Malo je koja figura iz prve polovine prošlog vijeka prožela Beč svojim djelovanjem i nasljeđem kao Karl Kraus. U galeriji slavnih sugrađana - od Sigmunda Frojda preko Ludviga Vitgenštajna, Gustava Malera do Roberta Muzila i Oskara Kokoške, da spomenemo samo neke - on je vjerovatno bio pojava koja je privukla najviše obožavalaca i mrzitelja u isti mah.
Pritom slavni Bečlija uopšte nije rođen u Beču.
Bizmarkovo uzglavlje
Rođen je u današnjem češkom gradiću Jičinu, osamdesetak kilometara sjeverno od Praga, u istorijskoj pokrajini Bohemiji. Varoš je imala slavnu istoriju. U vrijeme tridesetogodišnjeg rata u 17. vijeku bila je prestonica vojvodstva katoličkog vojskovođe Valenštajna. Usred varoši je njegova palata. Još jednom je velika istorija zakucala na vrata Jičina kada se našao u vrtlogu Austrijsko-pruskog rata. Oko četrdeset kilometara od Jičina, kod današnjeg češkog grada Hradec Kralove, tada Kenigreca, jula 1866. Pruska je vojno porazila Austriju i preuzela primat u njemačkim zemljama. Pruski kancelar Bizmark je tih dana noćivao u Jičinu, na glavnom trgu, u kući bogatog jevrejskog trgovca Jakoba Krausa i njegove žene Ernestine.
Nepunih osam godina kasnije, 28. aprila 1874, u toj bogatoj kući rodio se Karl Kraus. Porodično predanje kaže da je došao na svijet u sobi u kojoj je konačio Bizmark. Možda je to razlog što je Karl Kraus cijeli život bio oduševljen njemačkim kancelarom: „Kao čovjek genije, kao sluga države samo talentovan“, zapisao je o njemu. Rado je iznova iščitavao Bizmarkovu knjigu sjećanja.
Međutim, porodica se sa trogodišnjim sinom Karlom Krausom seli u Beč pa će varoš Jičin kod Krausovih ostati dio porodičnih sjećanja. Bečko okruženje će postati odlučujuće za jezički nadarenog dječaka.
Beč kao svijet
Kao deveto dijete u nizu, Karl Kraus zapravo nije mogao biti usamljen. Maturirao je 1892, upisao pravni fakultet. Istovremeno počinje da piše pozorišne i književne kritike za novine njemačkog govornog područja. Neko vrijeme okušava se kao glumac, bez većeg uspjeha. Napušta pravo 1896. i posvećuje se studiju filozofije i germanistike. Ni taj studij nije okončao. Godine 1897. objavljuje svoj obračun sa književnošću bečkih kafana i moderne „Demolirana literatura“. Satirična knjiga mu je donijela veliki uspjeh kod publike i trajna neprijateljstva u nekim bečkim književnim krugovima.
Slijedi osnivanje satiričnog časopisa „Die Fackel“ (Baklja). Iste 1899. istupio je iz jevrejske vjerske zajednice. U svom časopisu, koji postiže uspjeh bez presedana, objavljuje oštroumne aforizme, o vladajućem seksualnom moralu. „Skandal počinje tada, kada ga policija okonča“, zapisao je on o tome. Najveći broj priloga u časopisu pisao je sam. Od 1912. nije objavljivao tuđe tekstove. Već prvi broj je dostigao tiraž od 30.000 primjeraka.
Nije štedio ni loš novinarski jezik ni svoje književne savremenike. Postao je jedan od najvećih boraca protiv srozavanja njemačkog jezika. „Stvar je počela da gnjili od jezika. Vrijeme zaudara još od fraze“. Raskrinkavanje jezičke nepreciznosti, fraziranja, jeftinog posezanja za efektima, uglavnom je primjenjivao na člancima dnevnog lista „Neue freie Presse“ (Nova slobodna štampa).
Već 1910. je održao prvo javno čitanje, koje je u Beču postalo kulturni događaj prve klase. Do 1936. imao je 700 takvih čitanja. Nobelovac Elijas Kaneti je u knjizi „Baklja u uhu“ ostavio svjedočenje o utisku koji je Karl Kraus imao na publiku: „To je, kažu, najstroži i najveći čovjek koji danas živi u Beču. U njegovim očima niko ne pronalazi milost. U svojim predavanjima napada sve što je loše i pokvareno…Svaka riječ, svaki slog u 'Baklji' su njegovi. On optužuje i sudi. Nema odbrane, to je izlišno, jer je toliko pravedan, da nikoga ne optužuje ko to ne zaslužuje. Ne griješi, ne može da pogriješi… Kada čita iz toga (iz Posljednjih dana čovječanstva), kažu da su ljudi kao paralisani. U sali su svi nepomični, jedva se usuđuju da dišu… Kažu, ko je njega čuo, ne želi više da ide u pozorište, jer je ono dosadno u poređenju sa njim, on sam je pozorište, ali bolje, i to svjetsko čudo, to čudovište, taj genije, nosi krajnje uobičajeno ime Karl Kraus“.
Protivrječnosti
Naravno, ovakav fenomen je generisao gomilu neprijatelja. Među novinarima, književnicima, ali i u hijerarhiji vlasti. Sudski procesi su ga činili sve popularnijim. Materijal sa tih procesa bi poslije osvanuo u njegovom časopisu. Dramatičar i pisac Artur Šnicler konstatovao je kod Karla Krausa „oblak mržnje“. Kafkin prijatelj, književnik Maks Brod zapisao je o njemu da je „prosječna pamet, čiji stil rijetko izbjegava dva loša pola literature, patos i površni vic“.
Karl Kraus se krstio u katoličkoj crkvi 1911. Ali je iz nje istupio 1922. Mada potiče iz bogate jevrejske porodice, njegov odnos prema „jevrejskom pitanju“ bio je protivrječan. Cionizam je smatrao pogrešnim u odnosu na mogućnost asimilacije u veliku srednjoevropsku kulturu. Prezirao je dominaciju tržišta i profita, njegova kritika nezasitosti modernog čovjeka ponekad se služila antisemitskim predrasudama. Neki kritičari vide u takvim njegovim postupcima „jevrejsko samoporicanje“, današnjim jezikom desnice - „autošovinizam“. Drugi pak iznose dokaze da je pretjerivanje u samoj srži njegovog književnog postupka.
Konzervativni branilac dobrog njemačkog jezika, u ratu je postao pacifista. Najprije je oštro napao „unutrašnjeg neprijatelja“ - sve koji su zaradili na ratu, razuzdanu patriotsku štampu, crnoberzijance, sve one kojima je rat - brat. Ali do ljeta 1917. iz svoje kritike izuzimao je časne oficire i vojnu elitu. Onda je shvatio da mora da kaže B, kada je već rekao A. Frontalno se obračunava sa svim „stubovima društva“ koji su doveli do katastrofe. „Veleizdajnici čovječanstva“ postali su crkva, vojska, visoka politika: „Kako upravljaju svijetom i odvode ga u rat? Diplomate lažu novinare i vjeruju u to kada pročitaju“.
Posljednji dani čovječanstva
Od 1915. do 1922. nastajalo je njegovo glavno djelo, „Posljednji dani čovječanstva“. „Izvođenje drame, čiji obim bi po zemaljskim kriterijumima zahtijevao oko deset večeri, zamišljeno je za Marsovsko pozorište“, kaže se u uvodu. I zaista, rijetko koje djelo je na taj način sveobuhvatno odgovorilo na ludilo Prvog svjetskog rata. Već na početku kolporter na bečkim ulicama uzvikuje: „Posebno izdanje! Noje fraje prese! Krvavi sarajevski čin. Počinilac je Srbin!“ Od predvečerja rata preko njegovog početka i toka pratimo nevjerovatnu galeriju likova.
„Razbićemo Ruse i Srbe u paramparčad“, skandira rulja. To se na njemačkom rimuje na isti način kao “Srbe na vrbe”. Bečlija koji pred klupom u parku drži govor, ima problema sa riječima napabirčenim u novinama. Poluobrazovan, miješa pojmove odbrambenog rata i rata za preraspodjelu. Iz svjetskog požara će se Austrija uzdići kao „falanga”, a ne kao Feniks. Potom slijedi čuveni dio govora: „Stvar zbog koje smo krenuli je pravedna, nema tu brljanja, zato vam kažem: Srbija mora umrijeti!” Dok svi odobravaju, čuje se i glas koji svemu daje ironičnu notu: „Svako mora umrijeti“.
Dok rulja razbija radnju jednom frizeru koji ima „srpsko ime“ bečki istoričari šetajući gradom govore o tome da je primitivni i nasilni patriotizam Francuza i Engleza u „staroj njemačkoj državi Habzburga nemoguć“.
Svakako je interesantan i dio koji Karl Kraus premješta u osvojeni Beograd. Dopisnica bečkih dnevnih novina Šalek stiže u okupiranu srpsku prestonicu i kaže: „Beznadežnost ovakvih mjesta je tako velika, da ne može ni da se pomisli na fotografisanje. Ono što me stalno jedi jeste to da grad uopšte nije kaldrmisan. Moguće je da je to bilo od pomoći odluci da ga sravne sa zemljom“.
Mediji su od tih vremena uznapredovali u brzini prenosa ljudske patnje. Ali i Šalek i dva reportera koji pokušavaju da iscijede utiske iz umirućeg vojnika u „Posljednjim danima čovječanstva“ zapravo su postali cinična medijska paradigma epohe koja se najavila Velikim ratom.
Karl Kraus je o novinarstvu zapisao i ovo: „Pomalja se pitanje puno strepnje, da li je novinarstvo, kojem se ćutke dobacuju najbolja djela kao plen, takođe pokvarilo i ukus za jezičku umjetnost budućim vremenima“. Mislim da je sa stanovišta trećeg milenijuma odgovor starom majstoru - potvrdan.
Austrofašizam protiv nacizma
Poslije rata se Karl Kraus približava socijaldemokratama. Nadolazeći nacizam je vidio kao opasnost. Ali onog trenutka kada Hitler dolazi na vlast, Karl Kraus odlučuje da zaćuti - na veliko razočarenje Berltolta Brehta i ostalih njemačkih umjetnika kojima se radilo o glavi. Umjesto žestoke reakcije satiričar piše pjesmu: „Ne treba da se pita, šta sam radio sve vrijeme“. Nju počinje stihovima: „Ostao sam nijem; a nisam rekao zašto“. Pjesmu je završio čuvenim stihom: „Riječ je usnula, kada se probudio onaj svijet“. Na kritike je docnije odgovorio - da nije htio da ugrozi ljude do kojih mu je stalo.
Ipak, sve vrijeme je pisao knjigu „Treća Valpurgijska noć“, svojevrsni obračun sa firerom. Ona je objavljena posthumno, 1952. Počinje rečenicom tipičnom za ovog okorjelog skeptika: „Kod Hitlera mi baš ništa ne pada na pamet“, a potom slijedi nekoliko stotina stranica u kojima demantuje sam sebe. U ostavštini je nađen i zapis u kojem kaže da je zlovolja postala veća od želje da nešto zapiše, i da je zbog toga ne bi mogao učiniti produktivnom. Valja napomenuti da je u njegove velike zablude spadala misao da bi austrofašistički diktator Engelbert Dolfus, koji je u Austriji 1932. pučem došao na vlast, a kao protivnike posmatrao i naciste i demokrate i komuniste, mogao da bude brana od prelivanja nacizma u Austriju.
Jezik koji nas posjeduje
Filozof Valter Benjamin je 1931. u svom eseju o Karlu Krausu primijetio trijadu - jezik, pravičnost, politika - na kojoj je počivalo sve što je Karl Kraus radio. Benjamin je bio strastveni čitalac Krausovog časopisa još od 1916. „Krausovac“ je u Jugoslaviji bio Miroslav Krleža. A na anglosaksonskom području je za produžetak njegove posmrtne slave zaslužan američki pisac Džonatan Frenzen, koji je 2013. objavio „Kraus-projekat“, knjigu prevoda tekstova Karla Krausa sa svojim komentarima.
Ono što je mene privuklo Karlu Krausu jeste njegov odnos prema jeziku: „Ne vladam jezikom; on ima potpunu vlast nada mnom“. Za ovog pisca jezik djeluje kao „rašlje kojima se otkriva misaoni izvor“. Takvo shvatanje jezika imalo je i praktične posljedice za njegov posao: „Diletanti rade sigurno i žive zadovoljno. Ja sam često samo u ime jedne riječi, koju je miligramska vaga mog stila odbila, zaustavljao štamparske mašine i uništavao već štampano“.
Pritom je njegovanje jezika za Krausa zapravo bila spasavanje svijeta. Odbijao je nasilne jezičke novotarije: „Samo jezik koji ima rak, teži ka tvorenju novih riječi“.
Kada prevod sa njemačkog ne bi išao onako kako želim, sjetio bih se ove misli: „Prevoditi jedno djelo sa jednog jezika na drugi znači, da neko bez sopstvene kože prelazi granicu da bi tamo obukao nošnju te zemlje“.
O jezičkom odnosu Austrijanaca i Njemaca Karl Kraus je rekao sljedeće: „Ne volim životne uslove u inostranstvu. Samo sam često tamo odlazio da ne bih zaboravio njemački jezik“. Ovome se mora dodati rečenica: „Njemački jezik je najdublji, njemački govor najplići“.
Dugo su intelektualci, novinari pa čak i germanisti citirali izreku Karla Krausa, koju on nikada nije napisao ili izgovorio: „Mi Austrijanci se ipak razlikujemo od Njemaca po mnogo čemu, posebno po istom jeziku“. Zapravo je ovu misao - primjenjivu i na sadašnju jezičku situaciju na slovenskom jugu - izrekao bečki kabaretista Karl Farkas, mlađi savremenik velikog pisca. Ali na njemačkom govornom području se gotovo sve oštroumne primjedbe o jeziku rado pripisuju Karlu Krausu.
28. aprila se navršava 150 godina od rođenja Karla Krausa. On odavno ima obezbijeđeno vidno mjesto u njemačkom književnom nasljeđu. U srpskoj kulturi on je manje prisutan. Iako je autor možda najpotresnije pjesme koja na njemačkom govori iz perspektive jedne srpske žrtve. Pjesma je dio antiratne drame „Posljednji dani čovječanstva“. U njoj stari srpski seljak kopa sebi grob, čekajući smaknuće, a djecu su mu okupatori već strijeljali. Pjesmu je Karl Kraus prije više od jednog vijeka napisao u prvom licu jednine.
Bonus video:
