Djelimično rekonstruisanu i adaptiranu rodnu kuću (jugoslovenskoga, crnogorskoga, a bogomi i srpskoga) vajara Rista Stijovića (1894. Podgorica, 1974. Beograd) - uz pripadajuću joj, gajnc-novu galeriju-legat - otvorismo u Džeher mahali, u podgoričkoj Staroj Varoši, u pretprošli utorak, 18. decembra.
Bilo je to, dakle, prije desetak dana - i još me proganja činjenica da nikome među visokim podgoričkim zvaničnicima i uglednicima koji su se pojavili na otvaranju - koji su svojim prisustvom dali smisao svemu tome - nije sinulo da bi red bio da se malo potapše po leđima i Aleksa Dajović, arhitekt-autor - koji se, igrom slučaja, zadesio na otvaranju svog arhitektonskog ostvarenja - vrlo uspjelog ostvarenja, moram naglasiti - ali se njegovo prisustvo - opet moram naglasiti - nije osjetilo.
Toga dana je trebalo da budem u Dubrovniku, poslom, ali je sastanak otkazan u posljednji čas - tako da se desilo da nisam imao fiksnih obaveza u 12:27, kada mi je Dajović javio da se kompleks u Đeher mahali otvara u 13:00.
Sa otvaranjaLijepo od tebe, rekoh, što si mi javio na vrijeme. Nisam, veli Aleksa, ni ja znao. Sad su mi javili. Vjeruješ li? Ko ti je, rekoh, javio? Poslovođa. Poslovođa? Poslovođa. Znači li to, rekoh, da se ne bi pojavio na otvaranju kuće u koji si ugradio dio života i nebrojene neplaćene sate, da se poslovođa nije sjetio da te pozove i da ti kaže da se objekat otvara za... Koliko? Pola sata? Tako, veli, ispada...
Pao mi je na pamet Vinston Vulf (Winston Wolfe - a.k.a. The Wolf, Harvey Keitel) - i njegov lajn iz filma Pulp Fiction(Quentin Tarantino, 1994): That’s thirty minutes away. I’ll be there in ten.
Bio sam tamo u 12:55.
Intervencija u Džeher mahali je priča sa srećnim krajem - da se razumijemo - a dobar dio zasluga za to pripada vrlo senzibilnoj gospođi Neli Savković Vukčević, sekretarki Sekretarijata za kulturu i sport Glavnog grada - koja je bila tamo, naravno, i kojoj sam prišao, ali joj nisam čestitao. Zašto? Pa zato što se nije sjetila da pozove arhitekta-autora - sa kojim je imala izvrsnu saradnju, treba naglasiti - da svojim prisustvom uveliča otvaranje.
Neoprostivo, rekoh. Niste pozvali arhitekta na otvaranje objekta koji je projektovao i izveo. To je, veli gospođa Savković Vukčević, greška protokola... I pokaza nam, gospođi koja je stojala pored nje i meni, par listova A4. Gospođo, reče gospođa Savković Vukčević, on je napisao za novine dva vrlo afirmativna teksta o Ristu Stijoviću i o ovom objektu, još u vrijeme kad je sve bilo u fazi projekta. Jedan tekst sam našla na Internetu, a drugi nisam. To je, rekoh, tehnička greška. Uskoro će i drugi tekst biti dostupan na Internetu, radi se na tome.
I Aleksa Dajović je bio prisutan - prisustvovao je kratkom razgovoru između gospođe Savković Vukčević i mene - i baš zbog njegovog prisustva nisam htio da insistiram. Da sam htio da insisitiram, rekao bih - Eto, gospođo Savković Vukčević, kad se podvuče linija, taj moj tekst - i još jedan koji niste našli - to je izgleda sve što imate da pokažete gospođi na temu kuće Rista Stijovića u ovom trenutku. Čak ste se potrudili da odštampate moj tekst - ali se niste sjetili da me pozovete na otvaranje. Da Aleksu nije pozvao poslovođa, a Aleksa mene, ne bih bio ovdje...
Neka, pomislih, nije važno - Aleksa je tu i biće uvažen - to je najvažnije. I odoh da napravim par fotografija. Dan je bio vedar i vjetrovit, savršen za fotogorafisanje, Objekat galerije je blistao - obasjan škrtim decembarskim suncem - pod tzv. suvim kontrastom. A onda se pojavio dr Ivan Vuković, gradonačelnik naš. Momak i đevojka, oboje u crnogorskoj nošnji, već su bili tu. Bila je spremna i crvena traka - kao i jastuk na kojem su se nalazile makaze. Oficijelni dio programa je mogao da počne. Traka je - iz ko zna kojih razloga - bila postavljena ispred ulaza u rekonstruisani i adaptirani prostor rodne kuće Rista Stijovića - a ne ispred nove galerije - ne pitajte me zašto. Mora da je i to bila greška tzv. protokola...
Nakon što je gospođica koja je prva uzela riječ konstatovala da je Crna Gora mala i da je Podgorica mala - i da su nam, uprkos toj činjenici, i CG i PG podarile dosta “svjetski priznatih” stvaralaca u svim oblastima, a pogotovo u umjetnosti i nauci - naglo sam izgubio interesovanje za daljnji tok njenih uzvišenih misli. Napravio sam par fotografija, istorije radi. Posebno su mi bile interesantne novinarke - koje su bile uredno postrojene sa strane - poput karijatida. Siguran sam da im ni jedna jedina mudra riječ nije promakla. Pretpostavio sam da će zabava ubrzo da se prenese u prostor nove galerije - pa požurih da ovjerim i taj prostor. Negdje na pola puta između rodne kuće i galerije - sinu mi da se Aleksa Dajović nije nalazio među visokim zvaničnicima i uglednicima koji su govorili na otvaranju - niti je predstavljen okupljenima - a ni novinarke se nisu sjetile da pitaju ko je autor intervencije u Džeher mahali... Potražih Alesku pogledom, ali ga ne nađoh... Možda je Aleksa sam odlučio da se skloni u stranu. Ko zna...
Visoki zvaničnici i uglednici su se pojavili na spratu galerije baš u trenutku kada sam - pokušavajući da kroz prozor galerije uslikam Sat-kulu - primijetio da se, preko popločanog dijela avlije, galeriji primiče niko drugi do Miomir Mugoša, bivši gradonačelnik - čime je taj bizaran događaj - dobio na bizarnosti.
Kad su zvaničnici i uglednici, jedan po jedan, počeli da nestaju iza jedinih vrata na spratu - slijedeći radoznalog gradonačelnika dr Vukovića koji je, izgleda, riješio bio da ovjeri svaki ćošak galerije - pomislio sam da bi lijepo bilo kada bi svi ostali iza tih vrata - neko vrijeme. Ubrzo se opet pojaviše - nisam ja te sreće - i dok sam pokušavao da ovjekovječim taj momenat - gradonačelnik naš mi ničim izazvan, onako s nogu, sa nekih desetak metara, uputi pitanje - Valja li ovo? Ovo je odlično, rekoh - nastavljajući da slikam - ali ne valja što mojega druga - Aleksu Dajovića - niste istretirali kako treba.
Toliko sam bio bijesan - što reče Nik Kejv (Nick Cave) - da sam jedva govorio... full of rage/ That I could hardly speak.
Bilo je krajnje vrijeme da idem doma...
Negdje na pola puta između galerije i kapije - opet se sjetih Alekse - gdje li je Aleksa Dajović? Kad sam vidio da vodi vrlo živ razgovor sa gospodinom Mugošom - bivšim gradonačelnikom - bi mi toplo oko srca.
Dakle, kao Podgoričanin i Starovarošanin - a posebno kao arhitekt - konstatovao bih da je naš grad izgubio svojstva grada. Ovo više nije grad - ovo je mačje jebalište. Grad nisu kuće i zgrade, ulice i mostovi, parkovi i spomenici - grad su ljudi. Pitajte Ivana Vukovića, prvog čovjeka Podgorice, gradonačelnika našega, što misli o tome - pitajte gradonačelnika koji se pojavio na otvaranju rodne kuće Rista Stijovića i pripadajuće joj galerije u Džeher mahali - ali mu nije palo na pamet da potraži arhitekta-autora - da mu čestita i da malo popriča sa njim - onako, reda radi...
Nije kriv gradonačelnik naš, podrazumijeva se, mi smo krivi - mi arhitekti - mi ne poštujemo sebe, a kamoli struku u koju se kunemo...
Sretna vam Nova godina...
Bonus video:
