„Šta je književnost ako ne čin slobode. Slobode da govorimo ono što nas boli i raduje, ono što nas gradi i ruši, ono što nas čini ljudima. Slobode da se suočimo sa svijetom, ali još važnije sa nama samima. Nikšić je ovih dana, još jednom pokazao zašto ga zovemo gradom kulture“, kazala je moderatorka završne večeri Nikšićkih književnih susreta, novinarka Nina Marković.
Slogan Susreta, koji su trajali od 23. do 26. decembra u organizaciji JU Narodne biblioteke “Njegoš”, a završeni su proglašenjem pobjednika konkursa, bio je citat je iz Bretonovog „Manifesta nadrealizma“: „Jedino me još od svega zanosi riječ sloboda”, u čast stogodišnjice nadrealističkog pokreta.
Žiri konkursa XXVII Nikšićkih književnih susreta, u sastavu Nikola Madžirov, predsjednik, i Zoran Bognar i Gordana Kustudić, članovi, odlučio je da dodijeli tri ravnopravne nagrade: Pavlu Zeljiću iz Loznice, Sekuli Šariću iz sela Krušić pored Zrenjanina, i Sari Drinčić, iz Nikšića, za rukopise koji su se izdvojili među 27 pristiglih. Tri potpuno različita pjesnička glasa, kako je kazao Bognar, koji je pročitao obrazloženje žirija, govore o odsutnom, a prisutnom, koji svijet i njegovu sjenku shvataju kao palimpsest sa otvorenim stranicama, svijet u kojem se odjek naslijeđenih stihova prepliće sa riječima sadašnjosti.
Zeljić je, prema mišljenju žirija, svjestan umjetničkog nasljeđa koje produžava sjećanje civilizacija kroz glas individualnosti., pa je zato rukopis prožet jasnim ili latentnim referencama iz književnosti, muzike, slikarstva…
„Ambijentalna biblijnost ili epičnost koja obojiva ovaj rukopis zapravo treba da se posmatra kao živa igra, ponekad kao groteska u kojoj se anđeli i arlekini susreću u praznini očiju neke maske užasa ili komičnog. Ovaj rukopis kao da je izgrađen na mrežastom fundamentu Bahtinove karnevalizacije, kao oblačenje stvarnosti u odijelo apsurda, razotkrivanje normalizovane socijalne stvarnosti. Autor pokazuje svu erudiciju u zagrljaju ironije, koja je tu da desakralizuje sve kanone opasne idolatrije“, pročitao je Bognar.
Ars-poetika je, prema mišljenju žirija, jedan od temelja građenja jezika Zeljićeve zbirke pjesama i ona je sveprisutna „ otvarajući trajna pitanja o odnosu poezije i samoće“.
Šarićev rukopis, kako je žiri obrazložio, njeguje poeziju o naslućenom kraju, poeziju koja ne priznaje zvanične istorije i nasljeđa, koja se ne plaši da govori o crnilu zemlje i o crnilu ispod noktiju ljudske civilizacije.
„Zato nije čudo što autor ne oklijeva da piše o strahu, o horizontu snova ili o smrti, koju ne razumije kao fatalni završetak jednog živog svjedočanstva vidljivog. Autor ovog rukopisa je alhemičar mračnog i izazivač priča o kraju. On suptilno transponuje biblijske motive u mjerljivu stvarnost sadašnjosti i ne plaši se proglašenih antiheroja modernog doba. Zato i dijeli pjesmu sa nama posvećenu muzičkom geniju i prvom ideologu Pink Flojda, Sidu Baretu, koji nestaje u moru unutrašnje tajnovitosti i izolovanosti“, kazao je Bognar.
Za razliku od pomenuta dva rukopisa, rukopis Sare Drinčić, prema mišljenju žirija, predstavlja lirsku poeziju o odsutnosti, slikanje onoga što nedostaje kako bi se povećao intenzitet čežnje koja je nekada rađala najmoćnije elegije ili sonete pred očima nedostižnog.
„Pisati o dalekom i odsutnom kroz prazninu prostora ili kroz bliskost stvari koje su izgubile svoju važnost, znači hodati po ivici opasnog patosa. Mnogi autori nemaju hrabrosti da pišu otvoreno o sopstvenim ožiljcima izazvanim odsutnošću bliskih ljubavi, plašeći se banalizacije tuge ili inflacije osjećajnosti. Kao i u druga dva rukopisa, kao i u svaku poeziju koja nas uči pamćenju, i u ovom rukopisu ne postoji završetak ili apokaliptični apsolut koji tugu, ili glas nostalgične melanholije, pretvara u trajnu prazninu...Ovo su rukopisi koji hrabro govore o sebi, bez straha od nasljeđa u svim poznatim i tajnim bibliotekama svijeta“, zaključio je žiri.
Đorđije Đukanović, v. d. direktora JU Narodna biblioteka „Njegoš“, čestiao je nagrađenima poželjevši im sreću u daljem radu, uz nadu da će ih ove nagrade podstaći da nastave da poezijom obogaćuju svijet.
Nakon uručenja nagrada, dr Gordana Kustudić je razgovarala sa nagrađenim autorima, Zeljićem i Drinčić, dok je Šarić bio opravdano odsutan.
Zeljić, koji je prošle godine osvojio prvu nagradu na književnom konkursu „Spasoje Pajo Bajović“ koji raspisuje plužinski Centar za kulturu, istakao je da je intertekstualnost ključna riječ za nagrađeni rukopis, kao i da je mnogostrukost svijeta pokušao oslikati sa različitih poetičkih stanovišta.
Drinčić je priznala da je zbog činjenice da je zbirka intimna i lična, sumnjala u njenu „čitljivost“. Otkrila je da pjesme o smrti i ljubavi iza sebe kriju ono što žiri nije mogao znati, a to je gubitak oca, da ih nije ređala u cjeline i da joj je drago da je rukopis nagrađen baš u tom „sirovom“ obliku.
„Poezija je svijet. Svijet, nažalost, nije poezija. Poezija je svijet za sebe, svijet za druge, svijet za sve. Ali sve se češće postavljaju pitanja – šta sa poezijom, šta sa svijetom, šta sa svjetošću“, kazao je Bognar.
Odgovor je lak – „dovedite“ ih u Nikšić.
Nakon razgovora s nagrađenim pjesnicima, publika je uživala u mini koncertu nikšićkog benda „Kind of Blues“.
Bonus video:
