Pisanje polako postaje vrištanje ako živite negdje u provinciji s početka 21. stoljeća, a ja naravno, zajedno s vama, živim u neslavnom tranzicijskom dobu. Tako je, dragi čitatelji, za vjerovati da će se u istorijskim udžbenicima za kojih, recimo, stotinjak godina doba s početka 21. stoljeća na ovim prostorima spominjati upravo pod tim imenom - tranzicijsko doba.
Natuknica će biti vrlo kratka jer se o njemu, pogotovo nakon vremenskog odmaka, neće imati pretjerano što reći; nije se ništa bitno događalo osim te konstantne preduzetničke manije koja je ponovno osovila kapitalizam na noge.
Ali, ono što tranzicijsko doba, po mom skromnom sudu, čini neobično zanimljivim u odnosu na neka druga, a što vjerovatno neće ući u buduće povijesne udžbenike, jeste to što se fenomen preduzetničke manije u njemu ne odnosi isključivo na sektor privrede, nego na cjelokupni društveni prostor koji je najednom počeo vrvjeti, osim „import-export“ tipovima, i raznim kulturnim, sportskim i inim „preduzetnicima“ svih profila.
Osim u trgovini recimo i u kulturi se, tako, počinju javljati „preduzetni pojedinci“. Svi su ambiciozni, ali samo u jednom smislu - ili da zarade više no što trebaju ili da ostale impresioniraju. Sve se vrti oko tog dvoga. Ne spominju nikakvu potrebu za stvaranjem i izražavanjem.
U tranzicijskom dobu pogotovo je teško po provincijama. Na početku sam napisao da u provinciji danas pišete kao da vrištite, sad još dodajem - u gluhu tamnu noć. Niko vas ne čuje, pitanje je i čujete li vi ikoga. Umjetnici su pozatvarani u svoje svjetove, jer ih pogotovo ovdje niko ne razumije.
Možda će se u u nekom udžbeniku i naći pokoja rečenica ovog tipa: „Mladi i obrazovani ljudi, jedan za drugim, napuštaju mala mjesta i odlaze u velike gradove u potrazi za poslom i boljom kvalitetom života.“ Slika bezduhovnih provincija biljeg je tranzicijskog doba, slika koja se počela prelijevati u sve sfere društvenog života.
Nije li onda tranzicija, a to polako postaje jasno čak i nama koji živimo u njoj, neka vrsta naše, balkanske postmoderne? Tu se odmah moramo zapitati: da, međutim, kakve postmoderne?
Postmodernu poznajemo kao kulturološki fenomen koji se na svjetskoj pozornici pojavio u drugoj polovici 20. stoljeća kao umnogome kontroverzni nastavak slavom ovjenčane moderne. Ništa se ne može dičiti obilježjem postmodernizma ako svoj uzor ili povod za ismijavanje nije pronašlo u moderni. Ne postoji pravac u slikarstvu, glazbi ili književnosti koji je imun na nju, ne postoji umjetnik koji ju nije prokleo i koji joj nije odolio.
Ono što je oduvijek u postmoderni bilo problematično je činjenica da čovječanstvo u njoj ne doseže više nikakvu dubinu i uzvišenost, već prije plitkoću i glupost. Prije svega, umjetnost postaje bilo što, od namakanja u boje običnog slikara, do najnovije finte nogometne zvijezde Christiana Ronalda. U postmoderni dopušteno je sve prozvati umjetnošću. Ne ulazeći u način na koji se iz tog šarenila svega i svačega ipak može razaznati visoka umjetnost, mi tu i takvu postmodernu nastojimo dovesti u vezu s ovom našom današnjom zbiljom.
O degradaciji mladeži bez premca, jednog će se dana možda pisati doktorati. Od rata naovamo strelica vremena kao da se okrenula unatrag, od prisilnog oslobođenja od materijalnog u socijalizmu prema materijalnom u svom najizrazitijem obliku u predvorju nove zgrade kapitalizma, od ravnodušne profinjenosti alternativnih pojedinaca prema primitivizmu krcatih narodnjačkih disko klubova.
S druge strane, u balkanskoj postmoderni umjetnik je tek onaj koji se izborio da bude umjetnik. Naravno, postmodernizam zapadnoevropskog tipa ovdje još zadugo neće pokucati na vrata, jer ga osim rijetkih iznimaka niko i ne razumije. A i vrata „ovih prostora“ čine se uvijek otvorenima te se propuh, koji lako dospijeva i u glave, lako obračuna sa svima.
Ako je zapadnoj postmoderni prethodila moderna, balkanskoj su prethodili ratovi. Tranzicijsko doba jeka je ratova vođenih epohu ranije. Sve što se događa danas događa se kao posljedica „pušaka i bajoneta“. Sve što ste zaslužili danas zaslužili ste po ugovoru o ratnoj odšteti s nadolazećim tranzicijskim dobom. Sada samo mirno, dragi čitatelji, ostao je još samo jedan mali uvid: pogledajte kako danas živite, a kako ste živjeli prije i...
Bonus video:
