Pitam se, postoji li građanin koji se barem jednom nije zapitao isto, kada nije mogao da dobije termin kod ljekara specijaliste za sebe ili svog bližnjeg? Ako postoji, rado bih ga poštedio tereta mog poznanstva.
Prije 10-ak dana sam, pred kraj smjene, oko 06.45h, pakujući ranac, svjedočio jednoj verbalnoj raspravi između moje drage koleginice i pacijenta. Tog radnog dana, 117. Vidno razdražljivog. Zatečenog. Ne zbog nekvalitetne usluge, što bi većina za kafanskim stolom voljela da čuje, već zbog namjere koleginice da prije ordiniranja terapije, koju je pritom isti zahtijevao, gle čuda, izvrši fizikalni pregled. Po završetku rasprave, i pregleda naravno, čuh je kako sebi u bradu reče, vrijedi li danas raditi u zdravstvu? To me natjeralo da se isto zapitam, da bih došao do nekoliko zaključaka, koji se odnose na ljudske resurse, a dotiču cijelu zajednicu. I vlastodršce, nadam se.
Ljudski resursi su najznačajniji resursi zdravstvenog sistema svake države, a iz toga proizilazi činjenica da je planiranje razvoja ljudskih resursa u zdravstvu temeljni alat koji obezbjeđuje dostupnost kvalitetne zdravstvene zaštite, čime se direktno utiče na zdravstveno stanje stanovništva. Strateško planiranje ljudskih resursa u sistemu zdravstvene zaštite jedan je od značajnijih izazova za mnoge zemlje i njihova ministarstva zdravlja, naročito u zemljama gdje postoji nedostatak pojedinih zdravstvenih profesija. Izazova je mnogo.
U posljednjih nekoliko godina, pored brojnih problema, kao vodeći se identifikuje nedostatak medicinskog kadra, koji je eskalirao pandemijom korona virsa. Dominantan razlog je odliv stručnog kadra. Primjetna je, kako spoljašnja, tako i unutrašnja migracija zdravstvenih radnika, odlazak ljekara u druge profesije, kao i prelazak kadra iz javnozdravstvenog sistema u privatni sektor. Spoljašnja migracija je najčeće usmjerena prema zapadnim i skandinavskim zemljama. Ovaj proces, od svih gore pobrojanih najviše doprinosi produbljivanju problema nedostatka zdravstvenog kadra, jer se tim postupkom u potpunosti gubi kadar iz zdravstvenog sistema jedne zemlje. Sa druge strane, ne manje značajan problem jeste unutrašnja migracija. Ona se ogleda u prelasku zdravstvenih radnika iz ruralnih, manje naseljenih i razvijenih područja u veće medicinske centre, čime dolazi do ugrožavanja principa teritorijalne pristupačnosti zdravstvene zaštite. Nadalje, prelaskom ljekara u privatni sektor, ugrožava se ekonomska pristupačnost i dostupnost zdravstvene zaštite, te stvara nekvalitetna raspoređenost iste. Kada su u pitanju dva posljednje navedena problema, utješna činjenica jeste da je taj kadar, i dalje, u određenoj mjeri, dostupan stanovništvu Crne Gore i daje doprinos crnogorskom zdravstvenom sistemu.
Sa istim problemom se suočavaju i veći i bogatiji zdravstveni sistemi. U Crnoj Gori broj doktora medicine na 1.000 stanovnika je niži od evropskog prosjeka. Trenutno u Crnoj Gori ima oko 2,77 ljekara na 1.000 stanovnika, dok u evropskim zemljama taj prosjek iznosi oko 3,4 ljekara na 1000 stanovnika. Cijeneći taj podatak, potrebno je preduzeti određene korake u cilju stvaranja, očuvanja i unapeđenja zdravstvenog kadra, a tom pitanju najviše se trebaju posvetiti kreatori zdravstvenih politika. Međutim, ovaj problem ima široke okvire jer se zdravlje ne tiče samo medicinske struke nego i cjelokupnog društva jedne zemlje. Bez zdravog pojedinca i zajednice nema ni napretka društva, ni države. Samo zdrav pojedinac je radno sposoban, a samo radno sposobno društvo može biti generator ekonomskog razvoja jedne zemlje. Nerijetko se proces zadržavanja ljekara u zdravstvenom sistemu Crne Gore odvija u pogrešnom pravcu. Linearno povećanje plata, nezavisno od učinka i složenosti pruženih usluga, demotiviše ambiciozne ljekare a odgovara mediokritetima. Napadi na ljekare na radnom mjestu i nesankcionisanje počinilaca, ugrožavanje sigurnosti ljekara na radnom mjestu, preopterećenost, nelojalna konkurencija, priliv diploma sumnjivog kvaliteta sa obrazovnih institucija zemalja u regionu, učestale krivnične prijave zbog nesavjesnog pružanja ljekarske pomoći, upliv politike u struku, kadriranje i napredovanje na osnovu ličnih poznanstva i političkih preferenci i podobnosti, a ne na osnovu kompetentnosti i znanja, samo su neki od razloga koji doprinose odlivu ljekara iz javnog zdravstvenog sistema.
Nažalost, napadi na ljekare, kako verbalni tako i fizički su učestaliji. Tome svjedočimo skoro svakodnevno. Na još veću žalost i našu bruku, takvi napadi u našem društvu se relativizuju i opravdaju. Razočaravajući je fakat za sav civilizovan svijet, kada društvo napad na ljekara pravda kojekakvim razlozima i bez imalo ustručavanja i dileme osuđuje zbog čega je ljekar nešto “zaslužio”. Ako je dilema integrisana u moralnom biću, zabrinjavajuće je gdje smo se uputili kao društvo u nedostatku iste. U tom kontekstu, ističem i odluku o uklanjanju krivičnog djela “Napad na ljekara pri pružanju ljekarske pomoći” iz Krivičnog zakonika Crne Gore, čime je eliminisana krivično-pravna odgovornost nasilnika i uskraćena zaštita crnogorskim ljekarima na radnom mjestu, a samim tim i kvalitet pružanja zdravstvene usluge, pa tako i nesmetano funkcionisanje zdravstvenog sistema. Takve i slične odluke doprinose da negativni obrasci ponašanja postaju prihvatljivi u društvu.
Zbog svega prethodno pomenutog, cjelokupno društvo, na čelu sa ljudima koji kreiraju zdravstvenu politiku, treba raditi na kreiranju efikasnijeg i kvalitetnijeg zdravstvenog sistema koji je privlačniji za, naglašavam, kompetentan medicinski kadar. To akcentujem iz razloga što kvalitet zdravstvene usluge neposredno zavisi od kvantuma znanja i vještina ljekara.
Dok se ne eliminišu barem neki od navedenih, gorućih razloga, Crna Gora će se i u narednom periodu suočavati, sa već sada ozbiljnim problemom koji ne trpi odlaganje i improvizaciju. Vrijeme je svemu ograničenje, pa i mogućnostima. I ljudskoj spoznaji. Samo mu želja i volja prkose.
Bonus video:
