NE/OBIČNI LJUDI: ZVANJA I ZANIMANJA (3.)

Žene u doticaju s vodom su najerotičnije

Neobičan čovjek posve je svoj. Ne nalikuje nikome, iako se mnogi u njemu prepozna. Najčešće je jednostavan, i naizgled posve običan
1026 pregleda 0 komentar(a)
Iz ciklusa Siluete, Foto: Lidija Vukčević
Iz ciklusa Siluete, Foto: Lidija Vukčević

Posvećeno svim radoholičarima, dokoličarima, i posebno, nezaposlenima – svi su oni na svoj način neobični ljudi. Već time što ne predstavljaju druge. Nego same sebe.

A sepstvo je, budimo iskreni, možda najteže opisivo u svakog čovjeka. Nije ni tip, ni karakter, ni lik. Razlikuje li se u dužini frekvencije, kose, nosa ili jezika, posve je nevažno. Neobičan čovjek posve je svoj. Ne nalikuje nikome, iako se mnogi u njemu prepozna. Najčešće je jednostavan, i naizgled posve običan. Zagledaš li mu lice, geste, građu, korak ili govor, odaje ga mala a odlučujuća razlika. Kao pisce, lopove nad lopovima, otisci na prstima pera. Stil sam.

9 Pralja

Ona je danas zapostavljena: nema je ni u jednom popisu zanimanja. Otkad su veš-mašine preuzele svoje, pralje gotovo da i ne postoje. No ima veša koji moraš oprati rukama: vunenih potkošulja, kombinea rakamanih ili čarapa s posebnim uzorkom, grudnjaka što ne podnose vitlanje u mašini, muslinskih šalova ili onih mušoara od krepdešina. A tek heklane rukavice ? Tko bi izmislio program za njihovo pranje?

Sav crni veš po uzoru na Silvanu Mangano ili Annu Magnani, ni on ne ide u lavatrice kako smo i mi posudili imenicu koja u talijanskome izjednačuje osobu s mašinom. Divan posljedak futurizma. Kad gledam s majkom perilice - iako mi se tuži od te riječi - mislim na onu sličnu imenicu o pčeli. Radilice. A tim je riječima slična moja majka. Vazda pralja. Jednom sam naišla u preuzetnoj psihoanalitičkoj literaturi kako su žene u doticaju s vodom najerotičnije: vodarice, pralje, prskačice vinograda. Zalijevaju vrtove i bašče: plodotvornost na djelu. One su stoga i simbolički neke neprestane fontane, s kojih curi proziran i netaknut cvijet ženstva. Malo paradoksalno, no nisu li nekad žene u vodonosnim krajevima prale vodu toljagama na potocima? I nije li njihovo tijelo bilo meko i podatno, klizeće, dostupan izvor milosti neznanim muškarcima? Stanovali smo kod gazda gdje je gazdarica bila s početka svoga staža pralja u hotelu Palace. Mislila sam kako joj je teško ustajati u 4 ili 5 s jutra, drndati se motornim vlakom, silaziti u vlažne zadimljene zaparene kao sauna vrele suterene slavnoga hotela. I prati posteljinu, s tragovima ljubavnih zagrljaja. Bila sam mala, u drugom osnovne, no znala sam ja sve to. A da me nitko nije podučio, valjda još iz ranijeg djetinjstva. Kad su babe u komšiluku moje babe razastirale lencune po avlijama. A neka od njih je imala i prenoćište. Pisalo je ćiriličkim pismenima na metalnoj tabli okomito postavljenoj.Vlast je nova žmireći gledala na to. Ne, nije bilo ničeg sumnjivog, nije bio bordel. Znalo bi se, toliko je doušnika bilo. Ta je baba imala jednog sina u pariškoj emigraciji i još puno djece. Valjda čitavo tuce. A ona udovica. Sve ih je podigla na noge. Vojni je stan bio blizu, na istome mjestu gdje i za rata, a djevojke i žene stizale u posjetu svojim vojacima.

No, moja ju baba nije voljela, mislila sam, najviše zbog razlike u godinama. Kad sam i sama došla u djevojačke godine baba mi je rekla da ne voli Z. jer je lukava. Rekla je to dvoznačno, značilo je i: nije joj za vjerovati.

To je ona ista žena iz komšiluka koja mi je spasila dušu pričama o tome kako njen pariški sin šalje u Natalijin šufit poklone za mene. Sve sam nakit.

Zašto ne u njen? Pa, ona je bila dobra pripovjedačica. Znala je da bih ja svojom djetinjom dušom naslutila šporke lencune u njenim izbicama za najam. I nije me htjela uvesti nijednom, ni doslovce ni pričom u svoj dom. Mirisalo je nekako drugačije kad bih prolazila pored njenih vrata, idući s đedom na pjacu.

Ne, nije to bilo samo po starini, ni po ustajalim neprovjetrenim sobičcima, ni po čemu određenom. Naša je kuća bila zračna, velika, moja se baba iscrpljivala u dospijevanju kako tamo zovu kućanske poslove.

I ja sam joj pomagala. No, nije mi dala nikad da operem ništa, ni svoje ni zajedničko. Jer je naučila od starovaroških Muslimanki da žensko čeljade mora njegovati ruke, da budu prsti lijepi, fini, njegovani. Tek pošto se uda. Da, shvaćam, kad i sama izgubi nevinost za zagrljaj života. Zato tamo i kažu za nekoga tko je vrijedan: taj je krvnik rabote.

A kad se djevojčica zadjevojči, kad dobije, tada se peru najprije u prohladnoj vodi pa potom iskuhavaju one velike gaze: ispeglaju se dobro i lijepo, simetrično slože. I danas, kad se sjetim toga hvata me dvostruko očajanje: bogatog siromaštva koje smo živjeli. I siromašnog obilja u koje nas je ukrcalo s plastičnim krilcima uložaka koji samo što ne polete.

Diskretni i decentni spokoj s kojim je djevojka koja ima ulazila u svijet žene, sazrijevala šuteći o intimi, i logoreja Barbika koje blebeću javno o svim svojim ženskim tegobama udaljene su svjetlosnim godinama koliko i plamena gotika od barbarstva suvremenih nosoroga presvučenih u smokinge. Lebde liftovima nebu pod oblake i ništa ih više ne uzbuđuje, osim pomisli o kraju svijeta. Kasne s informacijama. Na njegovom klatnu se ljuljaju. Ispeglani, oprani, istuširani, izretuširani. Zadnja riječ ništavila. Tko će ih vratiti potocima, izvorima? Da se nasrkaju kisika, oksižena, bistrine ili brzica ? Ona vodica u plastičnim bočicama na kojoj piše Jedinstvena anglofranko jezikom, nije dovoljna ni da se iznova pokrste.

Sve pamti i nikome ne ostaje dužan

8 Poštar

Ovaj sadašnji već podugo nosi poštu. Jedan isti skoro svih dvadestak godina nakon tatine smrti. Ili je uskočio nešto prije rata. Vozi bicikl i naizgled je dobrovoljček. Sve zna napamet ko ima poštu ko pismo službeno ko ljubavno ko knjige ili novine kao ja. No otkad ne nosi mami penziju, malo se udalji: sretan je kad meni može reći da imam službeni poziv sa suda. Kaže to tako da odjekuje ne stubište ili zgrada, nego cio kvart.

Ako je lijepo vrijeme fućka ili pjevuši, kiši li, stavi kabanicu s kapuljačom preko uniforme i kape. Psi laju, najavljuju isto: oko jedanaest, svaki drugi ili treći dan. Nikad subotom. Da nam ne zvoni, dali smo mu ključ haustora. On jedini ima tu povlasticu. Kad ode na godišnji - uz kolinje ili berbu, na kraju ljeta ili o blagdanima, oni što ga mijenjaju zvone li zvone.

Ja im ne otvaram. Čekam svoga sveznadara koji je mustra ali je ličnost. Diskretno opaža, sve pamti i nikome ne ostaje dužan. Liči na svu generaciju s kojom sam išla u školu. Ona je sad na vlasti. Valjda sam ja zato jedina nezaposlena. Što sam se ubacila godinu ranije u redove. Predviđene za prevrate, preokerete. A ja ilegalac. Ostalo mi je to u krvi.

Noću snujem, a danju pišem. Kad snivam: šetkajući kroz stare krasopise.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")