U ovom trenutku jedina politička mudrost je kako sa elementima dostojanstva napustiti Kosovo, jer ono ni de facto ni de jure više nije u rukama Srbije, i to neko mora da kaže narodu.
Kada je prije dvije godine tek izabrani predsjednik Srpske akademije nauka i umjetnosti Vladimir Kostić izrekao ove ocjene uslijedila je kanonada optužbi o izdaji. Najstroži je bio tadašnji predsjednik Srbije Tomislav Nikolić koji je rekao da je stav prvog čovjeka SANU suprotan interesima Srbije, te da je Kostić „to izjavio i ostao živ“. Nikolić je tražio njegovu smjenu. Kasnije je ovaj sukob donekle ispeglan u trouglu koji je popunio patrijarh Irinej, a ugledni akademik i svjetski priznati naučnik, ostajući pri svom stavu da mu pravo na mišljenje niko ne može oduzeti, bio je potom manje eksplicitan.
Slijedeći omiljeno proročanstvo Tarabića o žutim ljudima što piju vodu sa Morave, Nikolić je uz isposlovanu golemu platu i vilu na Dedinju, pored spremanja kazana za rakiju, zabavljen saradnjom sa Kinezima. Poziv na realnost u stavovima o Kosovu ovoga puta “Srbima i drugim građanina Srbije” uputio je novi šef države i apsolutni vladar Srbije Aleksandar Vučić. U trećoj epistoli, poslije dva inauguralna govora, pored uobičajenih patetičnih uzleta, u ime te realnosti on je žrtvovao ključnu memorandumsku mantru kojom se prije 28 godina krenulo u demontiranje Jugoslavije i krvoproliće: Nije, dakle, tačno da Srbija dobija u ratu, a gubi u miru, jer se ratom plaća najveća moguća cijena. Iako i ovo prosvetljenje, koje se ne bavi i odgovornošću, pa ni ličnom, nagovještava da bi budući pregovori morali da budu zasnovani više na realnoj politici, zemaljskim problemima i ostvarivanju prava Srba na Kosovu, a manje na Lazarovoj kletvi, Vučićev poziv za unutrašnji dijalog, izvan pozajmljenih citata, ostao je nedorečen, tajanstven, kodiran.
Nekoliko sati nakon što je objavio pismo pokazalo se da je taj poziv i prilično neiskren prema političkim neistomišljenicima, značajnom dijelu nevladinog sektora koji mu nije po volji i preostalim medijima koje ne kontroliše. U višesatnom monologu (bila je tu i neka novinarka, da pita spava li mali Vukan) na ružičastoj televiziji, početna teza da ne želi sam da snosi odgovornost za Kosovo i da želi i da čuje glas opozicije, završila se ocjenom kako do sada u ekonomiji od njih nije ništa pametno čuo, ali eto… Verbalnim piruetama, od kralja Ibija do razjarenog vođe navijača, častio je svoje buduće sagovornike nazivima mafijaši, secikese, pljačkaši, strani plaćenici, lažovi i još mnogim kojim bogat psovkama srpski jezik ne oskudijeva. Baš dobar uvod za strpljiv i tolerantan dijalog.
Vučić, na drugoj strani, teško da nešto novo i može čuti od politčkih partija. U atmosferi kakvu pravi, moguće je da će mu navratiti Čeda Jovanović i Nenad Čanak, omiljeni opozicionari, kao i politički obamrli Vuk Drašković. Oni odavno javno traže da Srbija prizna Kosovo i da se na osnovama međunarodnog prava štite manjinski Srbi. Zahvaliće im i reći da, uz svo poštovanje, on ne može baš toliko da prihvati. Na desnici ga pored duhovnog oca Šešelja, čekaju Dveri i DSS koji ga već duže, grleći ustavnu preambulu o Kosovu kao neodvojivom dijelu Srbije, optužuju za izdaju. Iz centra mu je i do sada stizala poruka da je preko briselskih sporazuma i dogovora dosta dugo sam kuvao žabu, pa neka je sada i pojede…
Predsjednik Srbije objektivno može da ima i problem javnog mjenja koje je sam kreirao putem svojih tabloida, gdje je do sada svaki razuman predlog ili upit o Kosovu proglašavan izdajom. Lično je do prije neku sedmicu svojim kritičarima crtao mete nazivajući ih Haradinajevim Srbima, a sada iz njegovih usta teku doskorašnje jeresi o tome da je trebalo imati osjećaja i za težnje Albanaca još od Prizrenske lige i učiti albanski da bi se bolje razumjeli. Mada se to, s obzirom na apsolutnu vlast ne čini, medijski monstrumi koje je stvorio i razulario mogli bi mu se u nekom trenutku vratiti kao bumerang. Tu su i zavjetnici “najskuplje srpske reči” i “polutara srpske planete” iz SANU i Francuske sedam, koji, iako trenutno podalje od vlasti, još pate za onim što Milošević nije stigao da uradi. Sam se žali da ga najbliži saradnici ne brane ni u tekućim unutrašnjim političkim ratovima, a tek na njih, osim papagajskog ponavljanja njegovih riječi, ne može da računa u ovako velikom poslu. Lično se pobrinuo da to budu ljudi i bez ideologije i bez kredibiliteta.
Vučić tvrdi da ima plan, ali da bi njegovo objelodanjivanje obesmislilo dijalog. Javnosti je međutim, ponudio više poetske nego političke konture te platforme: “da ne dopustimo sebi da izgubimo ili nekome predamo ono što imamo ali i da ne čekamo da će nam u ruke doći i ono što smo davno izgubili”. Dekodirano, on je napustio koncept koji je još Koštunica nudio Prištini pod geslom “više od autonomije, manje od nezavisnosti”. Za Kosovo, manje od nezavisnosti ništa nije prihvatljivo, jer se niko u Prištini i ne bi usudio da ustupi nešto što je već osvojeno. Priznalo ga je dvije trećine članica UN, i četiri petine zemalja EU. Na vratima je brojnih međunarodnih organizacija sa sve izglednijim povoljnim ishodom. Iz Prištine su najavili da već ove jeseni imaju dovoljan broj glasova za ulazak u Interpol i UNESCO.
Iako odbija pomisao o tome da Srbija prizna nezavisnosti Kosova, Vučić sve učestalije govori o “normalizaciji odnosa” i potrebi rješenja “kojim će svi biti nezadovoljni”. To bi značilo da niko ne može da pobijedi, a da kod kuće mogu da objašnjavaju da su oni drugi više izgubili. U prvom krugu normalizacije to bi, pored praktičnih bilateralnih pitanja o kretanju ljudi, robe, i o ostvarivanju manjinskih prava moglo da podrazumijeva i odustajanje Srbije od blokiranja pristupa Kosovu u međunarodne organizacije. Ovakav slijed objašnjava i Vučićevu diplomatsku ofanzivu posljednjih sedmica u kojoj je od zvaničnika iz EU, ali i ostalih međunarodnih činilaca, jasno tražio da mu se kaže kada Srbija može da uđe u Uniju. Kad je već javno pitao, uporno je javno i dobijao lakonske odgovore: Kad ispuni uslove, od kojih je jedan i Kosovo. Šargarepa je tu, ali ima posla. Iza zatvorenih vrata očigledno je testirao elemente plana koji tek formalno treba da izađe iz glave cijela naroda.
Na mirnodopskim rješenjima za Kosovo u Srbiji još niko nije politički profitirao i tu je Vučić u pravu, čak i kada želi samo da potcrta svoju moguću tragičnu istorijsku ulogu. Koliko je, međutim, on državnički spreman da uradi ono što s divljenjem pripisuje Šimonu Peresu i njegovim istorijskim naporima za dijalog sa Palestincima? Je li on taj čovjek koji može da okupi naciju oko ideje, “vrućih glava od rojnih misli, i srca hladnih na emocije”, ako iz njega na svaku opoziciju kod kuće izbija nesputani karakter Hegelove piljarice? I šta ako ne uspije? Hoće li posljedice za srpsko kosovske odnose i cijeli region biti još gore? To je, čini se, i najtanji dio ove inicijative: “Želeo bih kao predsednik Republike, da pokušamo da rešimo naše sukobe, jednom za svagda, ako je moguće, a ako ne, onda ništa”.
Kako, ništa? Nedovoljno državnički za nekog ko se odskora kune i u De Golovu tvrdnju kako politika bez realnosti nema vrijednost.
Bonus video:
