Nekolike barke, jedna za drugom, jutrom grabe prema pučini; pretvarajući se u sićušne tačkiče, nestaju iza Mamule: ribari.
A slavni crnogorski slikar, Vojo Stanić, u kafeu “Do-Do”, na hercegnovskom Škveru, tik uz svoju staru kamenu mediteransku kuću, već ispija jutarnji espresso. Na stolu, katkad, čaša crnog vina.
- Ne mogu ni ručati bez čaše crnog vina. Niti večerati - veli devedesetpetogodišnji bard crnogorskog slikarstva. - Prije podne sjedim u ovom kafeu, a popodne u nekadašnjoj željezničkoj stanici, na Škveru…
Odjednom, “folksvagen-polo”; ukrka gotovo do našeg stola. Za volanom Vuko Dragašević, (1922), crnogorski revolucionar, rođeni Pljevljak, nosilac Partizanske spomenice 1941, negdanji visoki republički i savezni funkcioner; bio je i ambasador SFRJ u Libiji.
- Ne vozim puno; samo od Đenovića, đe trenutno živim, do Škvera - priča Dragašević. - Tu popijem kafu i rado popričam s Vojom.
Bio je Vuko i beranski đak. Kada su ga, pred Drugi svjetski rat, zbog revolucionarne aktivnosti, išćerali iz pljevaljske gimnazije, nastavio je školovanje u Beranama.
Vojo Stanić: “Ravnoteža”- Tamo sam drugovao s Branom Šoškićem i Radomirom Komatinom - sjeća se Vuko. - Stanovao sam u glavnoj beranskoj ulici; đe smo u jednoj kući, koja i danas postoji, nas četiri đaka iznajmili sobu…
Nekadašnji diplomata, Vuko Dragašević, spominje pisca i diplomatu Iva Andrića, svojevremeno stanovnika Herceg Novog.
- Kada su Iva pitali da li će se vratiti u diplomatiju, on je - veli Dragašević - odgovorio: “Tamo sijalica sijalicu mrzi!”
Prisjećam se mog intervjua s Kurtom Valdhajmom, generalim sekretarom UN povodom 35-godišnjice osnivanja Organizacije Ujedinjenih nacija. Bio je to svojevrstan žurnalistički poduhvat; četrdeset pet velikih listova tražilo je tada intervju s njim; ja sam ga dobio! Kako? O tome, možda, nekom drugom prilikom.
Razgovor smo vodili 7. novembra 1980. u Valdhajmovom kabinetu na tridesetosmom spratu palate Ujedinjenih nacija u Njujorku. Zadržao me dugo i počeo da priča o Crnoj Gori.
- Crna Gora je jedan divan i veoma interesantan kraj - kazao mi je Valdhajm. - Obećao sam Veselinu Đuranoviću, predsjedniku Saveznog izvršnog vijeća, da ću, prilikom naredne posjete Jugoslaviji, obavezno doći u Crnu Goru. To mi je, u stvari, davnašnja želja…
Kasnije je objelodanjeno da je Valdhajm kao mladi nacistički oficir tokom Drugog svjetskog rata boravio u Podgorici i Pljevljima.
U Pljevljima je imao ljubavnicu.
- Jeste, imao je u Pljevljima ljubavnicu - sjeća se stari Pljevljak Dragašević. - Ali, bila je i naša, partizanska… Susret s Kurtom Valdhajmom pominjao je i znameniti crnogorski pisac Jevrem Brković, na veoma posjećenoj promociji moje knjige “Ljudi i vrijeme“, u Hotelu „Grand“ na Cetinju, 23. januara 1987. godine. “Pravo je zadovoljstvo čitati knjigu koja nam približava detalje iz života i stvaralaštva 27 pisaca i 26 slikara i vajara”, naglasio je Brković. “Slobodan Vuković je umio da pita, a znao je da isprovocira, u najboljem smislu, da otvori pisce i slikare da mu govore kao na umrloj uri, istinito, iskreno i smisleno. Ovaj autor je napravio i niz intrvjua i s političarima našim i stranim, pa i s Kurtom Valdhajmom, ne znajući tada za onu njegovu jugoslovensku, konkretnije pljevaljsku i podgoričku nacističku biografiju, ali ta vrsta intervjua nije ušla u ovu knjigu. To će, vjerovatno, biti sljedeća knjiga ovog vrijednog autora. No, mislim da će ova ostati kao vrednija i čitanija, jer su pisci i slikari mnogo skloniji iskrenom govorenju od političara“. Herceg Novi, grad umjetnika, zelenila i cvijeća, kako je često govorio nekadašnji uspješni gradonačelnik Petar Stijepčić.
Razgovor sa Valdhajmom u NjujorkuU Novom su živjeli Veljko Milatović i Miodrag Mališa Marović, koji je ispisao zanimljivu knjigu o Veljku, u izdanju Matice crnogorske.
- Družili su se Veljko i Mališa u Herceg Novom svakodnevno - sjeća se Vuko Dragašević. - I umrli, nekako, jedan za drugim…
A 15. aprila 2019. navršiće se četrdest godina otkako je u Crnoj Gori grunuo razorni zemljotres, jačine devet stepeni Merkalijeve skale. Poginulo je stojedno lice; hiljadu povrijeđeno. Potpuno uništeno ili znatno oštećeno preko trideset hiljada objekata…
Slikar je vidio zemljotres!
- Otišao sam gore, u grad, da kupim novine. Odjednom je zagrmljelo. I mogu reći da sam vidio zemljotres - pričao mi je Vojo Stanić. - Bio sam na čistini i mirno sve posmatrao. Na jednoj kući fasada se uvijala u nekoliko valova. To je nevjerovatno. To je izgledalo nadrealistički. Mislio sam da će se ta kuća prosuti, ali je ostala čitava. Onda je nastalo opšte mlataranje drveća i dimnjaka… Proljeće je na Škveru i na krovovima bokeškim.
Bonus video:
