Godinama sam se borio sa Džulijanom Asanžom i za njega. Ali kada sam čuo da je ponovo slobodan, prva misao mi bila je da se vraća u svijet koji izgleda - i jeste - mnogo gori od onog koji je ostavio za sobom. Pandemije, ratovi i ekološki slom širokih razmjera primoravaju nas da postavimo veliko pitanje: u kom smo to smislu mi koji udišemo svjež vazduh van zatvora i dalje slobodni?
Čak su i naše fikcije sve gore. Novi dječiji film “Inside Out 2” prati trinaestogodišnju Rajli koja je na početku puberteta. Njene personifikovane emocije - Radost, Tuga, Strah, Bijes, Gađenje - stvorile su u njenom umu novi sekciju pod nazivom „Osjećaj sebe“. Zatim stižu četiri nove emocije - Anksioznost, Zavist, Stid, Dosada i - nastaje sukob. Radost misli da Rajli treba da se fokusira na zabavu u kampu, dok Anksioznost želi da Rajli osvoji mjesto u timu i stekne nove prijatelje. Na kraju, prva i druga generacija emocija nauče da rade zajedno kako bi zaštitile Rajlin sveprisutni Osjećaj sebe, ostavljajući gledaocima potpuno lažnu predstavu ljudske duše.
U stvarnom svijetu, ove unutrašnje psihičke tenzije često eskaliraju do tačke ludila. Neki mnogo bolji film prikazao bi emocije palestinskog dječaka u ruševinama Gaze, a ne djevojčice iz bogatog predgrađa Los Anđelesa. Umjesto da rade zajedno na formiranju stabilnog sebe, njegove protivurječne emocije gurnule bi ga ka psihičkom slomu i suicidalnim aktima nasilja. Sjetimo se divnog opisa G. K. Čestertona iz “Pravovjerja”:
„Ako vojnik okružen neprijateljem želi da se probije, on mora kombinovati snažnu želju za životom sa neobičnom nebrigom za umiranje. On se ne smije držati samo za život, jer će tada biti kukavica i pobjeći će. Ne smije ni samo čekati smrt, jer će tada biti samoubica i neće se izvući. On mora živjeti u duhu žestoke ravnodušnosti prema životu; mora za životom žuditi kao za vodom, a smrt piti kao vino“.
Nedavni dokumentarni film Oleha Sencova “Realno” savršeno prikazuje ovu kombinaciju suprotnosti. Nakon što je nekoliko godina proveo kao politički zatvorenik u Rusiji, Sencov je otišao da se bori za ukrajinsku vojsku. Film se sastoji od 90 minuta GoPro snimaka koju su nastali u trenucima kada nije znao da mu je kamera uključena. Prikazan je nemontiran i oslikava čudnu mješavinu užasa i dosade koja definiše život na frontu.
Takve dualnosti srećemo kroz čitav film. Banalna brutalnost stvarnosti isprekidana je magičnim trenucima koji bi se najbolje mogli opisati kao besmisleni smisao. Sencov se prisjeća trenutka neposredno prije početka snimanja filma: „Bio je tu vojnik s kodnim imenom Džoni, veteran avganistanskog rata. Išao je da evakuiše ranjene, ali je bio pogođen... Uspio je da obavi posljednji radio-poziv rekavši: ‘Zove Džoni. Mrtav sam’“. To je trenutak autentičnog metafizičkog apsurda.
Mnogi komentatori vjeruju da “Realno” prikazuje rat onakvim kakav on i jeste. Ako je to bila Sencovljeva namjera, njegov film bi bio još jedan pacifistička oda besmislenoj apsurdnosti rata. Ali iako Sentsov prepoznaje brutalnu besmislenost situacije, on u ipak vjeruje da borba za pravedan cilj mora da se nastavi. Uklonivši sav romantizam heroizma na bojnom polju, “Realno” pokazuje šta znači prava hrabrost: prihvatanje bijede vojnog sukoba i ne njeno kamufliranje patetičnim fantazijama.
To je poruka koja nam je sada potrebna. U slučaju Ukrajine, pacifizam je korišćen kao izgovor za rusku vojnu agresiju. Poruka onih koji se protive zapadnoj podršci Ukrajini glasi: „Ne smijete se opirati okupatoru, jer ćete tada postati isti kao on.“ U Svetoj zemlji, poruka je slična, ali je izvještavanje glavnih medija o događajima vrlo različito. Postoji dosljedan napor da se manipuliše našom percepcijom onoga što se dešava, kako bi se ograničio emocionalni uticaj. Dok su Izraelci ubijeni u „masakru“, Palestinci su „pronađeni mrtvi“. To su oblici „meke“ cenzure koji prožimaju javni diskurs.
Da li ste znali da je velika grupa izraelskih jevrejskih intelektualaca nedavno pozvala sve članice EU, Ujedinjeno Kraljevstvo i druge zemlje da priznaju državu Palestinu? Ovaj hrabar čin jedva da je dobio pažnju u zapadnim medijima. Glavni događaji koji bi mogli uznemiriti osjetljivost zapadne javnosti ili se ne spominju ili se o njima izvještava samo sa malom bilješkom na dnu stranice.
Koliko ljudi je primijetilo da je 20. juna 2024. Izrael sproveo ono što predstavlja aneksiju Zapadne obale, sa izraelskim snagama koje prenose ovlašćenja na „državne službenike naklonjene naseljenicima“? Ironija ovog poteza neće promaći Palestincima. Dok vojna okupacija podrazumijeva neku distancu od Izraela, ovaj novi sistem znači da se integrišu u izraelski građanski poredak - ali onaj kojim dominiraju šovinisti skloni tome da ih isključe.
Ovi primjeri pokazuju zbog čega su nam potrebni heroji poput Asanža. On je uradio ono što je bilo potrebno uraditi i za to je platio visoku cijenu. Došlo je vrijeme da drugi nastave rad koji je on započeo. Pod „radom“ mislim ne samo na posao već i na poziv: nešto što ste pozvani da radite. Asanž nije odlučio da pokrene Vikiliks i otkriva državne tajne kako bi obojio svoj život. Uradio je to jer nije mogao da drugačije. Iz tog razloga, pretpostavljam da je on srećan čovjek, uprkos svoj patnji koju je pretrpio.
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)
Bonus video:
