Kobasice na vašaru ne mogu obesmisliti post

Postoje mnoge laži koje o sebi plasira takozvani pristojni i kulturni svijet. Te laži imaju različite nivoe i teme ali im je suština ista - pokazati da se “pristojni svijet” bio on srednja ili viša klasa, razlikuje od običnih “paora”, da klasne razlike nisu izmišljene, nasljedne i nezaslužene, već da su jedna kvalitativna odredba i da svako ima onoliko koliko zaslužuje.

Ovakav tip ponašanja postoji i na nacionalnoj ravni, pa tako često čujemo da zasluge za današnji poredak po kojem neke nacije imaju daleko više od nekih drugih nisu u imperijalizmu i kolonijalizmu, nisu u otimanju prirodnih bogatstava i eksploataciji koju su imperijalne sile (bile one Britanija, Španija, Turska ili neka četvrta) vršile nad manjim narodima već prosto u tome što su neke nacije “bolje, prefinjenije i pametnije od drugih”. Ovakav vid razmišljanja ima svoj eho i u autošovinizmu koji se javlja kod samozvanih elita malih naroda koji spajaju oba lažna elitizma - razlog zašto je narod u kom su se, nažalost, rodili u lošem stanju je upravo u svim tim “neotesanima”, “paorima”, “seljacima”, “divljacima”, zbog kojih nemaju demokratiju, ljudska prava, kulturan život. Kao što je za rasiste “drugo” koje je neprijatelj osoba druge rase, nacije, imigrant, tako je za kvazielitu ono “drugo” neki izmišljen običan čovjek koji voli lošu muziku, pije grozan alkohol, nepristojan je i zaustavlja “progres”.

Istina je pak da kič vole svi te da je ideja kulturne čistote podjednako rasistička i lažna kao što je ideja rasne, nacionalne i svake druge čistote. Nikoga ne bi trebalo da iznenadi ako, za nekih pedeset ili stotinu godina, današnje “elite”, oličene u tehnokratama Bijele kuće i Evropske komisije, budu prokazane za svoju elitističku mržnju na isti način na koji su to bili ideolozi svih prethodnih mržnji. Što se kiča tiče, svako ima sebi drag kič, koliko god se činio sebi uglađen, prefinjen, bolji od puka. Za nekoga je to superherojski film uz kokice i najveću času koka-kole, nekome je brza hrana, nekome rijaliti šou, a nekome jeftina proza. Nečiji kič se možda danas i izdaje za umjetnost, ali će ga sud istorije postaviti na zasluženo mjesto. Onaj ko pretenduje na to da je iznad svakog kiča, svake patetike, svega površnog, treba dobro da ispita sebe i da vidi koliko laze samog sebe, a koliko okolinu i u kojoj mjeri je čovjek, a u kojoj prazna ljuštura ispunjena frazama i naučenim citatima.

Decembarsko vrijeme je doba kiča božićnih vašara, praksa velikih evropskih gradova koja se odomaćila i na našim predjelima. Sve oko vašara je kič - kućice od lažnog drveta, lažni jeleni, crveni koka-kola Djed Mraz, jelke od plastike, kobasice od papaka. Komercijalizacija Božića je u istom intenzitetu na ovim vašarima, kao i u tržnim centrima. Ali lamentiranje oko te komercijalizacije nije ništa manje lažno od onog kvazielitizma, jer to što kupovina poklona i šarenilo jelki nema puno veze sa suštinom Božića nikome ne brani da isti slavi u hramovima, da posti i podvizava se i duhom i tijelom, te da izbjegava narodno veselje koje, budimo iskreni, nije došlo sa koka-kolom već je postojalo kroz cijelu istoriju civilizacije. Kao što slušanje narodnjaka neće izbrisati sa lica zemlje džez muziku, tako ni kobasice na vašaru ne mogu obesmisliti post.

Zanimljivo je kako božićni vašari, izuzev možda Beča, zaista nigdje ne pripadaju, a potpuno isto izgledaju. Nekako je tragikomično vidjeti iste kućice ispred tornja na Aleksanderplacu u Berlinu ili među kanalima Venecije, ali grad u kojem izgledom najmanje pripadaju je Prag. Gotička arhitektura grada, kojeg krase šiljati tornjevi, mračne boje i Karlov most, djeluje neprikladna ideji Božića uopšte, a kamoli vašara. Dok prelazite taj glavni pješački most, vi se možda divite arhitekturi, možda fotografišete rijeku Vltavu, ali negdje u vašem mozgu, naročito ako je noć, zazirete od mogućnosti da statue mosta postanu žive i raspale svoj gnijev na raznoliku turističku populaciju. Ista je stvar sa starim astronomskim satom koga ukrašavaju figure koje označavaju taštinu, pohlepu, smrt i požudu, ljudske grehove koje, na otkucaj sata, okreću glave i pokazuju da ne žele da napuste svijet ljudi te da im vrijeme ne može ništa. Kada tome dodamo legendu o Golemu, biću koje je rabin Juda Lev ben Bezalel oživio od gline kako bi zaustavio antisemitske pogrome (Jevrejsko groblje u gradu će vas naučiti ne samo patnji, već i tome koliko nijansi postoji u sivoj boji), vidimo da onostrane opasnosti vrijebaju na svakom ćošku ovog grada. Legenda o Golemu je toliko snažna da su krajem devetnaestog vijeka, pri renoviranju stare sinagoge, provjerili da li postoje njegovi ostaci na tavanu. Kako sada uklopiti božićni vašar i veselu muziku koja se iz njega širi gradom gotike i mraka? Reklo bi se da ne postoji mjesto manje prigodno za varijante pjesme “Zvončići”. Naravno, Prag se može doživjeti i turistički, šetanjem kroz muzeje i degustiranjem piva, ali time bi mnogo toga propustili.

Samo ako uđemo u tijelu Jevrejina koji je pokopao porodicu koju je izgubio zbog besmislene mržnje sugrađana, samo ako smo taj antisemita koji strahuje da je rabin probudio Golema i da kazna stiže, samo ako smo grešan čovjek koga apostoli na astronomskom satu u podne podsjećaju na to kako je zalutao na svom putu i samo ako smo poslovični sujevjerni Evropljani suočeni sa svim mogućim fantazmagoričnim bićima možemo reći da smo posjetili tu prelijepu prijestonicu. Jedino tako možemo doživjeti Prag gradom koji jeste, živim mjestom istorijske strave i ljepote. A tu stravu ćemo lakše progurati kuvanim vinom koje oni zovu svarak i koje se služi baš na tim vašarima. Ono je pogonsko gorivo koje će vam u bilo kom zimskom mjesecu ohrabriti srce da primite na sebe sve ono što taj grad nudi i okuražiti vas da zamislite još više, da zamislite kako ne šetate savremenim sigurnim ulicama, nego snijegom zatrpanim putem sedamnaestog vijeka, punim mraka i nesigurnosti sa svih strana, sa zebnjom u srcu i širom otvorenim očima. Tada je dolazak na odredište još ljepši i srećniji.

Ovih sedmica, evropski gradovi nisu predodređeni za slavlje i planovi za dočeke po trgovima su stavljeni na čekanje. Dok žuti prsluci u Parizu ispostavljaju nove i nove zahtjeve otelotvorenju lažne elite sa početka teksta Emanuelu Makronu, ideja protesta se širi na Brisel, Amsterdam, Berlin a možda stigne i do Praga. Protestuje se i u Beogradu i u Podgorici i na svakom protestu vidimo elitizam - jednima u Parizu smetaju desničari, drugima ljevičari. U Beogradu, jedni neće Mirjanu Karanović, drugi Boška Obradovića. U Podgorici, protest je najmanjeg intenziteta, ali oni koji ga ne podržavaju ne haju za princip, jer je princip nebitan ako je od nepravde stradao neko koga ne simpatišu. Možda, već svuda podignuti božićni vašari posluže nekoj novoj svrsi, budu mjesto koje će zagrijati potencijalnog demonstranta, omogućiti mu da nađe hrabrost u svom srcu a glavom dođe do razumjevanja “drugog”, shvativši da se pojavila neka nova realnost, da se dešavaju neki procesi daleko veći od bilo kog pojedinca, da nas čeka nova realnost koju niko ne može predvidjeti, koji nalikuju na stihove Bob Dilana iz vanvremenske pjesme “The Times They Are A-Changin’”. Žuti prsluci su već izvojevali dvije pobjede, i možda će nova godina biti zaista nova, a ne samo kalendarska promjena za koju niko ne haje. Možda Golem protesta dođe po učmalu elitu?