Godina 2017. će ući u istoriju kao godina zaokreta, slično kao 1945. ili 1989. Ustoličenjem Donalda Trumpa okončano je 72 godine dugo globalno vođstvo SAD na svetu. Odgovornost za to ne leži isključivo na unilateralizmu i narcisoidnosti novog predsjednika.
Dugotrajni trendovi poput uspona novih sila i decentralizacije moći uz pomoć terorizma i sajber kriminala šire svoje dejstvo.
Tačno je da će SAD ostati jedina supersila koja raspolaže kako vojnim, privrednim tako i sredstvima široke kulture, ali globalni konsenzus da je vođstvo Sjedinjenih Država dobro za stabilnost svijeta i interese SAD je - prošlost. Ono što je tako puno anti-imperijalista sanjalo i priželjkivalo, od anti-ratnih demonstracija zbog rata u Vijetnamu do protesta zbog rata u Zalivu: upravo to sada postaje realnost. Trumpov zahtjev „Amerika na prvom mjestu“ mijenja ulogu SAD u svijetu i to temeljno. Sjedinjene Američke Države, koje su sada odlučile da više ni formalno ne zastupaju prevovlađujuće civilizacijske vrijednosti - zaštitu ljudskih prava, pravne države i demokratije - time su se oprostile i od pozicije da su nezamjenjiva svjetska nacijja.
Ko sad vjeruje da će Senat i Kongres pod republikanskom većinom uspjeti da obuzda Trumpa, taj se teško vara. Svi kritičari u oba visoka doma će prije morati da se zabrinu da li će ponovo biti izabrani nego što će se truditi da Trumpu postave granice.
Njegov raskid sa kompletnim spoljnopolitičkim establišmentom u Vašingtonu biće isto tako fundamentalan kao i njegovo suprostvaljanje Wall Streetu i Silicon Valley, gdje ionako skoro da nema podržavalaca. Jer, Trump će nastupiti više kao biznismen nego kao političar.
Za plašiti se je da će SAD od sile, koja je nekad štitila stabilnost i vrijdnosti, spasti na jedan eratični faktor svjetske politike. Već zbog same veličine SAD bi pod Trumpom mogle da se pretvore u najveći izvor nestabilnosti na svijetu. Zaboravite, na Ameriku niko više neće moći da računa.
Transatlantske veze će Trump spustiti na nivo odnosa između Amerike i Evrope prije II svjetskog rata. NATO, koji je Trump proglasio za obsolvetnu organizaciju, se nalazi u dubokoj krizi smisla.
Japan i Indija sve više dobijaju na vojnom značaju, sa ciljem ograničenja uspona Kine. Ali, sa kim će SAD uopšte moći da kooperiraju da bi spriječile prijeteću imploziju skoro nuklerane sile Sjeverne Koreje, ako ne sa Kinom?
U svakom slučaju, jasno je da se krećemo u pravcu svijeta bez vođstva, jer ni jedna druga sila na svijetu ne može ili ne želi da zauzme poziciju koju u svijetu imaju SAD.
Evropa i EU
Evropa je poplavljena talasom populizma koji dovodi u pitanje kako legitimnost demokratskih institucija te pravila igre, tako i evropski projekat uopšte. Ono što je započelo Brexitom, to 2017. može da doživi svoje dovršenje. Čak ako i niste najcrnji pesimista, ne možete a da ne računate na raspad EU. Ako u Holandiji pobijedi Wilders, u Francuskoj trijumfuje Marine Le Pen, ako AfD u Njemačkoj dobije preko 20%, a u Italiji Beppe Grillo preuzme vladu - onda kažite laku noć i EU i euru. Pri tome u ovoj računici uopšte nismo uzeli u obzir mogučnost jednog novog talasa izbjeglica, ni novu krizu u Grčkoj, a ni mogući građanski rat u Turskoj, a tek ne moguće nove terorističke napade.
Sve to ne mora da se desi - a vjerovatno i neće - pod uslovom da snage razuma političkom vođstvu u Briselu i prestonicama Evrope jasno stave do znanja da snose odgovornost za političku promjenu kursa.
Kina i Rusija
Kina je posljednjih godina svojim investicijama vrlo spretno proširila zonu uticaja u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. Trumpovo odbijanje da potpiše Ugovor o transpacifičkom partnerstvu direktno gura većinu država Azije direktno u već raširene ruke Kine. Do sada je kineska privreda iznenađujuće dobro podnijela transformaciju od modela izvoznog rasta ka modelu unutrašnje potražnje, ali ni u kom slučaju nije neranjiva.
Rukovodstvo KP Kine bi moglo da stabilizuje svoj unutrašnjo-politički monopol, ali prirodne smjene generacija vode ka napetosti i agresivnim tonovima prema regionalnim konkurentima u moći. Pekingu su, stoga, po svemu sudeći ruke vezane na domaćem terenu. Sem toga, Kina niti raspolaže vojnom silom koju imaju SAD, niti ima globalnu kulturnu privlačnost Amerike. Nema ni sopstvenih izvora energije i ne proizvodi dovoljno hrane ni za sopsteno stanovništvo a kamo li za izvoz. Sve dok se Kina koncentriše na perfektno kopiranje proizvoda, a pri tome stalno kleca za razvojem najnovijih tehnologija, zora novog kineskog milenijuma neće obasjati horizonte Pekinga.
Vlast Vladimira Putina u Moskvi niko u Rusiji ne dovodi u pitanje. Iako se cijena nafte - zahvljujući dogovoru zemlja proizvođača - stabilizovala na između 50 i 55 dolara po barelu, to je itekako daleko od cijena iz snova od 100 dolara i preko, koje su vladale u doba ruske privredne ekspanzije. Da stvar bude po Rusiju gora: diverzifikacija ruske privede nikad nije bila realizovana u stvarnosti. Razvoj privrede tako ostaje Putinova ahilova peta. Zavisnost Rusije od cijene nafte Moskvu više nego ikad izlaže kapricima histeričnog raspoloženja novog predsjednika SAD, jer - svidjelo se to kome ili ne - energetski samodovoljna Amerika će ubuduće određivati cijenu nafte.
Sirija je za SAD od početka bila izgubljena priča, koja nikad nije mogla ni biti dobijena. Krim i Ukrajina ne zanimaju Trumpa skoro ni malo sve dok Putin drži svoje prste dalje od Baltika i Poljske. Trump želi da zadobije Putina i da uspori uzdizanje Kine. I jednom i drugom je to izgleda u interesu.
Stoga bi 2017. mogle čak pasti zapadne sankcije protiv Rusije, što bi Evropu prikazalo kao zastarelu. Putin bi mogao da politički ispadne i pobjednik, ali svejedno: bilo kakav povratak Rusije na svjetsku scenu u ulozi velesile je iluzoran. Trump je čovjek dilova, kao i Putin. Ovdje su se dvojica istih pronašli.
Turska, Bliski istok
Erdogan će svoj nacionalistički autoritet ojačavati i u Ankari izgraditi režim sličan onom u Moskvi. Neprijateljstvo između Turske i EU će porasti. Erdogan ima veoma moćan argument zvan izbjeglice u svojim šakama i njime hoće da Evropljane privede k rezonu. Niko neće moći da ga zauzda jer se svi plaše velikog kraha na Bliskom istoku. Demokratija, ljudska prava i narod Kurda će biti samljeveni.
Afganistan i Irak ne postoje više kao države. Asad će i dalje kontrolisati uništenu Siriju. U Iranu, koji lišen sankcije raspolaže novim mogućnostima, ostaje i dalje otvoreno pitanje ko će doći na vlast: konzervativci ili umerenjaci. A preživeli bojovnici „Islamske Države“ će - po okončanju rata u Siriji - tražiti nova polja za aktvinosti: na Bliskom Istoku, severu Afrike, u Evropi i Rusiji. Upravo stoga novi svijet bez vođstva se nigdje neće dramatičnije i bolnije osjetiti nego na Bliskom Istoku.
„Global Governance“
Sistem Global Governance će biti trajno oslabljen. Svjetska banka, MMF, WTO će široko izgubiti na ekonomskom značaju, kao i UN, G20, G7 i G8 na političkom. Multilateralni trgovinski sporazumi TTIP, TIP, CETA itd. ne postoje na Trumovom dnevnom redu. Donald Trump se drži prava jačeg te stoga odbacuje i pravila svjetske trgovine i međunarodno pravo. On će se naravno opurtunistički koristiti jednom ili drugom institucijom, ali kratka i uspješna istorija mulitilaterale je sa njim okončana.
Trumpovski dealmaking će prevazići političko i institucionalno nasljeđe američkog doba.
Nije moj posao da sada oslikavam apokalipse. No i posle najpozitivnijeg sagledanja događaja proteklih godina, najbolje što se može reći je definicija Josepha Schumpetera: da se radi o procesu „stvaralačkog razaranja“: najgora finansijska kriza decenija, globalna recesija, dužnička kriza u eurozoni, „arapsko proljeće“, građanski rat u Siriji, otvoreni sukob između Rusije i Ukrajine, izbeglička kriza, Brexit, novi sajber ratovi i izbor Trumpa za predsjednika SAD: ruševina jednog svjetskog poretka, koji se približava svom kraju.
Novi poredak se ne nazire
Novi svetski poredak se još ne nazire. Ni jedna sila ne može da preuzme dosadašnju ulogu SAD.
Evropa neće pasti. U Francuskoj će pobijediti Fillon (možda i Macron), u Berlinu će Velika koalicija ostati na vlasti, a Renci će se- iako je izgubio referendum - ipak vratiti kao premjer. Tako možemo da zadržimo stabilnost u tri najveće države Unije. Ali upravo zbog raspada starog poretka, EU će morati da definiše nove prioritete. Novi ugovori se moraju koncentrisati na zajedničku politiku konkurentnosti, zajedničku spoljnu i bezbjednosnu politiku kao i zajedničku izbjegličku politku, sa one strane nacionalizama i evrofederalizma.
NATO ostaje i dalje važan. Lupanje o tome kako su nacionalne države prevaziđene mora da se spakuje u arhive XX vijeka i tamo ostane. Uprkos svemu što se čini, ljudi imaju puno više povjerenja u svoje nacionalne parlamente nego u institucije Brisela. Iako se 74% kompletnog stanovništva EU zalaže za jaču ulogu EU u svijetu, isti ti ljudi žele da se pitanja svakodnevnog života (privreda, zdravstvo, obrazovanje, socijala) rješavaju na nacionalnom nivou. Zato je krajnji čas da se formuliraju nacionalne stvaralačke mogućnosti u okviru EU.
„Diferencirano“ otvaranje tržišta rada, koje je predložio sadašnji kancelar Austrije, dobar je primjer u tom pravcu, zato što apstraktni propisi i norme - koji nekima veoma štete, a drugima malo pomažu - razaraju EU. Uslov za zajedništvo je solidarnost. Kultura i politika neoliberalizma su za sobom ostavili krvavi trag socijalnog uništenja. Opšte trovanje javne klime uz pomoć bukačkih medija, društvenih mreža, lažnih vijesti i sajber ratova su temelj postčinjeničnog društva. Diskreditacija politike, političkih institucija i političara razara temelje demokratije. Pri čemu bi transparentnost, odgovornost i logičnost bili odgovarajući elementi da ponovo spojimo državu i društvo.
Najbitnije mi ipak izgleda stvaranje novog poretka ekonomskih i socijalnih veza, koji bi ekonomske razlike ponovo uveo u podnosive dimenzije. Jer: politički ravnopravnima se ljudi osjećaju samo onda kada razlike u bogatstvu ne prelaze određene granice bola. I Evropa i nacije mogu da se drže zajedno samo ako se sastoje od politički ravnopravnih ljudi i država.
Autor je bivši austrijski kancelar (Salzburger Nachrichten)
Prevod: Mirko VULETIĆ
Bonus video:
