Zahvaljujući mostu prijateljstva i saradnje između Crne Gore i Hrvatske, odnedavno je Crnogorska književna i kulturna baština bogatija za stvaralačko djelo Boža Milačića. Iz Brskuta gdje je rođen (1920), Boža put je vodio preko Mostara i tamošnje gimnazije, do Zagreba, gdje je završio Filozofski fakultet (1951). Zaradivši u Hrvatskoj prijestonici novinarsku i književnu slavu, pred njim su se otvorili putevi za ozbiljnu novinarsku i književnu scenu. Nažalost, prerana smrt prekinula je Božov stvaralalči duh (1974). Božo Milačić je sahranjen na Zagrebačkom Mirogoju. Njegovo književno djelo broji preko 825 bibliografskih jedinica.
Sve ovo je važno spomenuti u svijetlu informaciju da se od prošle godine Legat Boža Milačića nalazi u Crnoj Gori.
U putopisu Izvor sreće (sa puta po Sjevernoj Africi) Milačić na jednom mjestu kaže: „Okrenem se i uživam u ljepoti, a jedan ogoljen cer kao da mi ponavlja afričku istinu i ne samo afričku: …Mjesto u tuđini je lijepo, ali nikad tako lijepo kao ono u domovini. I najednom se nađem ispod Komova, pa mislim na Kuče, pa na Crmnicu, pa na Čevo i Vasojeviće… tu na mjestu koje nosi ime izvor sreće. Ja se moram vratiti djetinjstvu barem na trenutak, djetinjstvu i svom izvoru sreće, Brskutu, Veljem dolu, Maloj rijeci, livadama i ublovima, zdravcu i kačamaku i onoj vodi na Komovima blizu Carina”.
Književni rad
Djelo Boža Milačića čine dvije cjeline: 1. Književni rad i 2. literatura o Božu Milačiću.
Prvu cjelinu čine: Monografske publikacije; Poezija (objavljena u monografskim i periodičnim publikacijama); Priređivanje djela drugi; Članci eseji i prikazi (objavljeni u periodičnim publikacijama); Radio emisije; Radio i TV drame; TV emisije (reportaže i dokumentarni filmovi); Prevodi djela drugih, i konačno Književne kritike i polemike, kao Božova velika ljubav.
Njegovo obimno književno djelo odnedavno stoji neraspakovano na Fakultetu za Crnogorski jezik i književnost, i čeka nalaze stručnih i naučnih djelatnika povodom Milačićevog legata. Božo Milačić je jedan iz najužeg kruga osnivača Televizije Zagreb, pri čemu se u arhivi ove kuće nalazi oko 350 tv reportaža, objavljenih u emisijama Svijet na ekranu, Putevima svijeta i Objektiv.
Božo Markov Milačić je rođen u Brskutu 1920. Osmogodišnju školu je završio u Brskutu i Gusinju a gimnaziju u Mostaru. Odmah nakon oslobođenja odlazi na studije u Zagreb, gdje 1951. godine završava Filozofski fakultet. Već tada se ističe sa svojim tekstovima, koje objavljuje u Studentskom listu, a nedugo potom i u zagrebačkom „Vjesniku”. 1951/1960. godine radio je na Radio-Zagrebu uređujući literarnu emisiju i program za omladinu. Bio je urednik kulturne rubrike u listu Vjesnik, nakon čega odlazi u Poljsku kao dopisnik pomenutog lista. U kulturnoj redakciji TV Zagreb radio je od 1967. do smrti 1974. godine. Nosilac je više strukovnih i državnih odlikovanja.
Raznovrsnost Milačićevog djela je fascinantna. Tako on piše monografske publikacije, bavi se književnom kritikom, poezijom, zatim prevodilaštvom i priređivačkim radom, piše zapažene Eseje, uređuje Radio emisije, bavi se polemikama.
U toku svog književnog stvaranja ogledao se u mnogim književnim disciplinama. Počeo je da stvara kao pjesnik, a zatim se okrenuo književnoj kritici i esejima. Božo je pisao prozne, putopisne i dramske tekstove.
Književna kritika predstavlja najobimnije područje stvaralaštva Boža Milačića.
Prvu knjigu eseja i književnih kritika „Suze i zvijezde” - književni razgovori“, objavio je 1956. godine u Zagrebu. Knjiga je veoma dobro prihvaćena.
Druga knjiga Boža Milačića „Vrijeme i poezija”, objavljena je 1961 godne. Vrijednost ove knjige ogleda se u tome što je knjiga uspjela da veoma dobro približi čitaocima poetske i literarne vrijednosti pisaca o kojima je riječ.
Posthumno su objavljene još tri knjige Boža Milačića: „Sunčane zemlje i bijele noći; Zapisi od Islanda do Sahare” (1976), „Crnogorske književne teme” (1979) i „Trenuci i trajanje”. Objavljena je i knjiga „Stihovi i proza” (1984) i to zahvaljujući Božovoj supruzi, gospođi Karmen Milačić.
Milačićev obiman opus, vezan je za putovanja po svijetu: Italija, Poljska, Portugalija, SSSR, Island, Španija, Tunis, Libija, Norveška, Francuska i Grčka. Za putopisne reportaže i eseje Jure Kaštelan kaže da su to „književni ogledi sa sadržajem i stilom”.
Božo Milačić je svoj radni vijek proveo daleko od Crne Gore, ali je stalno ostao vezan za svoj zavičaj. Prvi emitovani prilog na Radio Zagrebu bio je 1951. godine „Kroz djela savremenih crnogorskih umjetnika”. Nešto kasnije objavljen je tekst pod nazivom „Njegošev mauzolej”.
Otac Boža Milačića - Marko, bio je poznati i veoma cijenjeni učitelj, koji je imao šest sinova i kćerku Vinku. Božo je bio najstariji, a Duško najmlađi Markov sin. Duško Milačić je bio dugogodišnji poznati novinar Radija i Televizije Crne Gore. Posljednje godine života proveo je kao dopisnik iz Ulcinja. Ostala je iza njega filmska reportaža (i knjiga) „Na ušću rijeke Bojane” u kojoj je vjerno naslikao život tamošnjih ribara i ulcinjskih oriđinala. Iz njegovih sjajnih napisa izvirala je velika ljubav prema Crnoj Gori i njenim ljudima i bogatstvu. I ostali Markovi sinovi bili su viđeni ljudi, uspješni u svom poslu, i svaki je u svom životu ostavio nasjleđe za poštovanje. Na Markovom spomen obilježju u Brskutu stoji poruka: „Život je prošao, ostala su djela”.
Drugi o Božu Milačiću
Čedo Drašković, poznati crnogorski publicista, kritičar i javni djelatnik, u osvrtu na djelo Boža Milačića kaže: „Poodavno sam neđe pročitao, i zapamtio (računam bez mogućnosti zaborava) jedan jezgroviti moralni i teorijski Milačićev stav, koji se odnosi na fenomen autorskog stvaranja: ‘Nema kritike bez stava i morala, niti stava bez znanja i estetskog kriterijuma’. Tako glasi ova u prvi mah jednostavna, a ustvari zahtjevna formula za stvaralački uspjeh. O tom najtežem autorskom ispitu, ispitu savjesti, Božo Milačić se jasno odredio kao lirik i stvaralac širokog vidokruga, čija je najsnažnija kreacija izvorni humanizam”. Često se potvrđuje stara istina, nastavlja Drašković, „da dobri i plemeniti ljudi rano sagore, ali se dugo pominju i pamte - ostavljajući svijetli trag! Kao da je Božo Milačić sve što je radio skupo plaćao, jer je izgleda svemu po gram duše darivao… Zbog toga je relativno rano nestao sa ovog svijeta, ali je ostavio svijetli trag njegovog čitkog i razuđenog uma - kao bogat sadržaj snažnog mu karaktera.”
O Božu Milačiću su pisali brojni jugoslovenski kritičari i novinari. Na samom kraju, Božo Milačić je uvijek bio rado viđen gost književnog barda tog vremena Miroslava Krleže. Poznato je, da su sa Krležom drugovali samo rijetki i odabrani. Jedan od tih je bio i Božo Milačić, po liku, po stasu i po etici, kulturnom i književnom stvaralaštvu rijetka ličnost, koja je nažalost mnogo više bila poznata i poštovana u Hrvatskoj nego u njegovoj Crnoj Gori.
Slijedom inicijative autora ovog teksta, jedna ulica u Podgorici nosi ime Boža Milačića.
Na samom kraju osjećam obavezu da zahvalim gospođi Nadi Drašković, stručnoj savjetnici u Centralnoj biblioteci “Đurđe Crnojević”, koja je priredila Bio-bibliografiju Boža Milačića (2006 - 117 strana), iz koje sam crpio podatke za ovaj članak.
Bonus video:
