Jubilarni omaž održan prošle nedjelje u CANU podsjetio je na svu širinu i slojevitost književnog djela Jevrema Brkovića.
Omaž je održan povodom pjesnikovog 85. rođendana, a u tih 85 godina stalo je - preko sedamdeset knjiga, ali i brojne nagrade u Crnoj Gori i regionu, knjige napisane o Brkovićevom opusu, preko hiljadu bibliografskih jedinica odabranih kritičara... Brković je redovni akademik CANU, jedan od tek nekoliko crnogorskih pisaca zastupljenih u uglednom zagrebačkom Leksikonu svjetske književnosti, ali i protivnik ratova iz devedesetih godina, zagovornik nezavisnosti u vrijeme kada mu je to donijelo - osam emigrantskih godina...
Osamdesetpet godina života i preko šest decenija književnog stvaranja jubilej je za poštovanje... Jeste li, kao mlađi pisac, vjerovali da ćete doživjeti ove godine?
- Helderlin bi rekao: „U dječačko moje doba spasavao me često jedan bog“. U mojem djetinjstvu, takvo je bilo to revolucionarno doba, bog je svakodnevno ubijan. I ja sam klicao: „Čizma noga - nema boga!“ Bila je to revolucionarna agitka, ne toliko protiv boga nego mnogo više protiv onih što su pripadali jednom davnašnjem svijetu kojeg su crkva i vladaoci, pomoguću Boga i Crkve, držali u totalnoj pokornosti. Nijesam stigao da budem božji štovatelj, Revolucija me svojom čudesnom snagom i krvavom bajkovitošču prosto zgrabila i zagospodarila mojim djetinjstvom. Živio sam u porodičnoj Kuli, bio sam revolucijin dječak iz Kule, a to je prosto bila rjetkost - dječaci iz predačkih kula bili su uz predačku logiku da je revolucija majka sirotinje, a maćeha onih iz Kula! Revolucija je, shvatio sam, bila sklonija dječacima iz pozemljuša, pojata, prikljevica i najobičnijih suvota! Iskreno sam vjerovao Revoluciji s nadom da će jednom osvijestiti one što su iskreno mrzjeli Kule, pjevali o njima pogrdne pjesmice da će Kule sravniti sa zemljom i od njih napraviti narodne kućice - pozemljuše. Ubrzo su Kule pomilovane, ukoliko su žitelji i vlasnici Kula bili uz Revoluciju. Tada smo mi iz Kula povjerovali da su Kule pomilovane: drug Zetin, mada je on rođen i odrastao u naobičnijoj kućici, rekao da je ljudima iz Kula mjesto u čelnim redovima Revolucije. Kada sam shvatio da je Revolucija prihvatila Kule kao svoje kuće, rado sam pjevao: „Amerika i Engleska biće zemlja proleterska!“ Roditelji, rođaci, pogotovo onaj najčuveniji naš rođak, obećali su mi oficirstvo čim se otvori akademija za oficire. Smogao sam snage, tada smo već živjeli u Podgorici, koja će se uskoro preimenovati u Titograd, da se tome suprotstavim, iako mi je djed bio oficir kralja Nikole Mirkova, a otac Titov oficir, mada je počeo kao podoficir kralja Nikole. Rekao sam ocu i svima da neću biti oficir, a hoću biti pjesnik i mlad umrijeti kao svi veliki pjesnici: Njegoš, Branko Radičević, Puškin, Ljermontov, Dušan Vasiljev i naš partizanski pjesnik Goran Kovačić. Otac me prekide i reče: Domašu, ne miješaj Njegoša s tim tvojim pokojnicima. Njegoš je umro od srdobolje zbog crnogorskih jada i narodne muke. Ono što sam ja rekao samo je majka Gorka razumjela i svima, pa i onom ministru rođaku rekla: „Ne trslučite mi dijete. Domaš će biti pjesnik i neće mlad umrijeti. Ne umiru svi pjesnici mladi, onaj Zmaj Jova je nadživio mnoge velikaše i vladike iz svog doba! Dosta je oficirstva našoj kući. Našoj Kuli, ispravi moju majku moja baba Jana. Gorka nastavi, kao da Janu nije čula: „Umro mlad ili star, a Domaš će živjeti, to ja znam, biće pjesnik i ništa drugo. Da se i tu oprobamo“, završi majka Gorka. O životu i smrti još nijesam mislio: živio sam život, što bi se reklo, punim prsima. Moj životni put i školovanje kretao se od Titograda, preko Sarajeva do Beograda, gdje sam ostao osam godina. U Beogradu sam objavio i prvu knjigu, zapravo tri prve knjige. Vratio sam se kući kad mi je otac umirao, zatekao sam ga živog. Ostali smo u njegovoj sobi. Rekao mi je: „Vratio si se kući s dvije knjige moj Domašu. Čitao sam u Politici, fali te moj ratni drug Dušan Kostić, naš partizanski pjesnik“. Dok je još mogao da razgovara otac mi je rekao: „Domašu, pročitao sam obje tvoje knjižice, mora da su dobre kad ih drug Dušan fali, ali nijedna tvoja pjesma ne može uz gusle da se pjeva. Dovodio sam dobrog guslara Muja milicionera, pa ni on nije mogao. Rekao sam Muju: batali Mujo, izgleda da je svršeno s guslama“. Dok je još mogao da razgovara, bilo je to trećeg jula 1958. godine, a umro je sjutradan, rekao mi je: „Domašu, obećaj mi da nikad više nećeš ostavljati Crnu Goru i smucati se po bijelom svijetu. Nije to za tebe, to je za one koji nijesu rođeni u Kuli“. I, obećao sam mu...
Jedan ste od začetnika emancipatorskog pokreta u CG koji se razvio devedesetih godina, i, u krajnjem, rezultirao osvajanjem nezavisnosti. Kako vidite prvih dvanaest godina CG nezavisnosti? Da li se moglo više i bolje? A zašto nije?
- Naravno da je moglo više i bolje. Uvijek može. Ali ne treba tu biti naivan - nije deset-dvanaest godina iz istorijske vizure ništa više nego tren. A taj tren je dobar komad naših života... Socijalistička Jugoslavija, bolje reći Titova Jugoslavija, bila je mnogo više država ravnopravnih Republika nego ravnopravnih naroda. Bilo je neke vrste ravnopravnosti i za narode, pa i za narodnosti, takozvane nacionalne manjine. Potrajalo je to sve dok nije narastao intenzitet republičkih pretenzija da prerastu u faktičke države, suverene. Tu je, prije svega, državni izolacionizam Slovenije, hrvatska težnja za nezavisnošću bez ikakvog jugoslovenskog okvira i srpski državni nacionalizam s pretenzijama prisvajanja svih zemalja i krajeva gdje žive Srbi. Dok su, recimo, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Makedonija bile i dalje iskreno privrežene avnojevskoj Jugoslaviji. Ove tri Republike su se prvi put osjećale državno i nacionalno prilično sigurno i kao svoj na svome! Kad je Komunizam, nekadašnji „bauk koji kruži Evropom“, što bi Marks i Engels u Komunističkom manifestu kazali, počeo da jenjava i da se preoblikuje u civilizacijsku varijantu građanstva, pogotovo nakon smrti velikog antifašiste i vođe jedne uspješne revolucije Josipa Broza Tita. Crna Gora počinje da klizi ka 1918. godini i težnjama istorijski pogubne Podgoričke skupštine, zapravo jedan dio Crne Gore i to onaj vladalački, uglavnom, pa i ostaci četništva, kojih i danas ima, ali u bezopasnim količinama. Jedan dio Crne Gore zaboravlja svoju vjekovnu državnost još od dukljanskih vremena, kada je Duklja, bila prapostojbina današnjih Crnogoraca i Crne Gore. Crnogorsko bjelaštvo se osjećalo i u onoj rastrešenoj komunističkoj ideologiji, koja se pomicala, u izvjesnom smislu, u nekim slojevima crnogorskog građanstva. Moja emancipatorska uloga, odnosno buđenje nacionalne svijesti i odbrane prisvojenog crnogorskog kulturnoistorijskog nasljeđa, počelo je mnogo prije onog prvljavog rata a tako je naslovljena i jedna moja knjiga, koja se nalazi u dokumentacionoj arhivi Haškog tribunala. Iskreno vjerujem da piscu, ako je pravi pisac, uvijek i pripada da djeluje emancipatorski.
Novije interpretacije Vašeg opusa insistiraju na onome što Vi zovete “dukljanski temat”. Objasnite čitaocima što je za Vas “dukljanstvo”? Da li je to nacionalna, kulturna, politička ili neka četvrta kategorija?
- Duklja je moja odbrana Crne Gore, kako je to nedavno lijepo formilisala profesorica Bečanović. Nije dukljanstvo nikakva ideologija nadcrnogorstva, već svijest o cjelokupnosti crnogorskog postojanja, odbijanje da se Crna Gora svede na ovu ili onu epohu, koliko god ona bila sjajna... Vi imate decenijama jednu opasnu tezu koja CG svodi na Petroviće i ništa drugo. Moje dukljanstvo je kontrateža takvom pojednostavljivanju i osiromašivanju crnogorske istorije... Drago mi je što ste mi postavili ovakvo pitanje, pitanje naše prapostojbine i svega našeg što nas čini u korijenu dukljanskim narodom, koji se vremenom i nevremenom, zapravo od Crnojevića, imenuje crnogorskim. Još od djetinjstva sam opsjednut Dukljom, ne razorenim rimskim gradom Dukljom, već prvom južnoslovenskom državom Dukljom... Da nam Pop Dukljanin nije ostavio svoj Ljetopisteško bi do nas došla istina o našim korijenima, narodnima, državnim i kulturološkim.
Vaše knjige iz osamdesetih, poput Zrelog doba ili Kučkinih sinova, fokusirane su na lični prostor pjesnika. Poezija uvijek kreće od najličnijeg, zar ne?
- Sasvim je tačna Vaša konstatacija. Kod pjesnika sve počinje od onog ličnog, najličnijeg, sa željom da se ispolji drama čovjeka koji se otima zaboravu i opštosti. Ima velikih pjesnika koji i velike drame državne, narodne i povijesne pretvore u najličnije drame, u doživljeno i tragično gdje se i sam pjesnik osjeća dijelom tog tragizma o kojem govori kao o naličnijem doživljaju. To mogu samo veliki pjesnici, oni poput Homera, Getea, Herdelina, Puškina, Jejtsa i našeg Njegoša. Ima i kod mene te opštenarodne tragike koju sam uspio da savladam, da je potčinim sopstvenom doživljaju.
Nedavno se pojavio impresivni izbor iz Vaše poezije profesorice Bečanović u izdanju CANU “Lirika Duklje”. Kako Vam izgleda ovaj pogled na Vaše djelo?
- Najbolji, najobrazloženiji, najatraktivniji i najtemeljniji izbor iz moje poezije je svakako nedavno objavljena „Lirika Dukjlje“, koji je sa studioznim predgovorom uradila profesor dr Tatjana Đurišić Bečanović, profesorica crnogorskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. To je precizno urađena knjiga, sve je po nekom logičnom redu kako se pjesnik razvijao i stvaralački uobličavao, pratila je inspirativne impulse samog pjesnika i dala im mjesto u knjizi. Metodologija Tatjane Đurišić Bečanović je suptilan odnos prema stvaralačkim fazama samog pjesnika. Gospođi Tatjani Đurišić Bečanović nijesam ni pokušao da nešto sugeriram, vjerovao sam joj i prepustio kompletan moj pjesnički opus.
Crnogorski moderni intelektualac nerijetko je “kolateralna šteta” političkih procesa. Da li je doba komesara u CG kulturi prošlo, ili se taj manir malo teže gubi sa scene?
- Komesar je, u odnosu nekih današnjih protuva i zakulisnih majstora za završene poslove u crnogorskoj kulturi, posebno u književnosti, sasvim neadekvatna i posve elegantna i časna riječ. Nekadašnji komesari u crnogorskoj kulturi bili su ideološki fanatici, ali i suštinski časni ljudi. Današnji „majstori“ za crne poslove i lične prosperitete bliži su mafijaškoj poslovnosti svršenih činova, nego komesarima i komesarstvu! Oni su beskrupulozni hajduci u jednom još nekonstituisanom prostoru za kulturu, pa donekle i prosvjetu, a tek za književnost i uopšte umjetnost. Oni su suštinski i nasilnički vlasnici, to jest korisnici, blagajni nekih institucija za kulturu, recimo Ministarstva za kulturu, gdje već godinama uzimaju velike novce za tobožnje izdavačke poslove, projekte, časopise, koji izlaze u sto primjeraka, festivale, putovanja za reprezentaciju Crne Goer i crnogorske kulture, a tek književnosti, gdje stiču lična poznanstva, ugovaraju poslove samo za sopstvenu promociju, ali opet sve o trošku Ministarstva kulture! Na žalost, takvi tipovi i haračlije nekih institucija za kulturu, takvi montažeri književnih nagrada, žirija i delegacija, država Crne Gore, pa i državni vrh, smatra i prihvata kao meritorne ličnosti. Da ne govorimo o lingvističkim varvarima koji od lijepog crnogorskog jezika prave degerativnu plemensku lingvistiku, koju nijedan ozbiljni crnogorski pisac i poštovalac sopstvenog, crnogorskog, jezika i govora, neće prihvatiti kao sredstvo komunikacije i književni izraz! Ispada da su crnogorska kultura, crnogorska književnost i crnogorski jezik bogomdani zabrani za samozvane teoretičare nacionalne mržnje i negiranja svega crnogorskog što je prije njih stvoreno i utemeljeno u narodno biće crnogorsko, u državnu, nacionalnu i kulturnu baštinu!
Crna Gora ponekad izgleda kao žrtva sopstvenih mitologija i mračnih ideologija koje izviru iz njih... Da li je modernitet najubjedljiviji način da se taj model okonča?
- Jeste, bila je Crna Gora žrtva sopstvenih mitologija i mračnih ideologija: i danas ima ostataka takvog duhovnog kašnjenja za vremenom. Modernitet, ili ozbiljno osavremnjavanje svih dražvih, narodnih i nacionalnih tokova življenja i mišljenja u Crnoj Gori počelo je još od autentičnog crnogorskog zelenaškog, komunističkog i antifašističkog, trinaestojulskog buđenja svih ljudskih i narodnih vrijednosti jednog nacionalnog bića, dugo osporavanog i prisvajanog, dugo nepriznatog i ponižavanog. Modernitet ili samosvijest o sebi kod Crnogoraca i svih naroda koji odvajkada suštinski čine Crnu Goru, jer nema Crne Gore bez Muslimana, Albanaca i Hrvata. Naravno i Srba ukoliko zavjerenički ne rade protiv Crne Gore. Crnogorski Srbi, mada je to mitomansko-guslarka uobrazilja, nikako da izađu iz već ubajaćene srpske i kosovske mitologije, odnosno mitomanije. Srećom, nacionalni i narodni modernitet ili evropeizam već je ozbiljno ušao i u građansko biće suverene Crne Gore! Vrijeme je da se sve mitogije dovedu u pitanje i prevrednuju, a to, stalno preispitivanje, jeste i suština moderniteta. To je posebno važno u današnjoj Crnoj Gori, jer, ako nas istorija ičemu uči, ovdje se svaka mitologija očas meže pretvoriti u mračnu ideologiju. A nije jednostavno preporučiti oprez sa mitovima narodu koji je većinu svoje teške istorije pregurao živeći u mitu i oslanjajući se na mit.
Očekujete li da Vam neko od političara čestita jubilarni rođendan? Kakav je odnos prema starijim, uglednim kulturnim djelatnicimna u današnjoj CG? Ili takvi maniri ovdje nedostaju?
- Ne očekujem, mada bi bilo normalno. Recimo, gospodin Đukanović mi je, kao premijer, javno, telegrafski, čestitao osamdeseti rođendan. Bio je to, to treba reći, izuzetno pošten, sadržajan i uvažavajući tekst. Što se premijera Markovića tiče veoma cijenim njegovo angažovanje da se Crna Gora odupre svim najezdama koje nemilosrdno i uglavnom falsifikatorski nasrću na Crnu Goru i sve crnogorsko, čak i na „Crnogorsku robu“, kako se nekad govorilo. Mislim da je odnos prema starijim stvaraocima, uglednim i ostvarenim, formalno pristojan, ali je suštinski zavisan od mišljenja onih „hajduka“ i kontrolora kase za kulturu, posebno za književnost, Ministarstva kulture... Možda će Crna Gora jednoga dana, a taj dan nije tako blizu, znati da pronađe put i način da spozna kako se dolazi do pravog odnosa prema istaknutim stvaraocima i kako se poštuju, zapravo kako se cijeni njihovo djelo. To vam je ključna potvrda zrelosti i ozbiljnosti jedne kulture, svijest o onima koji su nešto uradili za vertikalu trajanja zajednice i njene kulture i koji prethode današnjima... Mnoga biste ogrešenja našli u prethodnim decenijama. Ovdje sve uvijek počinje iznova, a to vam nije baš najpovoljniji ambijent za usvajanje normalnih, građanski utemeljenih manira...
Vrlo ste aktivni u CANU...
- CANU je najozbiljnnija institucija u Crnoj Gori danas, u zemlji gdje tradicionalno nedostaju i ozbiljnost i institucije. Ozbiljne i zaista važne poslove za jednu kulturu mogu napraviti samo takve institucije.
Bonus video:
