Budući da je rivalstvo velikih sila ponovo u centru pažnje međunarodnih odnosa, vlade demokratskih zemalja koriste tajne državne operacije kako bi oblikovale ili potkopale režime u slabim zemljama, uključujući tu i podršku ili čak pomoć u smjeni režima. Ovakve aktivnosti ne jačaju demokratiju u svijetu. Naprotiv, ranjivost demokratije se povećava i to baš u trenutku kada je autoritarizam u usponu.
Da, vodeća snaga za promjenu režima ostaje lokalna vojska (sa ili bez spoljne podrške). Na primjer, u Pakistanu je 2022. godine vojska potvrdila svoju tradicionalnu dominaciju nad vladom te zemlje orkestrirajući uklanjanje s vlasti premijera Imrana Kana. U Bangladešu je vojska nedavno iskoristila nasilne studentske proteste da ubijedi premijerku Šeik Hasinu da pobjegne iz zemlje prije nego što je uspostavila privremenu civilnu administraciju koju je vodio nobelovac Muhamed Junus.
Spoljne sile, međutim, takođe često igraju ključnu ulogu u promjeni režima. Da, mehanizmi ostaju nejasni. Nakon takvih strateških manipulacija rijetko ostaju politički tragovi, sile koje intervenišu mogu sasvim uvjerljivo da poreknu svoju umiješanost, pa je nezavisnim analitičarima teško da razlikuju činjenice od izmišljotina.
Pa ipak, obično je prilično lako uočiti gdje su tačno spoljne sile koristile svoje poluge. Na primjer, Kina je najveća svjetska trgovinska sila svijeta i zvanični kreditor zemalja u razvoju. Detalji kineskih kreditnih sporazuma su malo poznati, ali nema sumnje da oni sadrže mnoge otežavajuće uslove koji pojačavaju kineski uticaj na zajmoprimce, a možda ih čak i guraju u dužničku zamku koja podriva njihov suverenitet.
U međuvremenu, Sjedinjene Države dominiraju međunarodnom finansijskom arhitekturom, imaju značajan uticaj na tradicionalne zajmodavce, uključujući Svjetsku banku i MMF, a takođe emituju i glavnu svjetsku rezervnu valutu. Zahvaljujući tim polugama, SAD imaju značajnu moć da nagrađuju ili kažnjavaju zemlje širom svijeta, poput uvođenja bolnih ekonomskih sankcija.
Ameriku odavno optužuju (a ponekad i ona sama priznaje) da pomaže u rušenju ili postavljanju režima u stranim zemljama, uključujući miješanje u izbore ili pomoć pobunjenicima, na primjer, tokom “obojenih revolucija” u nekim postsovjetskim zemljama. Postoje čak i spekulacije da su SAD odigrale određenu ulogu u nedavnom svrgavanju Kana u Pakistanu i Hasine u Bangladešu, iako su američki zvaničnici negirali bilo kakvu umiješanost.
Postavlja se pitanje: šta demokratska zemlja poput Sjedinjenih Država očekuje da će postići promovisanjem promjene režima? Dugoročni demokratski iskorak ne može biti odgovor, jer on rijetko kada dolazi nakon narodnih ustanaka. Naprotiv, takve zemlje obično doživljavaju socijalne nemire, političku nestabilnost i ekonomska previranja. Upravo je to slučaj u Bangladešu, u kom sada vladaju haos i nasilje dok mase pale fabrike, bolnice, hotele i kuće.
Vjerovatnije objašnjenje (a za to postoji mnogo dokaza) jeste da zapadne sile nastoje da podupru svoje geopolitičke i ekonomske interese podržavajući “prijateljske” režime i istiskujući “neprijateljske”. I tu očigledno nije važan demokratski kredibilitet ovih režima (ili njegovo odsustvo), iako zapadne sile preferiraju postojanje privida demokratije.
Sve ovo pomaže da se objasni zašto se nakon vojnih udara često sprovode izbori ili se, kao u Bangladešu, uspostavlja civilna vlast: vojni lideri se nadaju da će tako ojačati međunarodni legitimitet nove vlade i (u mnogim slučajevima) zadržati pristup zapadnoj finansijskoj pomoći. Činjenica je da je Amerika zakonski obavezna da prekine pomoć zemljama u kojima se dogodio državni udar. Kada se vojna hunta Mjanmara vratila na vlast 2021. godine, administracija američkog predsjednika Džoa Bajdena uvela je oštre sankcije zemlji, a zatim počela da pruža neletalnu pomoć snagama koje se bore protiv hunte.
Međutim, američke vlasti su veoma oprezne u pogledu toga koji se slučajevi vojnog preuzimanja vlasti mogu označiti kao “pučevi”. U proteklih 15 godina bilo je više od dvadeset vojnih udara ili indirektnih vojnih preuzimanja vlasti, ali se Amerika uzdržala da osudi oko polovinu njih jer je smatrala da su promjene režima korisne za njene interese u regionu. U tom smislu, Amerika je često žrtvovala demokratiju na oltaru geopolitike.
Sami izbori - čak i ako su konkurentni - ne mogu garantovati osnaživanje naroda ili poštovanje ustavnih normi, posebno ako konačnu riječ ima vojska. Dok bi međunarodna zajednica mogla pozitivno gledati na vladu koju predvode civili - pa i ako je to samo fasada za kontinuiranu vojnu kontrolu - unutrašnji legitimitet može izostati, čak i kada pučisti skinu svoje uniforme i počnu sebe nazivati “civilnim” vođama. To je, na primjer, učinio komandant tajlandske vojske nakon što je preuzeo vlast 2014. godine - ostao je na funkciji kao “civilni” premijer zemlje devet godina.
Demokratija je širom svijeta u povlačenju. Mnogi narodi vide kako se njihova politička prava i građanske slobode smanjuju. Čak i u vodećim svjetskim demokratijama, povjerenje javnosti u vlast je nisko, a politika je krajnje polarizovana. Danas imamo više zatvorenih autoritarnih društava nego liberalnih demokratija. Prihvatanjem ili tolerisanjem vojnih vlasti (čak i kad imaju civilnu fasadu), zapadne sile samo pojačavaju ovaj trend.
Autor je profesor strateških studija u Centru za politička istraživanja u Nju Delhiju i saradnik na Robert Bosch akademiji u Berlinu
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)
Bonus video:
