Ubjedljiva pobjeda Donalda Trampa na izborima u SAD ne bi trebalo da iznenadi nikoga. Tramp, 45. i 47. predsjednik, iskoristio je talas nepovjerenja prema aktuelnoj vlasti, a on je ove godine na izborima ozbiljno kaznio gotovo sve vladajuće stranke širom svijeta. Zapravo je potpredsjednica Kamala Haris bila među najuspješnijim od svih “aktuelnih” političara koji su se u bogatim zemljama suočili sa izborima ove godine. To je svjedočanstvo o njenoj disciplinovanoj kampanji, Trampovoj istorijski nepopularnoj kandidaturi i vodećem mjestu Amerike na svjetskoj ekonomskoj sceni.
To, ipak, nije bilo dovoljno zbog raširenog nezadovoljstva birača usljed povećanog nivoa imigracije i uporno visokih cijena, što je nasljedstvo globalnog talasa inflacije nakon pandemije. Hiperpolarizovano informativno okruženje, koje dijeli Ameriku na partijske eho-komore, učinilo je gotovo nemogućim za Kamalu Haris da se u kampanji suprotstavi ovim izazovima. Nijedna stranka nije zadržala Bijelu kuću kada je rejting aktuelne administracije tako nizak i kada toliki broj Amerikanaca misli da je zemlja na pogrešnom putu. U tom svjetlu, poraz K. Haris bio je više nego vjerovatan.
Kao prvi republikanac koji je osvojio većinu glasova na nacionalnom nivou u posljednjih 20 godina (zahvaljujući dobitku među gotovo svim demografskim grupama, u gotovo svim regionima), Tramp će preuzeti funkciju ne samo sa jakim mandatom već i sa kontrolom nad Kongresom i konzervativnom većinom u Vrhovnom sudu. Imaće slobodu da sprovede svoju opsežnu domaću političku agendu, radikalno preoblikuje saveznu vladu i promijeni institucionalne norme. Ali, ako će Trampov povratak duboko uticati na SAD, on će možda biti još važniji za ostatak svijeta.
Mnogi očekuju da će američka spoljna politika u drugoj Trampovoj administraciji jednostavno biti ista kao i u njegovom prvom mandatu, kada nije bilo velikih ratova (osim postepenog okončanja najdužeg američkog rata u Avganistanu). Tramp je čak postigao neke značajne uspjehe u spoljnoj politici, uključujući revitalizovani Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (sada Sporazum između SAD, Meksika i Kanade), Abrahamske sporazume na Bliskom istoku, pravedniju raspodjelu troškova među članicama NATO-a i nove, jače bezbjednosne saveze u Aziji. Osim toga, Tramp je i dalje isti kakav je bio prije četiri godine, sa svim svojim vrlinama i manama, a njegov pogled na svijet ostaje nepromijenjen, isto kao i njegov odlučno unilateralni i transakcioni pristup spoljnoj politici.
Ali, promijenile su se druge stvari. Za početak, iako novoizabrani predsjednik i dalje lično ne pokazuje veliko interesovanje za upravljanje, njegova druga administracija biće popunjena visokopozicioniranim zvaničnicima koji su ideološki usklađeni s njim i od samog početka iskusni u sprovođenju njegove agende “Amerika na prvom mjestu”. Nema više institucionalnih, dugogodišnjih kadrova koji su često obuzdavali predsjednikove najproblematičnije impulse, kao ni manje iskusnih lojalista koji su ih kasnije zamijenili. Trampovi savjetnici za spoljnu politiku u drugom mandatu biće mnogo lojalniji nego na početku njegovog prvog mandata i iskusniji od onih koji su ga završili.
Najvažnije je, međutim, to što je svijet postao opasniji od kada je on posljednji put bio na ovoj funkciji. Trampova postignuća u prvom mandatu dogodila su se u uslovima istorijski niskih kamatnih stopa i generalno povoljnog geopolitičkog okruženja. Ali sada će dva regionalna rata, pojačana konkurencija s Kinom, sve drskiji akteri poput Rusije, Irana i Sjeverne Koreje, usporena globalna ekonomija i problematične tehnologije, poput vještačke inteligencije, pred Trampovo liderstvo postaviti sasvim nove zahtjeve.
Ulog je sada veći, a posljedice nepredvidive spoljne politike zasnovane na agendi “Amerika na prvom mjestu” dalekosežnije su nego 2016. godine. Ekstremni ishodi sada su mnogo vjerovatniji. Iako će Tramp i dalje moći da postigne određene spoljnopolitičke uspjehe kroz svoj transakcioni pristup i uticaj koji dolazi sa položajem predsjednika najmoćnije zemlje svijeta, potencijal za negativne ishode u ovom okruženju znatno je veći.
On će, na primjer, zauzeti mnogo oštriji stav prema Kini, nakon što je Bajdenova administracija uspjela da stabilizuje odnose. Ovo će početi pritiscima za povećanje tarifa na kineski uvoz kako bi se smanjio bilateralni trgovinski deficit. U zavisnosti od toga koliko će Trampove tarife biti restriktivne i da li će Kina vidjeti prostor za pregovore umjesto za protivmjere, moguće je da bi eskalacija mogla dovesti do proboja u pregovorima. Na kraju krajeva, Kina se suočava sa ozbiljnim ekonomskim problemima i biće oprezna kako bi izbjegla nepotrebne krize. Ipak, vjerovatnije je da će konfrontacioni pristup, koji podržavaju Trampovi jastrebovi u kabinetu i republikanci u Kongresu, odnosima nanijeti štetu. Rezultat će biti novi hladni rat koji će na kraju povećati rizik od direktnog vojnog sukoba.
Na Bliskom istoku, novoizabrani predsjednik pokušaće da proširi svoje ključne Abrahamske sporazume kako bi uključio Saudijsku Arabiju, dok će Izraelu dati “blanko ček” da vodi svoje ratove, bez pritisaka da ograniči humanitarne posljedice ili rizik od eskalacije akcija. Najviše zabrinjava što će Tramp podržati - ako ne čak i aktivno podsticati - cilj izraelskog premijera Benjamina Netanjahua da se konačno riješi iranske nuklearne prijetnje, rizikujući širu eskalaciju i značajne energetske poremećaje.
Nasuprot tome, Tramp je obećao da će okončati rat u Ukrajini “za jedan dan” - i to možda čak i prije nego što bude inaugurisan - vršeći unilateralni pritisak na predsjednike Volodimira Zelenskog i Vladimira Putina da prihvate prekid vatre koji bi zamrzao sukob duž trenutnih teritorijalnih linija, i koristeći vojnu pomoć Kijevu kao polugu na obje strane. Ostaje otvoreno pitanje da li će ovi uslovi biti prihvaćeni.
Mnogo će zavisiti i od toga kako Evropa odgovori. Zemlje na prvoj liniji NATO-a, Poljska, baltičke i nordijske države, smatraju rusku agresiju egzistencijalnom prijetnjom po svoju nacionalnu bezbjednost i, ako SAD povuku podršku, biće spremne da pretrpe značajne troškove za zaštitu Ukrajine. Druge zemlje bi mogle da iskoriste priliku da postignu dogovor, bilo iz ideoloških razloga (kao u slučaju Mađarske), političkih (Italija) ili fiskalnih (Njemačka). Trampov drugi mandat mogao bi biti katalizator koji konačno ujedinjuje Evropu i podstiče snažniji, konsolidovaniji i “strateški autonomni” bezbjednosni odgovor. Ili bi mogao učvrstiti postojeće podjele unutar Evropske unije, ozbiljno oslabiti transatlantski savez i ohrabriti Rusiju na dalju agresiju.
U svakom slučaju, Trampov povratak uvešće svijet u period povećane geopolitičke nestabilnosti i neizvjesnosti, sa većom vjerovatnoćom popave katastrofalnih slomova, ali i nevjerovatnih proboja.
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)
Bonus video:
