Hrvatska je, znate već, ispala s Eura 2024 kombinacijom zlonamjernih sudačkih nepravdi, neobjašnjivog nedostatka sreće, novinarskog opstruiranja Zlatka Dalića i urote velikih nogometnih sila.
Krivi su naravno i Srbi koji su odbili izgubiti od Danske, a i Slovenci su nas izdali remijem protiv Engleske. I dok uvijek vjerni navijači repke tonu u kolektivnu amneziju koja će potrajati do sljedećeg velikog turnira, mi donosimo društveno-politički pregled uvodne, grupne faze Evropskog prvenstva u nogometu.
Popularni Jela
U nedostatku pamtljivijih poteza naših reprezentativaca, glavna zvijezda Eura u Hrvatskoj postao je Joško Jeličić. Nikoga domaći mediji nisu toliko spominjali, nikoga češće citirali od stručnog komentatora HRT-a. A popularni Jela spremno asistira: Hrvatska, tumači on, igra sporo jer brzo trče samo crnoputi igrači (inače, najbrže na turniru zasad je trčao Rumunj Mihăilă), najviše hrvatske djece rođeno je nakon Oluje i Svjetskog prvenstva 2018. (netočno), analitičari ne bi smjeli kritizirati Zlatka Dalića (to im je posao)… Srbiji je prognozirao da će se raspasti nakon prvog poraza (nije), a Hrvatskoj da će osvojiti skupinu (znamo kako je završilo). Tako Jeličić vodi igru: do ruba rasizma pa preko njega, uz nešto birtijaškog šovinizma i obilje domoljubne patetike. Ali kako smo točno došli do toga da upravo on postane prva zvijezda javne radiotelevizije?
Jedna mu je kvalifikacija ta što je nekada profesionalno igrao nogomet: dobro, u svijetu je to uobičajena preporuka za komentatorski posao. Druga mu je kvalifikacije ta što je, prema vlastitim riječima, "zadrta Hrvatina": dobro, kod nas je to uobičajena preporuka za većinu poslova. Samo što o Jeličiću "zadrtoj Hrvatini" malo što govori kao karijera Jeličića igrača. Stariji navijači Hajduka pamte ga po tome što je za 200 hiljada njemačkih maraka, uz posredovanje Zdravka Mamića, 1993. godine prešao u zagrebačku Croatiju, tadašnji Tuđmanov klub od posebne državne skrbi, i to - sada će se mlađi navijači Hajduka iznenaditi - u doba dok su poljudske tribine tradicionalno pjevale: "Jebemo Tuđmana i Banske dvore, jer mi smo Splićani, imamo more…"
Stariji navijači Dinama pamtit će ga kao - pored Prosinečkog, Vlaovića, Cvitanovića, Viduke - ipak sporednu figuru državotvorne Croatije. Stariji navijači repke neće ga pamtiti ni po čemu jer je svoj jedini nastup, na nekoj nevažnoj prijateljskoj utakmici protiv Australije, okončao crvenim kartonom u 65. minuti. Da sumiramo: hrvatstvo na prodaju, uz nogu moćnima, nikad među najuspješnijima. Dodajte tome onih par redaka iz USKOK-ove optužnice protiv braće Mamić, iz kojih proizlazi kako je Jeličić rado pomagao dojučerašnjim gospodarima hrvatskog nogometa u njihovim financijskim malverzacijama i - voilà - skica za portret zadrte Hrvatine je gotova.
Promašaj
Naravno, problem pritom nije u Jeličiću, nego u HRT-u koji ga promovira. Evo zato crtica iz zemlje domaćina Evropskog prvenstva koja otkriva kako može funkcionirati nešto suvislija javna radiotelevizija. Neposredno uoči turnira, u Njemačkoj izbija skandal: ARD, tamošnji medijski servis, objavljuje anketu prema kojoj čak 21 posto Nijemaca smatra da bi u njihovoj reprezentaciji trebalo igrati više bjeloputih igrača. Joshua Kimmich, reprezentativac Bayerna, odmah se oglašava, anketu naziva "apsolutno rasističkom" i dodaje kako je "suludo da javni servis uopće postavlja takva pitanja". Izbornik Julian Nagelsmann ga podržava, kaže da je "šokiran" i da je ARD-ovo pitanje "umobolno". I dobro je, da se razumijemo, kada profesionalni nogometaši i treneri imaju potrebu da se društveno angažiraju. Još je bolje ako se pritom ne zovu Joško Jeličić. Ali najbolje je ipak da se prije javnog angažmana koliko-toliko upute u ono o čemu govore.
Jer nakon Kimmicheve i Nagelsmannove reakcije tekstom u Der Spiegelu oglasio se Philipp Awounou, novinar i autor dokumentarca o njemačkom elfu za koji je ona anketa rađena, usput i dijete imigranta. Objasnio je da se tokom rada na filmu "Jedinstvo i pravo i različitost" neprestano susretao s rasističkim stereotipima - u foršpanu tako gledamo crnoputog Awounoua kako ispituje nekog prosječnog desničarskog navijača što to točno znači "pravi Nijemac" sve dok ovaj ne kaže "bijelac" - pa mu je anketa bila neophodna da potvrdi svoje dojmove. Uloga joj je, ukratko, bila dijametralno suprotna onome što su shvatili poluinformirani njemački reprezentativci. Samo, dok su njihove izjave prenijeli brojni svjetski mediji, nastavak priče popratio je malo tko izvan Njemačke. Zato ga ovdje i bilježimo: dijelom da ispravimo nepravdu, a dijelom da kolegama s HRT-a dojavimo kako to izgleda kada se javna radiotelevizija bavi pitanjima nogometa i rasizma nešto pametnije i odgovornije nego što to čini njihov omiljeni stručni komentator.
Centralni napadač
Protiv društvenog angažmana nogometaša, rekosmo, načelno nemamo ništa, a ničiji angažman na ovogodišnjem Euru nije odjeknuo kao onaj Kyliana Mbappéa. Dok francuska reprezentacija u skladu s ulogom jednog od favorita pouzdano gazi kroz turnir, pred francuskim su glasačima neizvjesni parlamentarni izbori: anketama dominira radikalno desno Nacionalno okupljanje, prvi krug raspisan je za 30. juna, drugi sedam dana kasnije, a probiju li se trikolori do finala iz svečane lože lako bi ih mogao gledati novi premijer i stari postfašist Jordan Bardella. U strahu od takvog raspleta, više od 200 francuskih sportašica i sportaša otvorenim pismom poziva birače da spriječe vladavinu Nacionalnog okupljanja i stanu u zaštitu "svih onih koji su ranjiviji od nas, a postat će žrtve diskriminacije preuzme li krajnja desnica moć": najpoznatiji među potpisnicima je Mbappé. Centralni napadač javno je podržao i svoga kolegu iz veznog reda Marcusa Thurama kada je ovaj zamolio glasače da spriječe uspon Bardelle, Marine le Pen i kompanije. Ali nakon što je ponudio vlastito viđenje političke situacije, mnogima je - uključujući autora ovog teksta - entuzijazam naglo splasnuo.
Za Mbappéa naime prijetnju ne predstavlja samo Nacionalno okupljanje, nego svi "politički ekstremisti", što se odnosi i na ljevicu. Ankete uoči prvog kruga izbora govore međutim da se postfašistima efikasno može suprotstaviti prije svih Novi narodni front koji ujedinjuje lijeve snage na potezu od zelenih do komunista, s obzirom na to da liberalna koalicija Zajedno uvjerljivo zaostaje na trećem mjestu. Činjenice govore da je put do aktualne popularnosti desničara popločala upravo (neo)liberalna vladavina predsjednika Emmanuela Macrona. Predizborni program Novog narodnog fronta govori o ukidanju Macronove mirovinske reforme koja tjera ljude da rade dvije godine dulje nego ranije, o pravu žena na menstrualno bolovanje, o podizanju minimalne plaće za 14 posto, o snažnijem oporezivanju bogatih, o prekidu sadašnje antiimigrantske politike… Nije, ukratko, najjasnije što je tu zapravo toliko ekstremno. Osim ako ste, valjda, nogometni superstar, dobar Macronov prijatelj i milijunaš kojem predsjednikova ekonomska politika itekako odgovara pa vlastite privilegije pobrkate s umjerenom politikom centra.
Balkane, stoj
Balkanskim navijačima uspjelo je nemoguće. Onda kada se njihove reprezentacije ne bi međusobno susrele, navijali su jedni protiv drugih. Onda kada bi njihove reprezentacije zaigrale jedna protiv druge, oni su navijali zajedno, ali protiv treće. A povremeno su navijali i protiv onih reprezentacija koje se na turnir uopće nisu plasirale. Slijedi sažetak. Fudbalski savez Srbije tuži Albaniju UEFA-i zbog zabranjenih zastava i antisrpskih poruka na tribinama za vrijeme utakmice protiv Italije. Kosovo uzvraća tužbom protiv Srbije zbog antikosovskih parola na utakmici protiv Engleske. Srbija ide na hat-trick: tuži istovremeno Albaniju i Hrvatsku zbog zajedničkih navijačkih povika "ubij Srbina!". Albaniju tuži i Makedonija, iako na turniru ne nastupa, jer je napadač Mirlind Daku nakon meča s Hrvatskom u megafon urlao "jebeš Makedonce", vrijeđajući usput - jasno - i Srbe. Protunapad Kosova: sada tuže Srbe zbog skandiranja na utakmici protiv Slovenije… Poneka novčana kazna već je odrezana, Daku je dobio dvije utakmice zabrane igranja, a u raspletu internog balkanskog natjecanja sve reprezentacije uključene u međusobno tužakanje otišle su kući već nakon grupne faze. Dalje je prošla samo Slovenija: jedina koja nije nikog tužila, jedina koja nije tužena. A kažu da nogomet nije pravedan.
Bonus video:
