Mišel Uelbek objavio je roman Serotonin, ovog puta u sred protesta „žuti prsluci“, u vrijeme kad narod lomi Pariz i zahtijeva da živi bolje. Savršen tajming za tipično uelbekovsku priču, aktuelno djelo opet je lansirano. On je jedan od rijetkih svjetskih vrhunskih pisaca koji tiražom može da parira fabrikovanim bestelerima. Za svega nekoliko dana dostigao je tiraž od 100.000 primjeraka. Prevodi se na mnoge jezike, a ovaj naš višeimeni narod što uporno svađaju i gdje insistiraju na različitosti jezika, moći će Uelbekov roman da čita od 01. februara u izdanju izdavačke kuće Booka iz Beograda. Čak i prije prevoda na engleski.
I dok se popovi prepiru oko Božića koji po definiciji treba donijeti mir i blagostanje, dok se kliče Krstu saradniku okupatora na Cetinju i Đurišiću u Podgorici, velika žal državnih polu-intelektualaca prekrila je stranice Pobjede i mnogih analitika, žale kako jedan naš drugi Popović, „naš najveći živi pisac“ Milorad Popović nije izabran u akademiju nauka. Pa pljuju li pljuju tu akademiju, a žale li žale. Kao kad fudbaler ne dobije priliku da zaigra za prvi tim, pa sa klupe pljuje sve igrače i trenera, prije svega tim kao takav, iako čeka li čeka da uđe, volio bi da uđe, da malo pomuti igru. I to je kako kažu njegovi glasnogovornici, „najveći živi pisac u Crnoj Gori“. Kako to grozno zvuči, nazadno, retrogradno i megalomanski, naravno. Mjere pisca po nagradama u državi od pola miliona ljudi, a u većini žirija sjede pajtosi, rotiraju se, sve serdari i vojvode, ja tebi i ti meni iz godine u godinu.
Pa pomislim na Uelbeka i teme koje on bira, o čemu piše, kako mrda svijet, kako pomjera granice i vraća Francusku u centar pažnje književnog svijeta, kako Francuska i zaslužuje. Jer, francuska književnost je pleonazam. Odavno. Istina je da je Uelbek najveći živi pisac Francuske, ali toliko je grubo i loše to izgovoriti zbog svih onih koji su jako dobri pisci u Francuskoj i sigurno će eksplodirati, zato to može da se kaže na mnogo načina. Veliki pisac je i Florijan Zeler, Antoan Loren i Ameli Notomb, naravno i nobelovac Patrik Modijano. Ali Uelbek je najluđi.
Naši pisci uglavnom bježe od aktuelnih tema koje su izuzetno inspirativne, ali opasne po sinekure. Zato nas i ubjeđuju kako eto, među piscima postoji jedan najveći, među živima. Kakva kategorija, tupava i groteskna. Istovremeno. Valjalo bi izvući podatak, koliko to slavom i nagradama ovjenčani naši pisci prodaju knjiga u Crnoj Gori. Poklanjanje ne računamo, guranje u biblioteke i lektire, već, koliko je publike, zainteresovanog naroda i ljubitelja književnost otišlo da kupi knjigu „najvećeg živog pisca u Crnoj Gori“? Podatak bi bio zastrašujuć. Zasigurno.
Zlatko Paković u Beogradu priprema predstavu koja se tiče Ćamila Sijarića. Paković kaže: „Taj ponosni, časni i daroviti čovek, Ćamil Sijarić, koji se tolikih lepota i užasa nagledao i pouzdano im svedočio, dolazi nam danas, zaboravljen, ponižen i uvređen, da unese izvesnosti u ovu našu semantičku i socijalnu konfuziju, da se na njegovom životu i književnom delu ogleda beznađe naše stvarnosti”. Negdje analiziraju i ipak se sjećaju Sijarića, dok mu mi pravimo seljačke omaže u fantomskim časopisima, dok o njemu mlate praznu slamu uglavnom oni koji ga nisu ni pročitali ni razumjeli.
Ima pisaca u Crnoj Gori, koje proglašavaju za „najveće žive pisce u Crnoj Gori danas“, a čija ukupna uporna i naporna pisanija nije dostojna jedne Sijarićeve knjige i njegove lijepe rečenice.
Bonus video:
