ako mislimo na budućnost naše djece, na zdravlje ovog društva, pod hitno nam treba moralna katarza.
No, nažalost, nije samo moralno posrnuće problem našeg društva, zbog kojeg srljamo u ambis, već i taj što državom, kao najsloženijim sistemom, uglavnom upravljaju potpuno neiskusni, nekompetentni ljudi koji su direktno iz studentskih klupa uskočili u politiku, i partijski rad im je jedino iskustvo, pa jedino što znaju je da dobro foliraju narod slatkim floskulama, da šire demagogiju i populizam i manipulišu bez trunke empatije, stida i obzira. Ima i onih nešto iskusnijih, koji pohlepno i gramzivo mjerkaju državnu imovinu, i zbog te želje za ličnim bogaćenjem su i došli tu. U ogromnoj manjini su oni koji nešto znaju i koji se trude da daju doprinos boljitku društva. Pošten rad, stručnost i vizionarstvo se danas, nažalost, ne isplate. Takve pomenuti eliminišu da ne smetaju njihovim dilovima. Neznanje i pohlepa uništavaju i posljednje resurse naše države.
Politika je javna djelatnost od opšteg društvenog interesa za cijelo društvo, zato je presudno važno za uspjeh društva da državom upravljaju pošteni i stručni ljudi, koji znaju i koji imaju iskustva i mudrosti za donošenje krucijalnih odluka u interesu svoje države, koji vole svoju državu i svoj narod. No teško to ide, jer se u našem partitokratijom zarobljenom društvu namnožilo mnogo onih neznalica sa kupljenim diplomama, te onih koji ništa ne znaju sem da profitiraju na propasti našeg društva, a vidim ni nova politička elita nije imuna na to, jer suviše su im se primakli i tapšu ih upravo ljudi koji su glavni krivci za urušavanje našeg društva, ti konvertiti i hohštapleri, već su se infiltrirali i vuku konce.
Samo naivni, zavedeni i povodljivi mogu povjerovati da nas ovi sadašnji na vlasti mogu vratiti pravim vrijednostima i povući zemlju naprijed. Crnoj Gori treba duhovna elita, odgovorna, poštena, znavena čiji bi istorijski zadatak bio da bude vidljiva, da se nametne, da povrati društvene vrijednosti, da ponudi izlaz i da svojim ličnim primjerom pokaže kakvom društvu moramo svi da težimo.
Kada date infantilnim, nekompetentnim i neozbiljnim diletantima, bez vizije i strategije, moć da upravljaju državom, onda nema čuđenja što smo tu gdje smo, u ovom nesigurnom i neodrživom stanju. To je, u stvari, prirodna posljedica neprirodnog stanja da narod uporno vjeruje u čuda i fatamorganu, u šarene laže da će neko “paf,paf” iliti “ćiribu, ćiriba” metodom, donijeti blagostanje, bez truda, rada, bez realnog sektora. Ta iluzija će se brzo raspršiti i doći na naplatu, a triježnjenje će biti teško i bolno.
Zato se pod hitno moramo okrenuti dokazanim, stručnim ljudima, a postati ugledan stručnjak nije lako, za to su potrebne decenije mukotrpnog rada, odricanja, bezbroj neprospavanih noći i kontinuirano učenje. Dokazani stručnjak ne nasijeda na folirantske priče i isprazna obećanja. Njega ne mogu da opčine materijalna bogatstva, jer zna da je sve to beznačajno i prolazno, a da su duhovne vrijednosti i znanje ono što je trajni kapital i što vam niko ne može uzeti. Samo sa takvima se može nazrijeti kraj ovog našeg posrnuća, ali moramo znati da je za potpunu duhovnu obnovu i povratak pravim vrijednostima potrebno vrijeme, potrebne su nove čiste generacije, ali i katarza mnogih institucija.
Za početak bi trebalo da se suočimo sa gorkom istinom da je Crna Gora oboljela od nemorala i pogrešnih vrijednosti, da bi trebalo da se liječi, ako to ne uradimo istina će se surovo suočiti sa nama. A onda je na potezu utihnula intelektualna elita, jer ako je istinski elita, nema pravo da saginje glavu i ćuti na ovoliku dozu licemjerstva, nemorala, neznanja, laži i narastajućeg pogubnog populizma sa najznačajnijih adresa, na ovaj manjak državničke mudrosti i dostojanstva, na ovu degutantnu snishodljivost i dodvoravanje stranim birokratama, na ovo kolektivno ludilo u kojem živimo, već moraju jasno i glasno da kažu da je dosta, da je crvena crta pređena.
To je izlaz, u protivnom, kako neko reče, umrijeti nećemo, ali spasa nam nema.
Bonus video:
