„Ko čeka, taj i dočeka!“ - tako se može reći u mojem trenutnom, prilično ekskluzivnom, položaju pa bi to, svakako, i rekao neki ljubitelj izreka, poskočica i sličnih banalih umotvorina koje najčešće funkcionišu u svrhe zaglupljivanja, stvarajući nam pri tome još i utisak da smo pametni. No, mada ja, kao što se razumije, nisam jedan od takvih ljubitelja, ajde ipak da već citiranoj izreci dodamo još koju tek da vidimo na šta će ispasti. Na primjer onu što kaže: „Sto godina - devedeset groša!“ koja u cenat tačno sračunava saldo tipičnog radnog vijeka u našim krajevima, u slučaju da je taj radni vijek, kao što je moj, potpun. Tu je, odmah i izreka „Poklonu se u zube ne gleda“ koju ću, ma koliko to bilo suvišno i nepotrebno, naročito imati u vidu u tačno ovom trenutku u kojem uzimam riječ da bih se zahvalio na poklonu što mi je, evo, takoreći na prepad, bez poziva i prilike da govorim, upravo, uz aplauz, uručen u znak pažnje pri ispraćaju u penziju, na ovoj zabavi pomoću koje se takođe i tekuća kalendarska godina ispraća u prošlost. Da, kada sam poklon podigao kao trofej da ga svi vide, dobio sam aplauz, ali se pitam da li bih dobio aplauz ili bih dobio zvižduke da sam ovaj, sve dosad nemušti govor vaistinu i održao.
O, kako je ovo krasan poklon, dozvolite mi da uskliknem i tako, uz zahvalnost, izrazim i svoje oduševljenje. U pitanju je ništa manje nego ručni časovnik. Krasan je, zaista, ovo poklon, a takav je naročito stoga što je i vrlo duhovit - a duhovit je, opet, zato što ova sprava koja mjeri vrijeme ne mora da ga, u ovom slučaju, uopšte mjeri tačno. Kao što je poznato, mi penzioneri smo ljudi posebnog kova pošto za nas, na primjer, nema opasnosti da ćemo zakasniti na posao, kao što je ima za svakog drugog, pod uslovom, naravno, da ovaj ima sreću, i to nimalo rijetko baš ludu sreću, da ima ikakav posao - te, eto, zato za nas penzionere tačno vrijeme i nije od bog zna kakve važnosti. Pored toga što je ovaj časovnik, uzet kao poklon za penzionera, neka vrsta šale, on i vrlo lijepo, čak blistavo, lijepo izgleda, toliko lijepo da ću se što bude moguće češće uz njega pokazivati i sam; činiću tako pa makar ga morao nositi i preko rukava od kabanice. Uz ovako lijep časovnik, ljepše ću, sumnje nema, izgledati i ja. A evo sad i jedne male tajne što mi se formuliše taman u ovom trenutku, no koju vama, i to u najstrožoj diskreciji i s punim povjerenjem, moram odati. Ja, naime, računam da se, od ovoga časa pa na dalje, ne može više isključiti mogućnost da se neka ljepotica u odmaklim, a to će reći, u mojim godinama, sa svim svojim strastima zagleda u ovako nagizdanog lika i njegov velelepni časovnik.
Te, prema tome, na ovako atraktivan poklon, sa svim implikacijama što ih on povlači i mogućnostima što mi ih otvara, ja ustanovi koja mi ga uručuje i svakom onom ko u njoj nastavlja uzvraćam sa najboljim željama. Vjerovali ili ne, iz takvih želja neću izuzeti ni njenu upravu sa kojom se, kao što vam je poznato, nimalo ne podnosim i koju moje penzionisanje, vjerujem, veseli jedva manje nego mene. Eto vidite do kakvih čuda i efekata dovodi penzionisanje kada se ono odavno i s nestrpljenjem očekuje. Pretpostavljam (i, naravno, samo pretpostavljam) da čak ni ekstazi ne bi doveo do jačih efekata. Međutim, kako ja nisam nikakav ujak niti tetka kao ni punica ove ustanove nego sam u njoj dosad bio profesor, dozvolite mi da preciziram na kakve najbolje želje mislim. E, pa, moje su želje da se, ako je to moguće i uz pomoć uprave ili, barem, bez njenog ometanja, u njoj intenzivnije počnu uzdizati intelektualne vrijednosti, e da bi se onda uspostavio autoritet intelekta. Po mom mišljenju, ovaj je momenat toliko važan da bi se imao smatrati presudnim s obzirom da je, čak notorno, poznato da kad je autoritet intelekta veći, manji je autoritet birokratije. U suprotnom, autoritet birokratije jača i hipertrofira pa to onda dovodi do ozbiljnih oštećenja i retardacija koje se tiču, kako nastave i nastavnika tako nauke i naučnika, te, najzad, finansija i finansiranih. Uz predlog da ih pozdravimo aplauzom, sad ću pomenuti nekoliko imena što će donekle ilustrovati oštećenja i retardacije o kojima govorim, a o tome govorim i kao o sramoti ustanove u kojoj sam do sad bio zaposlen i koja mi kvari dobro raspoloženje zbog odlaska u penziju.
Mihajlo Mijanović, vrstan statističar i redovni profesor statistike, “potreban kao stručnjak Crnoj Gori’’ - kako to stoji u jednom dopisu iz devedesetih što ga je sačinila Vlada - uklonjen je iz nastave i sa posla na Filozofskom fakultetu i Univerzitetu Crne Gore kad je utvrđeno da se i na fakultetima van Crne Gore drži da je on, isto tako, potreban kao stručnjak i profesor.
Bogoljub Šijaković, redovni profesor filozofije, erudita, filozofski autor koji s njegovom produktivnošću i, još više, briljancijom drži mjesto u samom vrhu najboljih i najpoznatijih u regionu - pitam samo može li se barem i približno razumjeti koliko je velika intelektualna šteta nanijeta Crnoj Gori njegovim otpuštanjem sa Filozofskog fakulteta: precizno uzeto, ja sam ovim što kažem, kao profesionalni psiholog, formulisao jedno precizno test-pitanje koje u funkciji mjerenja autoriteta intelekta ima visok koeficijent validnosti.
Jedan mladi lik, Ljubomir, koji je nedavno sa svojih 35-6 godina, sa magistarskom diplomom i svim odličnim ocjenama na doktorskim studijama otpušten sa asistentskog mjesta na studijama geografije. Čini mi se da sam oko objašnjenja ovog neobičnog slučaja, uz koji se pominju i njemu slični, načuo nešto o nekom zakonu, s tim što mi moj zdrav razum priziva izraz „osveta loših đaka“ što je od prije dvije-tri decenije postao poznat kad ga je lansirao jedan vrlo poštovan i poznat naučnik, akademik i profesor.
Jedan još mlađi lik, Vojin, koji je, sa svojih 26 godina bio konkurisao za mjesto asistenta psihologije da bi se u izvještaju improvizovane komisije, tako što nisu ni pomenute, ignorisale sve reference koje je priložio, uključujući diplomu mastera/magistra i odlično položene sve ispite na doktorskim studijama sa odobrenom temom za izradu doktorata. Ovaj slučaj ima takođe funkciju testa budući da je, na osnovu istih tih referenci koje su u odgovarajućem referatu naravno priznate isti mladi lik stekao zvanje istraživača-saradnika na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na Univerzitetu koji se nalazi na Šangajskoj listi - dok je, da se podsjetimo, Univerzitet Crne Gore daleko ispod nje i teško je vjerovati da će svoje mjesto moći da popravi sa ovakvim stavom spram akademskih i intelektualnih vrijednosti.
Otkad su, a očigledno je da jesu, ovdje toliko splasnule intelektualne vrijednosti i, u tendenciji ka padu, odkad se zaklatio autoritet intelekta, ja ne znam tačno. Tačno, međutim, znam jer mi je u dobrom sjećanju, koji je bio momenat kad sam, parafrazirajući jedan poznat naslov, sebi rekao: „Ovo je pomračenje u podne“: prvo smo, naime, saslušali jednu briljantnu, učenu i kreativnu besjedu za koju mislim da je (i zato kažem „podne“) vjerovatno najsvjetliji trenutak Filozofskog/Filološkog fakulteta u njegovoj tekućoj deceniji - ovu je, kao kandidat za dekana, održala profesorica Tatjana Bečanović - a onda je rečena besjeda „poražena“ od strane jedne govorancije kojom se ilustruje najprosječnija prosječnost i - eto pomračenja!
Kako se, dakle, domoći autoriteta intelekta koji je u novije vrijeme odavde ne znam gdje iščezao? Vjerujte mi da sam o tome prilično dugo mislio, mislim i sad, i ova mi je večerašnja zabava, budući da su njegovi dani, u pamet dozvala nikog drugog nego Djeda Mraza. Pomišljam, naime, na intervenciju i pomoć s te strane. Kad su želje u pitanju, smatra se da je on kompetentan stručnjak i lik. Za djecu, te „male filozofe“, kako ih kvalifikuje jedna opšta fraza, i za dječje vrtiće takođe, on je najradije viđen gost i lik je par excellence. No, kako ipak postoje izvjesne razlike između velikih i malih filozofa te između filozofskih fakulteta i dječjih vrtića, mora se ipak o njemu ozbiljnije razmisliti. Prije svega, ko je u stvari taj par excellence i popularni lik i šta ga kandiduje za ulogu koja je ovdje potrebna? Radni vijek, čak dvostruko duži od moga, a nema čak ni indikacija, a kamo li rešenja koje bi ga po sili zakona poslalo u penziju, pa je to nešto kao ostvarenje infantilnih želja mnogih njegovih i mojih vršnjaka. Tu su i njegovi brojni mandati na prestižnom položaju koji se inače uzimaju kao najbolji dokaz najboljih sposobnosti i kao primjer za ugledanje. Dobro. Ili, bolje reći, nije nimalo dobro pošto je to loš, vrlo loš, najgori primjer za ugledanje. Jer šta ćemo sa svim onim brojnim dokazima koji se izlažu u brojnim naučnim studijama i na osnovu kojih se uvijek iznova i van svake sumnje jasno utvrđuje da su brojni, pogotovo kad su duuuugi mandati, i na Univerzitetu i u državi, siguran put u retardaciju i zaostalost? Šta ćemo, velim, sa njima ako se brinemo za autoritet intelekta i uzdizanje intelektualnih vrijednosti? Sa brojnim mandatima treba naprosto prestati - eto šta! Ili se, nasuprot tome, infantilno držati Djeda Mraza i prestati sa naučnim studijama o tako delikatnim temama, tj. prestati sa svim intelektualnim i sličnim vrijednostima.
No, kako god i da ne budem na kraj srca, ja ću se i Djeda Mrazu ljubazno zahvaliti na poklonu koji sam dobio, jer da je on imao išta protiv ne bi bilo ni ovog velelepnog časovnika kojim sam večeras okićen, pa samim tim ne bi bilo ni moje hipotetičke ljepotice u odmaklim godinama.
Još jednom, želim vam svima svako dobro, mada, priznaću, ne sasvim bezuslovno nego srazmjerno tome koliko budete glasni onda kada se ne može ćutati. U svakom slučaju, želim vam da budete mnogo glasniji nego što sam vas tokom nekoliko proteklih godina uspijevao čuti.
Milo mi je, da dopunim, što ovaj ekskluzivni položaj večeras dijelim sa koleginicom Stašom, pod uslovom, naravno, da Stašu njeno penzionisanje raduje kao mene moje. Prvo zato što je Staša krasna osoba, po kulturi, šarmu, obrazovanosti i karakteru, a onda i zato što je ona moj dobar drug iz biblioteke gdje je bilo njeno radno mjesto, i kojoj, naime, biblioteci, prilično dugujem: uvijek mi je bila važnija od dekanata i olakšavala mi je život, posebno onda kad su ga razne okolnosti, među ostalim i stambene, koje to čine i sad, nimalo bezazleno nego vrlo grubo, otežavale.
Nastavim li dalje, morao bih da vam govorim o nekoliko zaista markantnih likova koji čine najbolju stranu istorije Filozofskog/Filološkog fakulteta, čiji su umovi i karakteri kao i prijateljstvo s njima činili veliku privilegiju mojeg dugog radnog staža u ovoj ustanovi. Slična prijateljstva, mada u manjem broju, imam, naravno, u njoj i sad. Nećemo, međutim, nastavljati pošto bi ovaj moj prigodni govor morao, u tome slučaju, prerasti u „autobiografiju o drugima“, da eto još jednom upotrebim jedan vrlo poznat, zapravo slavan naslov. I, naravno, u ovakvoj “autobiografiji’’ na prvom su mjestu studenti koji su se, mada ih pominjem na kraju, podrazumijevali od samog početka ovog mog govora koji nisam odražao.
Bonus video:
