Šestog juna je obilježena 80. godišnjica Dana D, kada su se saveznici iz Drugog svjetskog rata iskrcali na plaže Normandije. Dok zapadni lideri obilježavaju događaj koji je doveo do oslobođenja Evrope od fašizma, trebalo bi da imaju na umu da je samo pet godina ranije francuski socijalista i budući fašistički političar Marsel Dea tvrdio da francuske trupe ne bi trebalo da brane Poljsku od nacističke Njemačke. „Boriti se uz naše poljske prijatelje, za zajedničku odbranu naših teritorija, naše imovine i naših sloboda, je perspektiva koju hrabro možemo zamisliti, ako doprinosi očuvanju mira“, napisao je u maju 1939. godine. „Ali umrijeti za Gdanjsk, ne!“
Danas mnogi strahuju da, ako ruski predsjednik Vladimir Putin pobijedi u svom ratu agresije protiv Ukrajine, zemlje poput Poljske i baltičke države mogu biti njegove sljedeće mete. Neki čak sugerišu da umjesto čekanja da ruske snage dopru do njihovih granica, ove zemlje preventivno pošalju trupe u Ukrajinu kako bi prisilile Rusiju da se povuče sa svih ukrajinskih teritorija i drže Putina na odstojanju.
Iako ovakvi stavovi još nisu uobičajeni na Zapadu, neki zapadni lideri sve više shvataju potrebu za brzom akcijom. Kao što je francuski predsjednik Emanuel Makron rekao u govoru u Drezdenu u maju 2024. godine: „Rusija će biti ovdje sjutra, (ili) preksjutra“. To je značilo da se lakše boriti protiv ruskih snaga na ukrajinskom tlu, pri čemu ukrajinska vojska snosi najveći teret borbe, nego se suočiti sa Putinovom vojskom na teritoriji NATO-a.
Predstojeći ukrajinski mirovni samit 15. i 16. juna u Švajcarskoj, kao i samit NATO-a u Vašingtonu u julu, mogli bi natjerati Putina da bude spremniji da razmotri primirje. Ali zapadni saveznici Ukrajine ne bi trebalo da prisile predsjednika Volodimira Zelenskog da pregovara sa liderom tako nepouzdanim kao što je Putin. Umjesto toga, trebalo bi da se usredsrede na jačanje pozicije Ukrajine, osiguravajući da ta zemlja postigne mir i bezbjednost koje zaslužuje.
Treba imati na umu da vrijeme sada radi protiv Ukrajine, ne samo u vojnom smislu. Sa ljetnjim prekidima struje koji potencijalno najavljuju apokaliptičnu zimu za Ukrajince, u pitanju je opstanak zemlje. S obzirom na očajnu situaciju, članstvo u NATO-u bi bio najbolji garant bezbjednosti Ukrajine.
Međutim, s obzirom na to da Ukrajina neće biti pozvana da se pridruži savezu dok traje rat, zemlje NATO-a bi trebalo da rasporede trupe na terenu u Ukrajini. To bi pomoglo u sprečavanju gubitka dodatne ukrajinske teritorije dok ukrajinska vojska nastavlja borbu da povrati teritorije koje je okupirala Rusija.
Postoji pet stvari koje treba uzeti u obzir. Prvo, takva akcija ne smije se smatrati prihvatanjem prava Rusije na bilo koji dio ukrajinske suverene teritorije. Drugo, ovaj napor bi trebalo da uključi koaliciju voljnih članica NATO-a umjesto cjelokupne alijanse. Neke članice NATO-a, uključujući Estoniju, Francusku, Litvaniju i Poljsku, već su signalizirale spremnost da se pridruže takvoj koaliciji, dok su druge, poput Slovačke Roberta Fica i Mađarske Viktora Orbana, otvoreno proputinovske i gotovo sigurno ne bi učestvovale.
Treće, snage bi trebalo rasporediti samo na četiri petine teritorije Ukrajine koja nije okupirana, posebno na 20 administrativnih oblasti na koje Rusija nikad nije polagala pravo. Iako je ruska aneksija Luganska, Donjecka, Zaporožja i Hersona nezakonita, ovom strategijom bi se izbjeglo davanje kredibiliteta apsurdnoj tvrdnji Kremlja da NATO predstavlja prijetnju „njegovoj“ teritoriji.
Četvrto, zemlje NATO-a ne bi trebalo da raspoređuju borbene trupe, već osoblje čije bi uloge uključivale obuku, koja se trenutno sprovodi u inostranstvu na skup i logistički komplikovan način, kao i čišćenje minskih polja i održavanje opreme, čime bi se oslobodile ukrajinske trupe za stvarnu borbu. Ovaj pristup već su predložili neki od saveznika Ukrajine, poput Francuske, dok bi druge zemlje možda diskretno pružile sličnu podršku.
Na kraju, ako ruske snage napadnu strane trupe u Ukrajini - ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov već je rekao da su vojni instruktori „legitimna meta“ za Rusiju - one bi trebalo da očekuju trenutnu odmazdu. Pogođene zemlje bi trebalo da omoguće da oružje koje su dostavile Ukrajini presrijeće dolazeće projektile i avione, kako u Ukrajini, tako i na teritoriji Rusije, i da ciljaju ruske objekte za proizvodnju oružja čak i duboko unutar te zemlje. Iako su mnoge zemlje NATO-a saglasne da bi takve akcije predstavljale legitimnu samoodbranu, neke su nametnule stroge uslove. Na primjer, Sjedinjene Američke Države su najduže oklijevale, a zatim insistirale da se teritorija Rusije može gađati samo u cilju odbrane Harkova.
U suštini, naš predlog ne podrazumijeva da prijatelji Ukrajine sebi odrede stroge crvene linije koje bi im ostavile ograničeni manevarski prostor. Umjesto toga, mi ga vidimo kao preduslov i jasno upozorenje Putinu: ne napadaj strano osoblje, ni vojno ni civilno, na suverenoj teritoriji Ukrajine.
Ako se naš predlog smatra provokativnim ili kao faktor eskalacije, neka bude tako. Od 2014. godine, Putin je učinio sve što je mogao da izazove NATO u sukob, a propaganda Kremlja je već objavila rat „kolektivnom Zapadu“. Kao što je pokojna britanska premijerka Margaret Tačer rekla tadašnjem predsjedniku SAD-a Džordžu Bušu starijem na početku Zalivskog rata 1990-1991: „Ovo nije vrijeme za kolebanje“.
Na kraju, slažemo se sa estonskom premijerkom Kajom Kalas, koja je nedavno rekla da ako Rusija želi da napadne, ona će to učiniti, bez obzira na akcije NATO-a. Stoga je vrijeme da prestanemo da se pitamo šta je Putinu na umu i počnemo da ga tjeramo da se plaši potencijalnog zapadnog odgovora. Dugujemo to ukrajinskom narodu i budućim generacijama da okončamo ruski rat agresije tamo gdje je počeo.
A. Husarska je poljska novinarka i politička analitičarka
M. Viknianskiy je ukrajinski biznismen i humanitarni aktivista
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: A.Š.)
Bonus video:
