"Granice kiše" je odgovor na negativne zapadnjačke predrasude o Balkancima

Nagrađivani film “Granice kiše” Nikole Mijovića i Vlastimira Sudara jedini je regionalni predstavnik na prestižnom skandinavskom filmskom festivalu u Geteborgu. Film, koji je koprodukcija Crne Gore i Bosne i Hercegovine i manjinskih koproducenata - Srbije, Švedske i Velike Britanije, publika u Švedskoj će večeras imati priliku i da pogleda.

Sudar kaže da ovaj film posmatra kao “toplu priču koja tamo nosi neku drugačiju sliku našeg regiona od one koje su već dugo nametali mediji”, u kojoj prednjače vrijednosti kao što su solidarnost, čovječnost i ljubav.

Sudar trenutno radi na Kingston univerzitetu u Londonu, a predavao je i na Univerzitetu umjetnosti u Londonu, Goldsmits koledžu, Oksford Bruks univerzitetu. Objavio je niz eseja uglavnom o balkanskom filmu, a redovno piše i za poznati filmski magazin Sajt end saund. Doktorirao je na radu Aleksandra Saše Petrovića 2007. godine, na Univerzitetu u Sent Andreji (St. Andrews) u Škotskoj.

On za “Vijesti” najavljuje i da će film na bioskopskom repertoaru biti na proljeće, ili najkasnije na jesen.

• Film “Granice kiše” biće prikazan danas na 42. Filmskom festivalu u Geteborgu, u Švedskoj. Bitno je istaći da je to jedini film iz (takozvanog) regiona koji je ušao u selekciju ovog festivala. Koliko Vam ta činjenica znači, ali i daje na odgovornosti?

Naravno, jako puno znači jer se radi o jednom od najstarijih i najvećih festivala u Skandinaviji, na koji, prije svega, uopšte nije lako ući, tako da nam je stvarno velika čast da će tamo film biti prikazan. Ono što je najinteresantnije, ‘Granice kiše’ su kao projekat u razvoju - na osnovu scenarija - davno dobile od ovog festivala značajnu stipendiju da bi taj scenario mogao da se pretvori u film i da se krene sa produkcijom. Međutim, kada sam se javio festivalu da je film gotov, morali smo da prijavimo film redovno, putem interneta i da prođemo kroz regularnu selekciju, Ne mogu da opišem koliko sam srećan što smo prošli, i što je ova Skandinavska, ili Nordijska (kako oni to sad zovu) premijera baš u Švedskoj i baš na Geteborgu, festivalu čija je pomoć bila od vitalnog značaja da film uopšte nastane.

Isto tako, jako mi je drago da smo tamo jer je na neki način spalo na nas da predstavljamo region, dakle cijelo ovo kulturno područje. To je svakako i velika odgovornost ali sa te strane iskreno vjerujem da smo sa ‘Granicama kiše’ nastojali da napravimo jednu složenu ravnotežu, po kojoj ovaj film nikako ne bježi ili sklanja glavu od cijelog niza problema koji na našim prostorima postoje. Sa druge strane, nije nam namjera bila ni da iscrpljujemo te probleme do te mjere da ispadne kao da kod nas ne postoji ništa drugo osim, mržnje, rata i tranzicije. U našem filmu prevladaju vrijednosti kao solidarnost, čovječnost i ljubav. E sad, ta ravnoteža, ne napraviti neku samozaljubljenu romantičnu propagandu sa jedne, a sa druge strane ne napraviti nešto gdje čovjek nemilice sam sebe ‘udara’ u glavu, to naravno nije lako, i kao autoru može da mi izgleda da smo uspjeli a opet, samo će vrijeme tu biti pravi sudija. Ako se film u budućnosti bude gledao, onda smo pogodili mjeru, a još su stari Grci govorili da je u umjetnosti najvažnije i najteže naći pravu mjeru. Tu se eto ništa nije promijenilo, pa sad vidjećemo, a publika je na kraju jedini pravi sudija.

• Film je imao svjetsku premijeru u Montrealu, regionalnu na Sarajevo film festivalu, a tokom 2018. godine je osvojio četiri nagrade. Prikazan je i u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Engleskoj, Rusiji, Njemačkoj, a u bioskopskoj distribuciji mogao bi se naći krajem proljeća. Šta je najveća prednost prikazivanja filma na raznim festivalima i kako to utiče na publiku i prepoznatljivost Vas kao reditelja?

Za svaki film koji nije holivudski, što u potpunosti važi i za američke nezavisne filmove, festivali su praktično jedini put do globalne bioskopske publike. Nadam se i susretu sa švedskim distributerima koji bi mogli uvesti film u skandinavske bioskope, i to bi naravno i za film i našu kulturu i umjetnost bio uspjeh. Naravno, internet je učinio puno da manje poznati filmovi i kinematografije dođu do globalne publike, ali mi smo napravili film koji najbolje funkcioniše kada je slika velika, a zvuk prostoran.

Svaki autor puno nauči od posmatranja reakcija publike u raznim zemljama. Na primjer, uvidi da nešto što je mislio da je univerzalno u priči, skoro svugdje bude neinteresantno, a za nešto što se plašio i mislio da je isuviše lokalno, zapravo komunicira odlično. To je vrlo interesantno jer naš film ima puno tog lokalnog autentičnog duha, za koji mi je, da sve ovo bude interesantnije za ovu našu crnogorsko-hercegovačku ‘kršnu’ priču, u Skoplju jedna Makedonka rekla kako samo ‘mi’ - vjerovatno misleći na bivšu Jugoslaviju - možemo da shvatimo ovaj film. Festivali onda pokažu koliko je zapravo široko to ‘mi’, pa onda u to ‘mi’ ipak upadnu i neki Kanađani, Njemci, Rusi, pa i Englezi, a sad da vidimo da li su i Šveđani ‘mi’.

• Kako biste predstavili film onima koji nijesu gledali - da li film donosi priču o ljubavi, o društvu na Balkanu, o nadi koja često izgleda kao nestala na našim prostorima...?

O ljubavi i nadi iznad svega, a ljubav i nada su za svakog čovjeka, bilo gdje u svijetu, ipak najvažnije stvari: one regulišu egzistenciju, i naravno, velika je nesreća kada nema ni jednog ni drugog. Veliko je zato znanje u životu pronalaziti iznova i jedno i drugo. Tako su ‘Granice kiše’ film upravo o tome, i naša glavna junakinja traži i nadu i ljubav, ali ih i donosi. Činjenica da je film smješten tu gdje jeste je zbog toga što taj prostor poznajemo, ali i zato što je, kao što kažete, i jedno i drugo u deficitu na ovim prostorima, pa eto, da se prihvatimo tog izazova, makar umjetnički i na filmu.

• Radnja filma se događa na tromeđi Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske, posle raspada Jugoslavije i nakon rata. Na neki način, tada su granice između tih država pojačane i dobile su drugačije značenje, pa bih rekla i da je naslov malo simboličan.

Da, naslov je itekako simboličan, ali film ipak nije vođen nekim pukim simbolima i idealizmom. Naprotiv, neke granice među ljudima će uvijek postojati, ali one ne smiju da učine da zaboravimo da budemo ljudi jedni prema drugima, već naprotiv, da možda baš zbog njih i budemo bolji jedni prema drugima - pa to naša posljednja sekvenca u filmu i postavlja, kroz sliku i zvuk a bez dijaloga.

• Kazali ste da Vam je drago što film nastavlja da se prikazuje, i dodali da: “topla priča tamo nosi neku drugačiju sliku našeg regiona od one koje su već dugo nametali mediji”. Da li ste i tokom snimanja razmišljali o priči koja će ostatku svijeta pokazati da nijesmo baš onakvi kako smo prikazani, ili da smo u nekom drugom kontekstu baš onakvi kako nas predstavljaju?

Pa vidite, kao što sam već to donekle i pomenuo, nismo uopšte bježali od nekih stvari koje nam bez obzira na okolnosti, nisu na čast. Ali sa druge strane, jeste zabrinjavajuće i ono o čemu je puno govorio francuski filozof Žan Bodrijar - a jedna njegova knjiga se negdje i vidi u našem filmu - da je stvarnost postala manje stvarnost od one koju spoznajemo kroz simbolični svijet, a u savremenom svijetu simbola mediji drže glavnu riječ. Tako da nikako ne kažemo da je ta medijska slika bila neosnovana, ali da kada se nešto ponavlja konstatno, onda se realnost svede na samo tu jednu sliku. Naš film svakako pokušava da kaže kako mimo te slike postoje i one druge. I u Skandinaviji će film iznova postaviti pitanje ko smo zapravo ‘mi’, i da li smo samo to što se jedno vrijeme uporno ponavljalo.

• Kazali ste i da je baš ovaj film Vaš “odgovor na negativne ‘zapadnjačke’ predrasude o Balkancima”. Na osnovu Vašeg dosadašnjeg iskustva, šta biste rekli kakvu sliku o Balkanu ima Zapad, zbog čega i da li se kroz kinematografiju ili umjetnost to može promijeniti?

Umjetnost je svakako tu da preispituje, da izazove, da iznova promišlja ono što mislimo da znamo i ako to uradi elegantno, pa još sa puno humora nekad, onda dobijemo ta umjetnička djela koja i traju ali i mijenjaju svijet kroz promjenu mišljenja. Oskar Vajld je govorio da ako nekom sručite tešku istinu u lice - ubiće vas, ali ako to uradite sa puno humora i kroz komediju, smijaće se - i razmisliće. I film je medij, a umjetnost treba da preispituje predrasude, i naše i zapadnjačke i sve druge i ne sumnjam da će vremenom mijenjati sliku koja je sada dominantna. A ta slika je takva kakva jeste, mediji vole senzacije, a nasilje je uvijek senzacionalno, i na veliku žalost, nismo mi mijenjali sliku o sebi nego je nju prevazišlo neko gore nasilje negdje drugo. Barem možda možemo da počnemo iz početka, sa nečim potpuno drugačijim.

• S obzirom na to da živite u Londonu, koliko se osjećate kao reprezent ovih prostora i koliko Vam ono čime se bavite to omogućava, olakšava ili pak daje i veći zadatak?

S obzirom na to da dugo živim van zemlje, najjasnije vidim - a da ne kažem živim - posljedice loše slike o nama, posljedice na koje čovjek ni ne misli kada je na Balkanu, ‘među svojima’. Ne mogu da lažem, često izgleda kao da bi mi bilo lakše da sam recimo neki Francuz, da bi sad imao čak dva kuma Francuza, pa kad čovjek pogleda šta se sve tamo zbiva, vidi da i oni itekako imaju svojih problema, pa i ovih komšijskih za koje sam mislio da su naš specijalitet. Čini mi se da je smisao života u tome da se čovjek pomiri sam sa sobom, odnosno živi u miru sa sobom na svim nivoima, što uključuje i kolektivni identitet, narod, država i slično.

Ne treba bježati od problema, praviti se da ih nema, treba ih strpljivo riješavati, stalno ispravljati vlastite greške i samo tako može biti bolje, a mislim da je film ‘Granice kiše’ i o tome, i da tako nešto hoće da kaže svijetu, baš u ime i kao reprezent ovih prostora. Tu ima dosta posla, koji je doduše i kreativni izazov, a ‘Granice kiše’ nisu tu samo da mijenjaju tu sliku, već na jedan način nas i podsjećaju da i mi treba da se mijenjamo, da budemo bolji jedni prema drugima, pa će i to promijeniti sliku o nama.

• Imate li neke planove, možda i očekivanja, za dalje?

Planova ima puno ali treba naći snage da se sprovedu u djela. Svakako, volio bih da snimim još jedan film, opet u Bosni i Crnoj Gori, samo bi pristup ovaj put bio drugačiji. Moram da dodam, pogotovo u odnosu na ovo o čemu smo pričali do sada, da ne bi izgledalo kao opet neko stalno ‘mračenje’ o svemu što se zbiva, da ima i nekih jako dobrih stvari. Situacija se u filmu umnogome promijenila, pa dok u 2017. godini nije bilo puno značajnih stvari u filmu kod nas, 2018. je ispala fenomenalna. Najočigledniji primjer je film ‘Ti imaš noć’ Ivana Salatića u Crnoj Gori, ali i ‘Teret’ Ognjena Glavonića u Srbiji, koji su imali premijere u Veneciji i Kanu, a tu je i cijeli niz drugih fimova koji su odlični bez obzira što nisu imali tako velike premijere. Stvari idu na bolje, pa makar na filmu i sa filmom, tako da poslije svega, i dalje očekujem da će biti bolje. Šta drugo...

Ne možemo zbog jednog lošeg iskustva zaboraviti dobra

• Negdje na početku rata ste sa porodicom otišli iz Sarajeva u Beograd, a nakon toga ste otišli i iz Srbije. Od 1992. godine živite u Londonu gdje ste i studirali na poznatom Sentral Sejnt Martins koledžu (Central Saint Martins College) za umjetnost i dizajn. Koliko je to uticalo na Vaše razvijanje, kako kao ličnosti, tako i u svijetu filma? I da li ste jedan od onih koji bi sebe okarakterisali kao jugonostalgičara, jer pamtite ljepše iz “države bratstva i jedinstva”?

Ne bježim od toga da je moj pogled na ove prostore sada ‘pogled sa strane’, više nego iznutra, i često me suoče sa ovim pitanjem, i u Beogradu i u rodnom Sarajevu. Međutim, tu i ulazim u žustre rasprave, jer život mora da ide dalje, a najgore je kad se neko zakopa u prošlost, i ne mrda nikuda, već se sve više gubi u nekom paralelnom svijetu kojeg više nema. Tako da ono što je ovdje bitno nije nostalgija, niti činjenica da je ona ideologija nešto nazvala ‘bratstvom i jedinstvom’, niti ko je gdje bio u ovom ili onom trenutku. Ovdje je bitna ona prosta i jednostavna istina da ne možemo da živimo jedni bez drugih i kad bi htjeli. Ne možete imati potpuno blagostanje u jednoj od država bivše Jugoslavije dok je u nekoj drugoj od njih totalna propast, glad i raseljavanje. Pogledajte gdje je Sirija pa smo svi na Balkanu osjetili njihovu muku, i to iz prve ruke sa izbjeglicama koje su ovdje došle pješke. Tako da nije važno kako to zovemo, bratstvo i jedinstvo ili evropske vrijednosti, ili nešto treće ili deseto, već je jednostavno život u harmoniji sa komšijama lakši nego kada smo sa njima u sukobu, ili na sudu. To je prosto sa te ljudske strane to, a ne pod obavezno jugonostalgija, mada nas je tada na to stalno podsjećala država, a eto sad mora film (osmjeh). Ili da se pozovem opet na starogrčku filozofiju, ne valja kada se od jednog drveta ne vidi šuma, tako da ne možemo zbog jednog vrlo lošeg iskustva da ne vidimo i ona dobra...

Na Balkanu fali tolerancije

• Kakvi su današnji strahovi, predrasude, tolerancija na Balkanu i čime su uslovljeni?

Na žalost, strahovi su ogromni, događaji ‘90. godina su bili beskrajno traumatični, a onda se ušlo u tranziciju, koja je traumatična sama po sebi na jedan drugi način, tako da se nekad pitam, kako od takvog koktela ljudi uopšte funkcionišu. U takvom stanju očaj i bijes lako postanu način postojanja, a u Bosni i na Kosovu su daleko najgore statistike u Evropi za broj mladih ljudi čija je jedina ambicija da napuste svoje zemlje i da se nikad ne vrate. Između ostalog, baš zbog nedostatka tolerancije, i dodao bih, ne samo tolerancije kao ideologije, već tolerancije kao osnove ljudskih odnosa. Upravo zbog toga ljude poput mene, koji su već davno otišli, konfrontiraju sa tim tvrdim odnosom: ma šta ti pričaš? Međutim, baš zbog prostorne i vremenske distance čovjek nekad vidi one stvari koje ne može da sagleda iznutra, mada ni to nije bitno. Bitno je saosjećanje za drugog, a to je ono što film ‘Granice kiše’ nosi. Nadamo se da je film u bioskopima na proljeće, a najkasnije na jesen, u svakom slučaju ove godine, i nadam se da će publika u filmu naći tu toplinu o kojoj sam ovdje govorio, a koja nam je svima tako prijeko potrebna.