Sa nadom sam i vrlo snažno podržao promjene u Budvi. Prvo protivljenjem da podržim prodaju Kraljičine, a onda pozivom na izbore i odlaskom sa funkcije. Prije toga tijesnom saradnjom sa opozicionim liderima na obaranju štetnih odluka poput one o cijeni vode pravili smo prve pukotine u sistemu.
Kratak boravak unutar svega pokazao mi je da neminovan kraj treba ubrzati. Iako i danas mnoge kolege, od kojih su neki i u zatvoru računam prijateljima, smatrao sam da grad ne može nastaviti modelom gašenja požara. Bez cjelokupne strategije i osjećanja usmjerenja gdje ovaj grad treba da se kreće nije bilo smisla sjedjeti u udobnoj kancelariji i primati dobru platu.
Lijepe stvari poput ulaganja u ruralni turizam, obnove mozaika i kulturnog blaga, povezivanje Budve sa Evropom i svijetom, osjećaja da možete da sa 28 godina mijenjate stvari, vrlo brzo su pale u sjenku urušavanja sistema i sudbina ljudi oko mene. Vrijeme je bilo prekinuti sve to.
I prekinuli smo sve, i došli su izbori i desila se promjena. I što sad?
Čitam tekst Branke Plamenac u Monitoru i pitam se ima li išta smisla?
Rodbina, drugovi i kumovi na funkcijama? I to onih ljudi koji sebe promovišu u emancipatore i reformatore cijelog crnogorskog društva.
Dalje, čovjek odgovoran za planiranje u ministarstvu koje budvanska javnost smatra za najvećeg krivca za neplansku gradnju - na mjestu sekretara za urbanizam?
Poslovni partner bivše vlasti na mjestu sekretara za investicije?
Prepucavanja koalicionih partnera ko je veći DPS-ovac?
Što se to stvarno promijenilo. DPS? Zar nije bitnije bilo promijeniti način DPS-a?
Ipak, optimista sam i vjerujem u moralnost i snagu nekoliko ljudi u novoj većini. Vjerujem da imaju više snage i da će biti manje spremni na kompromis nego što sam ja bio. Meni je trebalo godinu dana da javno kažem što mislim i još godinu da odem i pomognem promjene. Smatrajući ih boljim od sebe nadam se da će im trebati manje ako se ovako nastavi. I nadam se da ćemo kao grad sljedeći put konačno znati kako dalje.
Bonus video:
