Tekst “Lekari na Golom otoku vršili eksperimente nad zatvorenicima” autora akademika Dragoslava Mihailovića (Vijesti, 16/17. jul 2017.) po svojoj monstruoznosti prevazilazi gotovo sve granice uljudnog i civilizovanog ponašanja prema jednoj od najznačajnih ličnosti druge polovine XX vijeka u nas, Milovanu Đilasu. U pomenutom tekstu, Mihailović veoma teško optužuje Đilasa kao inicijatora i inovatora “vivo-eksperimenata” koji su se (navodno) vršili nad golootočkim zatvorenicima od 1948. pa nadalje. Kao na činjenicu, poziva se na (izgubljeno) pismo psihijatra iz Australije dr Anta Pavkovića, rodom sa Pelješca. Pismo je Mihailoviću indirektno dotureno i “govorilo je o nečemu za čim sam tragao dvadeset godina”.
Samim tajanstvenim ulaženjem i otvaranjem teme o navodnim “vivo-eksperimentima” na Golom otoku u cilju priznanja krivice zatvorenika, Mihailović sebe diskvalifikuje kao objektivnog istraživača. On pravi (prvo) fikcijsku konstrukciju, pa zatim 20 godina traga za činjenicama. (Kao pisac i umjetnik Mihailović ima pravo na takvu metodologiju rada, ali kao naučnik nema.) No, Mihailović je uspio. “Činjenice” su mu iznenada zakucale, banule na kućni prag 16. IX 1998.
Pozabavimo se samim “činjenicama” D. Mihailovića.
Na trilateralnom sastanku Ranković-Đilas-(Ante Paković/Vladimir Vujić) Đilas je, navodno, tražio od psihijatara Paković/Vujić da se uvedu posebne metode za dobijanja priznanja od zatvorenika koje bi bile efikasnije od uobičajenih tortura.
Uzrok poremećene psihologije ili pak izgubljene psihologije Đilasa, te njegovog mazohizma i sadizma s tim u vezi, Mihailović nalazi i prihvata u objašnjenju A. Pavkovića o Đilasovoj “potisnutoj homoseksualnosti. Zaključak o homoseksualnosti je doneo na osnovu nekih delova memoara Đilasa gde on navodno piše da je kao dete dok je sedeo kod nekog starijeg u krilu osetio veliki polni organ i da je to zapamtio kao nešto šokantno”. Nigdje toga nema u Đilasovim memoarima, Besudnoj zemlji, pripovjetkama, intervjuima, itd. To je zlonamjerna izmišljotina da se okleveta i ocrni lik Milovana Đilasa pred čitaocima.
I nešto van konterksta priče o Golom otoku, a vezano za narativ Mihailovića o Đilasu.
Mnoge mračne sile su pravile tzv. vivo-eksperimente nad zarobljenicima. Nije to nepoznato. Njemački fašisti u II svjetskom ratu na primjer, zloglasni dr Jozef Mengele. Japanci za vrijeme okupacije Mandžurije prema Kinezima su pravili iste ili slične eksperimente “uživo”, itd. Ali te teme po svojoj patološkoj grozoti i širini, odmah su dostupne stručnoj i drugoj javnosti i promptno sudski procesuirane. One se ne mogu sakrivati decenijama i decenijama. Svjedoci progovore. Na Nirnberškom procesu se odmah sudilo prisutnim i odsutnim “ljekarima” za ova zlodjela. Nije se čekalo 20 i više godina da tajna ispliva na površinu i dođe na noge baš Dragoslavu Mihailoviću.
Goli otok je prepun groznih tortura. Ali mašta Dragoslava Mihailovića ide ispred činjenica. Torture i prebijanje na Golom otoku su bila gotovo “normalna” i svakodnevna pojava. To se uvijek dešava u zatvorima kada se zatvorska (interna) “vlast” prepusti zatvorenicima (tzv. revidircima) pothranjuje, forsira i nadgleda od strane uprave zatvora i UDBE u Beogradu. Tada je zatvor pakao. I sam Đilas se stidio i crvenio pred saznanjima početkom 50-ih godina šta se sve tamo radilo. Dok je bio u vlasti, inicirao je od nadležnog državnog sektora da se povedu istrage. Uključio se i Dobrica Ćosić.
Interesantno je zašto su “informbirovci” najotrovniji napadači na Đilasa, pa i Dragoslav Mihailović. Možda je tajna u sljedećem.
Činjenica je da je Milovan Đilas sve do iza rata bio revolucionarni zanesenjak komunizmom, bratstvom, slogom, slobodom, jednakošću među ljudima, Rusijom, Staljinom, itd. Staljina je idealizovao sve dok ga direktno nije upoznao prvi put 1945. i spoznao njegovu demonsku veličinu. Uostalom takvi kao i Đilas su bili i Tito, Kardelj, Ranković i gotovo cijeli vrh partije i države. Posebno OZNA/UDBA. Sa druge strane, u očima i mislima ogromne većine običnih ljudi u zemlji, na Đilasa su doktrinarni i zaslijepljeni komunisti (budući tzv. informbirovci) gledali na svog idejnog oca. Imali su bezrezervno doktrinarno povjerenje u Đilasa.
Ali par godina poslije rata, “otac” bježi od fikcije u sebi i nad sobom. Okreće se ka liberalnim mislima, liberalnim i otvorenim tokovima društvenog života i demokratskim formama organizacije društva i države. E taj “prebjeg” informbirovci Đilasu nikada nijesu, mogli i htjeli oprostiti. “Otac” ih je izdao. Stoga, postali su njegovi žestoki i najotrovniji klevetnici i mrzitelji. Jedan od njih je i Dragoslav Mihailović.
Danas se ni u Crnoj Gori više ne piše i govori o Milovanu Đilasu kao što to radi Dragoslav Mihailović. Naprotiv. Gradovi u Crnoj Gori dobijaju ulice Milovan Đilas ili će ih dobiti, izvode se pozorišne predstave o njemu, pišu solidne knjige, itd. Moderna Crna Gora želi da se “umije” i opravda pred nepravdama koje su godinama poslije 1954. činjene ovom čovjeku.
I na kraju.
Nijesam posve siguran da sam čitaoce Vijesti posve uvjerio u monstuoznost teksta “Lekari na Golom Otoku vršili eksperimente nad zatvorenicima” i navodne uloge Milovana Đilasa s tim u vezi. Ali, ne kaže se slučajno u narodu da se od laži najteže odbraniti.
Mržnjom se ne pišu riječi. (Te riječi uvijek lažu.)
Bonus video:
