Dva primjera ovih dana služe da se, između ostalog, istakne razlika između evropske demokratije i balkanske verzije demokrature.
Emanuel Makron izabran je za predsjednika Francuske, poslije tri dana proglašen je za novog šefa države, a u narednih sedam, uz uobičajeni protokol, preuzeo je dužnost, imenovao premijera i krenuo dalje. Tabloidi, koji su se par dana iživljavali nad njegovim privatnim životom, sada ga slave jer je, navodno simbolizujući originalnu evropsku politiku čvrsto stiskao Trampovu ruku, a govorom tijela nedvosmileno poručio: "Da me nijesi slučajno gurnuo, nijesam ti ja onaj..."
Srbija je dobila novog predsjednika prije gotovo dva mjeseca. Od tada se Aleksandar Vučić predstavlja i kao premijer i kao "izabrani predsjednik", uporno odlažući da saopšti ime mandatara za sastav nove vlade. Navodno se lomi između nekoliko imena. Mediji spekulišu sa mogućnostima da kabinet u Nemanjinoj ostavi svojoj aktuelnoj potpredsjednici Zorani Mihajlović, ili ministarki za državnu upravu Ani Brnabić, lideru SPS-a Ivici Dačiću, a pominje se i izvorna naprednjačka nada Miloš Vučević, gradonačelnik Novog Sada, rodom Nikšićanin. Prema već prepoznatljivoj šemi, na svako pominjanje novog imena slijedi razgovor u štampi sa nesuđenim kandidatom koji kaže da mu nije nuđeno, ali da je spreman ako ga Vučić pozove, uz zaklinjanje na odanost predsjedniku i na spremnost da se prilagode zamislima vođe. Izgleda da najmoćnijeg čovjeka Srbije sve to pomalo i zabavlja, jer u sljedećoj fazi sva ova imena prolaze kroz šibu njegovih tabloida, ostavljajući ih u neodumici šta je originalno smišljeno na sjedeljci u vili Bokeljka, a gdje su urednici pustili mašti na volju. Tako je Mihajlovićeva ipak svojeglava, plus popravlja zube kod privatnika, Dačićevi savjetnici kradu alkohol, a crkva se buni protiv Brnabićeve jer je gej, što je SPC morala i zvanično da demantuje. Izabrani predsjednik onda kaže da je suzio spisak, pa proširio, pa opet suzio.
Da bi uspostavio normalan institucionalni poredak, Vučić ima naoko lak zadatak. Potrebno je da se dogovori sa samim sobom. On kao predsjednik države sa Vučićem kao šefom vladajuće stranke. Ako mu je neophodan uvid u bezbjedonosni aspekt, pri ruci je opet samom sebi kao koordinator tajnih službi. Na izvolte mu je i kadrovski rezervoar stranke koja je narasla na 750 hiljada članova, više nego što je Tito imao pripadnika Saveza komunista u Srbiji. Ali, sve to u njegovom slučaju ne izgleda jednostavno. Prošle godine nakon ubjedljive pobjede na izborima tri i po mjeseca je sastavljao vladu, iako niko u to nije mogao da mu se miješa ili da ga usporava. Sada kada svi rokovi ističu, a iz Evropske unije je ozbiljno upozoren da ne poseže za svojim omiljenim vanrednim izborima, moraće da prelomi u narednih desetak dana.
Predsjednik Srbije bi, prema dosadašnjem načinu vladavine, poput Pantelije u Maratoncima, partiju i vladu najradije ostavio - sebi. Sa ovim prvim nema problema, preskočio je gest Tomislava Nikolića i pozvao se na praksu prethodnika iz Demokratske stranke Borisa Tadića. Sa Vladom ima ustavnih začkoljica, jer su to ipak dvije odvojene funkcije. Svjestan kako se on dokopao apsolutne vlasti, preko partije, bezbjedonosnog sektora i vlade, sada pored opštih uslova mora da pronađe kandidata koji neće biti Iznogud i željeti da bude kalif umjesto kalifa. Potreban mu je neko da ga ima u javnosti i da ga nema, da je slika ali ne i prilika, da se može uključiti i isključiti po potrebi, da mu se dodjeljuje ton samo u neophodnim prigodama, nikako za zvocanje. Da se i izdaleka vidi kako mu nedostaje jedna dimenzija i da je na drugi pogled jasno da kod njega nije moć odlučivanja. Ovo je najbliže opisu - holograma.
Sjutra u Skupštini Srbije, kako je najavljeno Vučić će položiti zakletvu pozivajući se na najviši zakonski akt. Mada to ni Ustavom ni zakonom nije predviđeno, iz protokola je procurelo da će se prvi put predsjednik zakleti na Miroslavo jevanđelje, kako bi se navodno uspostavio kontinuitet sa pravnim tekovinama. Kako će se to uklopiti u ustavni koncept građanske države, tek će se vidjeti. Prije nego što krene ka svojoj Bajčetini da pozira za fresku ktitora u crkvi, čiju je gradnju finansirao novcem nedokazanog porijekla, Tomislav Nikolić će nasljedniku uručiti državni pečat na čuvanje i valjda na upotrebu. Te insignije do sada nije bilo, ako i ona nije od kneževa iz Polimlja. Vučiću od svih najodanijih Nebojša Stefanović, već je izbacio takođe ustavno problematičnu parolu, kako je predsjednik u obavezi da kontroliše vladu. Pa, da poslije ne bi bilo čuvenog srpskog pitanja: A gde je pečat? Predsjednik, premijer i sve drugo je najavio da će poslije ove inauguracije u drugoj polovini juna biti još jedna, kako bi se označio početak „nove političke ere“.
Strast, odgovornost i mjera trebalo bi da budu karakteristike političara, smatrao je Vučićev idol Maks Veber. Njegov sljedbenik još nije ni krenuo u potragu za trećom vrlinom.
Bonus video:
