Roman Arcueil Aleksandra Bečanovića (nagrađen Evropskom nagradom za književnost) sredinom januara objavljen je na francuskom jeziku, u prevodu uglednog slaviste Alana Kapona i izdanju Editions Do.
Prve reakcije kritičara su izuzetno afirmativne, na momente egzaltirane pred jednom čudesnom knjigom koja otvara brojne mogućnosti i linije interpretacije.
“U jednoj halucinantnoj i nevjerovatnoj sceni u romanu Arcueil, Aleksandar Bečanović nam pokazuje markiza de Sada kako piše bičem pod kojim pršti - u isto vrijeme kad i bič izaziva prštanje krvi - perom i mastilom koje će postepeno brisati po stranici udarce koje dobija. I kao da su ovi udarci, numerisani, bili sâmo pismo ovog nasilja i kao da je pisanje markiza de Sada možda samo transkripcija u slova, u priče i naracije sveg seksualnog nasilja, doživljenog ili izfantaziranog - svejedno. Suština: kako je ova književnost prešla, kao što se zna, cijeli 19. vijek i kako je ostala jedan nezamislivi suteren, crno podzemlje cijele zvanične književnosti, prije nego je markiz de Sad, zahvaljujući nadrealistima, postavljen na pravo književno mjesto.
Pred nama je, dakle, jedan tekst velike gustine, ogromnog bogatstva, koji pokazuje da je epizoda Arkej još uvijek, uprkos vremenu koje je prošlo, izvor stvaralaštva i kreativnosti, a uz ukus koji ima za filmsku umjetnost, tekst Aleksandra Bečanovića jasno pokazuje upravo multiplicitet fokusa, promjene tački i uglova posmatranja, samu činjenicu da je jedan korak u stranu dovoljan da bi nam pokazao neki off-plan koji ranije nismo vidjeli, a koji nam otvara nove imaginarne perspektive, i koji nam omogućava da istinski shvatimo sa svim njenim fantazmičnim, oniričnim i apsolutnim dimenzijama, epizodu Arkej”, kazao je Nikola Delescluse u svojoj radio emisiji (Paludes). Evo kako Andreas Lemaire (Librairie Myriagone) vidi Bečanovićev roman: “Aprila 1768, u Arkeju markiz de Sad izaziva skandal i osudu naroda zbog jezive priče tjelesnog nasilja, do te mjere da će afera poprimiti nacionalne proporcije i čak se proširiti van granica Heksagona. Ono što će ostati zapamćeno kao „afera Arkej“ je blještava dekoracija jednog odvratnog zločina koji je Sad počinio nad osiromašenom udovicom - Sad još uvijek mlad, ali već dovoljno perverzan i makijavelističan. Nasilje i razuzdana seksualnost udruženi su da bi se dobila patnja i potčinjavanje nevine Roze Keler - dijabolično konvulzivno zadovoljstvo. Ovo je tek mrvica što će fino društvo izvući iz crne hronike, ne oklijevajući da se nasilno obruši na zloglasnog markiza, uključujući i razna blebetanja, kopanje do najopscenijeg, uživajući u morbidnim detaljima, daleko od minimalne trezvenosti ili pristojne uzdržanosti. Sama priča o aferi u Arkeju ostaće zauvijek maglovita. A šta se, zapravo, desilo? Tačan razvoj događaja? Istina je zakopana pod kompaktnom medijskom masom, željne sočnih detalja, obavijenih mnoštvom kontradiktornih izjava. A sve ukrašeno mišljenima eksperata uzrujanih hrišćanskim moralom sa prslukom neprobojnim za metke.
U romanu Arcueil, Aleksandar Bečanović prisvaja ovu važnu sadovsku epizodu, neumorno je rekonstruišući i podmećući joj još jedan skup varijacija. Presijecajući epistolarne razmjene sa drugim odlomcima iz časopisa - fiktivnim - epohe, narativ izlaže figuru markiza, koji vlada i živi pod perom crnogorskog autora, proživljavajući ponovno prokleti dan iz različitih uglova. Tako su dželat i žrtva ponovo na sceni, iznova igrajući isti čin, ali, motivisani na različite načine, otkrivaju nam sve moguće nijanse. Naspram zone sjenki koje će zauvijek ostati zarobljenici zidova prebivališta u Arkeju, Bečanovićev tekst igra ulogu jedne upaljene lampe, koja rasvijetljava, sa jednom posebnom toplinom, mjesto zločina i tijela u pokretu.
Briljantni koncert predvođen jednim solistom, čiji nestašluci poprimaju novu boju, Arcueil ne zaboravlja da prikaže i note konflikta unutar orkestarskog hora, veoma nadarenog da gromoglasno i pobješnjelo zvuči, zaboravljajući pritom da osluškuje sopstvene disonance…”
Michel Ellis (L’Espadon), poznati kritičar, u duhu pravila svoje rubrike Bečanovićevom romanu dodijelio je pet od mogućih pet zvjezdica. A evo i obrazloženja takve odluke: “U ovom dragulju inteligencije i konstrukcije, Bečanović stvara klizećim značenjima, laganim distorzijama i maskiranim rečenicama da bi istražio prevoje istine, simulakruma u pozadini, predstavljajući toliko verzija koliko i izmiješanih reprezentacija namjera.
Akumulacija sumnji, tako, uznemirava realizam scene. Ali bolje od nekog istoričara ili istraživača, čini se da je romanopisac jedini koji može ispričati priču u skladu sa stvarnim. Jer ne postoji definitivna istina. Jedini način da joj se priđe je putem fikcije, jer svaki diskurs je, suštinski, lažan. Prava književnost sjedinjena sa jezikom. Neka vrsta mješavine diskursa rodiće istinu. Ili neće.
Dakle, šta misliti o ovom danu koji nije baš kao ostali? I o ovom ispred-vremena ničeovskom markizu, “ovoj gnusobi od čovjeka, ali prekrasnom književnom liku” punom prezira za samilosni moral, senzualisti koji želi reformisati moral? U Arcueilu se može čitati nelagoda bezvremenog diktata patosa, jedne kulture ubojice glasina. Takođe i jedna sjajna refleksija o moći književnosti ili medijskoj epohi bolesnoj od svojih uvjerenja. Ali pažnja! Objektivni narator - meta-fikcijski lik par excellence - dobro se čuva morala, jer je shvatio da tamo književnost nema šta da traži.
Bolje je reći da iz ove priče on izvlači pouku. U stvari, iz jedne surove i ukusne ironije. Krajnja tačka jednog strastvenog diskursa o neophodnosti fabularne funkcije književnosti, sjajan (i možda posljednji?) prostor slobode koji nudi jedan imaginarij istine. Nalik “istinskom laganju” Aragona, otkrivanje stvarnog pripovjedanjem. U aspektu reference, sjetimo se Opasnih veza, a u epistolarnoj formi, mislimo na perverzne dinamike sistema. Na Žaka fatalistu zbog meta-diskursa o književnosti. Nakon tri stranice, iako je zahtjevni Prolog zastrašujući, znamo da ulazimo u jednu od onih velikih knjiga koje ćemo teško napustiti. Gust i rijetke ljepote, ovaj tekst daje utisak ulaska u jedan klasik ruske književnosti sa svim velikim etičkim problemima.
Ukratko, razumjeli ste, knjige ovakve ambicije i ovog nivoa rijetko čitamo. Skoro nikad (posljednja je bila Rat je rat Lasla Krasznahorkaija).
Genijalni skup disonantnih glasova održavanih uz lijepu ironičnu distancu, Arcueil je oda književnosti koja pokazuje nesvodivu kompleksnost svijeta, putem minuciozne naracije jednog dana, koji postaje izvor svih mogućih izmišljotina. To je naše skriveno blago povratka.”
Odlomke iz kritičkih tekstova prevela je Maja Bogojević.
Bonus video:
