U Srbiji ove godine nema političke ljetnje pauze. Ispala je iz rasporeda tako što je predsjednik države Aleksandar Vučić sredinom juna objavio svoj esej o Kosovu, oko koga se od tada zemlja svađa. Za srpske prilike je poruka Vučićeve enclike ravna onom značenju, koje bi za Tursku imalo priznanje predsjednika Erdogana da je 1915. bilo osmanskog genocida nad Jermenima. Time Vučić nadilazi mračne sjene srpske istorije, čijem nastajanju je - u svoje pero - i sam dobrano kumovao. On sada od svojih zemljaka traži da priznaju da je Kosovo, koje se 2008. uz američku i zapadnoevropsku podršku proglasilo nezavisnim, za Srbiju – izuzimajući Srbima naseljeni sjever- izgubljeno.
Jeste da je kod puno Srba je ova spoznaja već duguže vrijeme raširena, osobito i stoga što ih more posve druge, ovozemaljske brige: radna mjesta, dobre škole za njihovu djecu ili stan koji mogu platiti, a ne tamo nekakav mit o večno srpskome Kosovu polju. No i pored toga se retko koji vodeći srpski političar do sada usuđivao da u kosovskom pitanju bobu kaže bob, a popu pop: iz bojazni od sićušne ali bučne manjine sastavljene od nacionalističkih intelektualaca, pravoslavnih vladika i ostalih grlatih demagoga.
Ako je ijedan beogradski političar mogao sebi dopustiti da pred biračima okonča ovaj kukavičluk, onda je to upravo Vučić. Najkasnije od kad je u aprilu apsolutnom većinom pobjedio na predsjedničkim izborima, ovaj negdašnji ultra-nacionalista, čija Srpska Napredna Stranka dominira i parlamentom, raspolaže takvom količinom moći, kakvu je u posljednje doba u srpskoj politici imao samo još autokrata Slobodan Milošević, devedesetih godina prošlog vijeka.
„Vrijeme je, da kao narod, prestanemo kao noj da zabijamo glavu u pijesak, da pokušamo da budemo realni, da ne čekamo da će nam u ruke doći i ono što smo odavno izgubili.“, napisao je Vučić i ohrabrio svoje zemljake da ne čekaju „da nam u ruke padne ono što smo odavno izgubili.“ Rješenje za svađu oko Kosova ne leži u „našim mitovima i bojevima“, piše Vučić i Srbe podsjeća na to da „Albanci u sprovođenju svojih nacionalnih ideja imaju značajnu podršku većine zapadnih zemalja.“
Dobar dio Vučićevog teksta, koji je osvanuo u beogradskom bulevarskom listu „Blic“, je jedna osobita vrsta psovanja po čitalačkoj publici. On prije svega kara milje beogradskih tabloidnih novinara i poluintelektualaca – koje je u predizbornoj kampanji inače itakako tetošio - koji svijet gledaju kroz čašicu šljivovice a za Kosovo ginu držeći visokoparne predike za kafanskim stolovima. To su ljudi, kaže Vučić, koji „ne znaju gdje je Kosovo, nijesu tamo bili, neće nikada tamo ni otići, jos manje živjeti, ali bi rado sve druge poslali na Kosovo, da ih nauče krvavoj geografiji sopstvene zemlje.“
Na pojedinim mjestima tekst čini se odiše intelektualnim rukopisom izraelskih savjetnika, koje Vučić već godina savija oko sebe. Muškarci poput Arona Shaviva, šefa firme „Strategy and Campaigns“, koji je po sopstvenim riječima „specijalizovan za pobjede na izborima“. Shaviv je, kako tvrdi, do sad 14 predsjednika i premjera kao i nedefinisani broj klijenata EU-komisije doveo do pobjede: u Izraelu, Tajlandu, Poljskoj, Keniji i elem Srbiji. Jedan drugi Vučićev šaptač iz Izraela je marketinški strateg Asaf Eisin. Pa kad Vučić u svom eseju onako iscrpno citira nekadašnjeg izraelskog predsjednika Shimona Peresa, onda se to, sva je prilika, može pripisati i uticaju ovih savjetnika.
Peres, tako Vučić, je svoje pregovore sa Palestincima opravdao i troškovima nepregovaranja. To isto važi i za dialog Beograda sa Prištinom – samo treba da se pomisli šta Balkanu (opet) prijeti, ako Srbi i Kosovo-Albanci ne budu međusobno razgovarali: „Ja, poslije toliko godina bavljenja politikom na ovim prostorima, taj odgovor vrlo dobro znam“, piše Vučić, čovjek koji je za rata NATO protiv Jugoslavije 1999 bio „ministar informisanja“ beogradske vlade pod kontrolom Miloševića.
Knap dvije dekade potom isti taj čovek predlaže „unutrašnji dialog“ o Kosovu, da bi se Srbi oprostili od svojih nerealističnih predstava. Ne zbog „zbog tapšanja po ramenu u nekoj od zapadnih ambasada“, garantuje Vučić, nego „zato što je potrebno, kao nikada do sada, da svi, zajedno, pronađemo odgovor“. Odgovor, koji bi bio trajan i isključio bitke, kao opciju. Što „zahtjeva glavu vruću od stalnog razmišljanja, srce koje je hladno na pretjerane emocije, i ruke uprljane kompromisima.“ Vrata EU su Srbiji otvorena a „ u protivnom, čuvaćemo konflikt čiji smisao ne razumijemo“, požalio se srpski predsjednik. Sa tim treba jednom za svagda prekinuti. Srbija mora makar da pokuša da „razriješi kosovski čvor“.
Vučić uz to citira i 1992. umrlog pisca Borislava Pekića, koji je svojim satiričkim romanom „Vreme čuda“ svojevremeno bio inspiracija komičarima Monty Pythona za njihov film „Žitije po Brajanu“. Nadliberal Pekić je permanteno kritikovao srpski nacionalizam i napisao: „Treba ljubiti zemlju djece svoje, a ne djedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo nego kuda idemo.“
Parafrazom ovog Pekićevog citata, koji Vučić i inače počesto koristi, on okončava svoju encliku o Kosovu, koja od objavljivanja obuzima pažnju kao rijetko koji politički tekst ikad u Srbiji. Mediji su svakodnevno puni priloga o Za i Protiv, čime je predsjednik ostvario što je htio: onaj „unutrašnji dialog“ o Kosovu, koji će prekinuti sa starim tabuima, prije svega medju akademicima i intelektualcima.
Jeste da nacionalisti među ovima očajnički pokušavaju da zadrže primat nad debatom, ali njihove pozicije su veoma krhke. Nekadašnji srpski desni radikal Vučić je današnje srpske desne radikale temljeno marginalizovao, tako da oni sada bez ikakva javnog uticaja i dalje grme o „izdaji“ Kosova.
U međuvremenu Vučića kritikuju i pojedni lijevo-liberalni srpski intelektualci, iako on izgovara upravo ono, što su oni godinama tražili da čuju. No, njemu se ne smije verovati, kaže se u njihovim krugovima, u kojim mnogi djeluju već poprično izgubljeno: izgleda da im nedostaje stari, marcijalistički Vučić, kao neprijateljska figura na koju su se odavno bili navikli.
Sa druge strane, intelektualci poput Dušana Kovačevića, autora gorko-crnih komedija, poznatih u skoro svakom ćošku rahmetli Jugoslavije, podržavaju Vučića. Autor scenarija za filmove poput u Kanu „Zlatnom Palmom“ nagrađenog „Podzemlja“, udara u isti talambas kao i predsjednik, "Meni se diže kosa na glavi kada čujem ljude koji sede u Beogradu na nekim foteljama da pozivaju na odbranu Srbije na svakom koraku. Ti koji to govore danas ne mogu da pretrče 100 metara, moraju da jedu tri puta dnevno i da spavaju dva puta u 24 sata. Ako ih zatekne rat popodne, oni neće moći da učestvuju u njemu, jer tada spavaju.“ karikira Kovačević heroje pisaćih mašina Srbije. I kaže da je ovim esejem upravo Vučić, za razliku od ovakvih, pokazao hrabrost.
No, taj isti Vučić je prije koji dan opet podcrtao da će Beograd sve učiniti da spriječi prijem Kosova u UNESCO. U ovom momentu su Vučićeve riječi još samo ciljane provokacije srpske narodne duše. No, to su, u najmanju ruku, i riječi, koje se do sada iz Beograda nijesu čule.
Autor: Michael Martens (Mihael Martens)
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
