Ove godine Bugarska slavi jubilej: deset godina EU-članstva - 1. januara 2007. ova balkanska država, zajedno sa Rumunijom, primljena je u EU. Prvih godina je morala da pretrpi puno opravdane kritike. Radilo se o korupciji pri korišćenju sredstava EU, o potkupivom a djelimično i nesposobnom pravosuđu, te gomili ostalih zala. Posljednjih godina je kritika nešto utihnula. Zloupotreba ima i dalje, ali vlada nedavno ponovo izabranog premjera Bojka Borisova ipak je uspjela da ukloni pojedine ponajveće nedostatake. Ukupno gledano: ima dobrih vijesti iz Bugarske.
Liberalna privredna politika Borisova pokazuje uspjehe. BDP već godinama robustno raste: 2014 je, po navodima Eurostata, iznosila 1,3%, godinu dana potom već 3,6% a prošle godine 3,4%. I za tekuću se očekuje jasan rast. Pošto su istovremeno javne finansije solidne, a država samo umjereno zadužena, i Fitch, moćna američka agencija za ocjenjivanje država, Bugarskoj u izgled stavilja dalje poboljšanje njenog kreditnog boniteta. I broj nezaposlenih pada. Još 2013. je, opet po navodima Eurostata, iznosio 13%, a tri godine potom pao je na 7,6%. Ove godine se očekuje da će cifra biti još niža.
No, i pored svega toga: Bugarska je i dalje najsiromašnija država EU. I država sa najmanjom prosječnom platom u njoj. Još prije 2007. na stotine hiljada Bugara napustilo je svoju domovinu u pravcu Zapada. Od kad je boravišno pravo u ostalim zemljama EU -kroz učlanjenje Bugarske - postalo čak temeljno pravo, ovaj trend se pojačao.
Ovaj pokret iseljavanja dobija publicitet prije svega zahvaljujući romskim klanovima, koji se i u Njemačkoj svako malo trude da proizvode loše vijesti. U njihoj sjenci ostaju bezbrojne medicinske sestre, njegovatelji starih, građevinski radnici, vozači kamiona, inžinjeri, anestezisti i drugi: u Bugarskoj su stekli obrazovanje, a sad plaćaju porez i socijalna izdvajanja u inostranstvu.
Sopstvenoj domovini oni nedostaju i to ne samo kao oni koji plaćaju doprinos. Masovno iseljavanje iz Bugarske se u ovoj državi sve više jasno primjećuje u puno branši - posebno u turizmu. Jeste da je turski predsjednik Erdogan, nekrunisani car bugarskog turizma, tu titulu zavrijedio politikom koja je stotine hiljada Evropljana - u normalna vremena inače vrlo voljnih da svoje ljetnje odmore provedu u Turskoj - preusmjerila ka Bugarskoj i Grčkoj. Stoga obje ove zemlje očekuju odličnu ljetnju turističku sezonu. Ali, bugarski hotelijeri i restorandžije su, ne po prvi put, suočeni sa poteškoćom koja ovaj rast ograničava i koči - nedostatak personala.
Puno bugarskih recepcionera, sobarica ili čuvara plaža radije rade u zapadnim odmaralištima. Kuvara iz Varne, koji na njemačkom baltičkom Rügenu zara-uje pet puta više nego kod kuće, teško je zadržati u Bugarskoj. Sofijski poslodavci u tom kontekstu nisu konkuretni, jer jedan od osnovih parametara biznis-modela, koji obalu Crnog mora čini popularnom kod odgovarajuće klijentele, glasi: Bugarska je jeftina. A to ima svoju cijenu. Sem sa niskim platama, Bugarska ne može da se održi kao destinacija.
Manjak radne snage nije novi problem, ali jeste problem koji postaje sve veći. Već 2014. je bugarski Nacionalni radio počinjao reportažu o predstojećoj ljetnjoj turističkoj sezoni na obali Crnog mora rečenicom: „Broj otvorenih radnih mjesta za kelnere, kuvare i barkeepere izaziva jezu. Hoteli na sjevernom dijelu crnomorske obale traže još 2.000 ljudi a na biroima rada više nema nikoga.“ To se ni do danas nije promijenilo. Stoga zvuči pomalo čudnovato, ili u najmanju ruku nepotpuno, žalba koju je premijer Bojko Borisov nedavno na jednom EU-samitu izgovorio francuskom predsjedniku Emanuelu Makronu. Prema Makronu, Borisov je rekao da njegova zemlja pati pod invazijom „jeftinih radnika iz drugih zemalja“, koji otimaju domaćim radnicima radna mjesta, dok Bugari rade po francuskim restoranima.
Kukanjava nad „jeftinim radnicima“, koji streme u najsiromašniju državu EU, više je nego znakovita: početkom juna je vlada u Sofiji, na kraju i pod pritiskom iz turističke privrede zemlje, promijenila pravila primjene zakona o radu ne bi li bugarskim preduzetnicima taman još blagovremeno pred početak ljetnje turističke sezone olakšala privremeno zapošljavanje stranaca iz zemalja koje nisu članice EU. Poput Ukrajine ili Moldavije. Nova pravila samo legalizuju odavno postojeće stanje: pri racijama na Crnom moru - ili zimi u skijaškim centrima - bugarski inspektori uvijek i iznova nalaze Ukrajince ili Moldavce, koji su u Bugrasku službeno ušli kao „trainees“, a pomoću kojih su poslodavci pokušavali da ispune rupe koje su ostavili odsjeljeni Bugari.
Poneko bi sad mogao i da pomisli da u Bugarsku dolazi i radna snaga iz Grčke, zemlje sa najvećim procentom nezaposlene omladine u Evropi, ali istina izgleda posve drugačije. I u osmoj godini grčke krize puno Bugara ljeti odlazi u Grčku, gdje pomažu u žetvi ili rade u turističkoj branši: i zarađuju više nego kod kuće. Nezaposlenost grčke omladine to ne pogađa, jer puno mladih Grka plate, koje su Bugarima primamljive, smatraju neatraktivnim. Što pooštrava situaciju u Bugarskoj, gdje može da se in vitro posmatra šta se dešava kad se spoje problem jakog iseljavanja sa problemom niskog nataliteta - sličnog onom u Njemačkoj.
U Bugarskoj raste još samo natalitet Roma. Bivša bugarska EU-komesarka Meglena Kuneva stoga kaže da će Romi već za tri godine predstavljati trećinu radno sposobnog stanovništva Bugarske. Njihov rastući udeo u broju stanovnika kompletne jugoistočne Evrope pokazuje zašto je tako važno Rome uključivati u obrazovne sisteme svake pojedinačne zemlje. To posebno vrijedi za Bugarsku, čije se stanovništvo još brže smanjuje nego u ostalim državama Balkana. Još 1999, pri raspadu komunizma, Bugarska je imala skoro 9 miliona stanovnika, deset godina kasnije 8, a danas jedva još 7. Za koju godinu će biti 6 sa zarezom iza.
Bugarska kopni. A to se već osjeća i u turizmu.
(Frankfurter Allgemeine Zeitung /FAZ)
Prevod: Mirko VULETIĆ
Bonus video:
