Šerbo Rastoder: Naša sadašnjost je uglavnom iznevjerena budućnost

Akademik Šerbo Rastoder je već decenijama prisutan u javnom životu - imao je znanja i hrabrosti da “otvara” neke velike teme, ali i da neumorno podsjeća na važnost razvoja građanske svijesti u Crnoj Gori... Objavio je desetine važnih naučnih knjiga. Već na početku Vijesti, prije gotovo dvije decenije, jedno od prvih izdanja Vijesti bila je knjiga akademika Rastodera “Janusovo lice istorije”. Razgovor i počinjemo pitanjem kako, iz povlaštene pozicije istoričara, vidi današnji trenutak u Crnoj Gori i kakvi su raspleti mogući...

- Nijesam siguran da ste u pravu kada naglašavate “povlašćenu poziciju istoričara”, kada ga dovodite u vezu sa “današnjim trenutkom” a posebno ne kada je u pitanju “mogući rasplet.” Evo i zašto? Istoričar je osoba koja hoda glavom okrenutom unatrag, i kao takav nije nikada ništa uspio da predvidi. Glupost je, da onaj ko ne zna svoju prošlost, ne može znati, niti predvidjeti budućnost. Jer, kada bi budućnost bila predvidljiva, to bi značilo da je prošlost sazdana od zakona i pojava koje se mogu ponoviti. Kako to ipak nije tako, onda poznavanje prošlosti samo pomaže u pronalaženju pravih odgovora za sadašnjost. A sadašnjost je uvijek logičan nastavak prošlosti. Ako to nije, onda je to nasilje nad stvarnošću. A kakva je naša sadašnjost? Ona je uglavnom iznevjerena budućnost. Dovoljno je vidjeti nezadovoljstvo koje se valja Crnom Gorom, Srbijom ili Albanijom i shvatiti limite neoliberalne demokratije koja je (ne)moguća u siromašnim društvima. Umjesto društva slobodnih pojedinaca razvijalo se društvo zarobljenih institucija. U takvom društvu najveći gubitnik je običan čovjek, koji je postojao lažno “vidljiv” samo tokom kratkotrajnih izbornih kampanja, bilo da je kupljen ili prevaren. Oni koji vladaju na tome, dobrim dijelom su uspjeli kompromitovati politiku kao legitimni obrazac suprotnog ponašanja od načela i principa. Odnosno, dobrim dijelom su uspjeli proklamovati kao logično načelo “i vi biste bili isti da ste na našem mjestu”. Iz toga se rodio novi politički fenomen, posebno vidljiv u Srbiji - narod koji drži distancu i prema vlastima i prema opoziciji. U Crnoj Gori se dešava nešto slično, ali se ovdje vlast ponaša kao bezgrešna, iako je uhvaćena u političkom incestu. Šta je odgovor? Ulični protesti? Nijesam siguran da je to prihvatljiv način promjene vlasti, iako sam svjestan da je ulica jedino mjesto gdje se može čuti slobodno mišljenje. Jer, to je jedino mjesto sa koga se bahatima može poručiti da nemaju pravo da 4000 potpisa građana okače o posječene čemprese, samo zato što ti ljudi neće Bar kao Budvu. Nijesam za “revolucionarne” promjene, ne zato što to ova vlast to ne zaslužuje, već zbog toga što bi njena smjena na taj način, bila za nju nagrada. Zašto? Upravo zbog toga što bi to bio način aboliranja za svaku buduću vlast. Jer personalna promjena vlasti ne donosi ništa. Odnosno, ovakav način promjene vlasti, kolektivizuje odgovornost i nerijetko je adresira na one koji je najmanje imaju. Promjena sistema zahtijeva revoluciju. Onda smo na početku. Ništa novo, jer nijesmo daleko odmakli. Zamislite da se nakon više od deset izbornih ciklusa traže slobodni i fer izborni uslovi? Paradoks koji nema racionalno objašnjenje. Suštinsko pitanje je kako promijeniti vlast na legalan i legitiman način? Kako doći do društva slobodnih pojedinaca? Da li se sloboda daje ili osvaja? Složićemo se da se ona mora osvojiti i da se tek potom može graditi slobodno društvo i slobodne institucije. Nijesam siguran da je to toga moguće doći “sa ulice”? Naprotiv, mislim da ulica može biti inkubator za razvoj slobodnih pojedinaca, dok je izgradnja slobodnih institucija moguća samo unutar sistema. Dakle, “narod” ne bi smio ponovo biti iskoriśćen za nastanak novih parazitskih političkih elita ogrezlih u korupciji i nadahnutih bahatośću koja ne vidi da se sva evropska društva kreću “u desno” i da vapaj naroda za pravdom može biti i revolucionarni krik koji će sve povući u bezdan. Zbog svega navedenog tvrdim da je stvarnost mnogo složenija nego što izgleda. Naravno, da recept za njeno prevazilaženje nije u ničijoj glavi pojedinačno, kao što mislim da je za to potrebna svaka pametna glava.

Decenijama ste u poziciji angažovanog intelektualca. Koliko se zaista može uticati na društvo i procese iz te pozicije.

- Šta je to angažovan intelektualac? Onaj koji ima svoje mišljenje? Onda je svaki intelektualac angažovan, ako je slobodan. A biti slobodan znači stalnu potrebu i sposobnost preispitivanja-sebe i drugih. Pošto se ustalilo mišljenje da je angažovan intelektualac samo onaj koji je protiv vlasti, čini se velika nepravda prema velikom broju onih koji su “angažovani” ali se to ne vidi dovoljno, jer su uz vlast. Takvi kreiraju stvarnost i sistem. A to po pravilu znači da nemaju svoje mišljenje. I da su “zagubljeni” ako nijesu pod kišobranom vlasti. U čemu je onda problem? Samo u svijesti da se na društvo može uticati samo iz pozicije vlasti? Da li je to baš tako? Jeste, u društvima u kojima vlast oblikuje način razmišljanja i ponašanja i ako je ona ključni argument u intelektualnim debatama. Mislim, bez obzira na sve, može se uticati na društvo i procese samo ako si djelatan i intelektualno potentan, odnosno, dovoljno svjestan da ti je stalno preispitivanje društva prirodan okvir življenja, a ne nametnuti obrazac.

Vaše istoriografske knjige su uvijek pomjerale granice. Koliko je za naučnika važno da ima smjelosti da pređe neke lične i društvene rubikone...

- Svaka nova knjiga, novi istraživački prilog je prirodno pomak u granicama znanja. Nemam iluziju da je mojih 30-tak knjiga i posebnih izdanja, spektakularno pomjerio granice znanja, ali sam kao neko ko je svjestan “da se istorija ne može napisati, ona se piše”, uvijek vodio računa o tome da odem bar malo naprijed u odnosu na postojeće znanje. Tako se desilo da radim i da sam radio, uglavnom ono, što prije mene nije niko. Time sam davao doprinos naučnoj oblasti kojom se bavim i nasljeđu koje ostaje. Nijesam siguran da naučniku treba “smjelost” kako bi prešao “lične i društvene rubikone”. Recept u tom smislu je samo sposobnost da pomjerate granice znanja i ništa više. Koliko će te u tome uspjeti zavisi od posvećenosti i sposobnosti, a sigurnost u znanju stvara privid “smjelosti” zato što je kompromis sa neznanjem tradicionalna zaštita stvaralačkog komoditeta koji ne može biti legitiman intelektualni cilj.

Najnovija knjiga o iseljavanju u Tursku sa ovih prostora takođe otkriva neke kontroverze i rekonstruiše duh jednog vremena?

- Vjerovatno mislite na moju posljednju knjigu “Komunisti i muhadžiri (1958-1971)” u kojoj sam se nastavio baviti fenomenom iseljavanja sa ovih prostora do posljednje generacije iseljenika na području današnje Turske. Više od 1000 ljudi je na promociji ove knjige u Istambulu, dodatno osnažilo moje jeretičko promišljanje ove pojave kao načina pogubne a vidljive “kulture življenja”. To je značajna i velika tema istorijske demografije a za mene i način demistifikacije jednog istorijskog perioda u istoriji ovih naroda, koji se najčeśće opisuje pohvalnim atributima.

Vaša besjeda u CANU? Zašto ste odabrali temu koju ste odabrali i što vam je bilo važno da današnja crnogorska javnost čuje?

- CANU je danas kuća u kojoj djeluje negdje od 10- 12 bivših akademika DANU, koji su prošli redovne procedure izbora, i kao takva CANU je samo dodatno osnažena kao slobodna tribina promocije naučnih stavova. Postali smo svjesni i saglasni da bez države nema ni državne akademije. Zato mi danas izgledaju groteksno kvazipatriotske tirade koje se upućuju na adresu ove najviše i najvažnije naučne institucije u svakoj zemlji, pa i u Crnoj Gori. To što neki, za koje se ne zna da li imaju završenu srednju školu, nijesu dobili ni glasove onih koji su ih predlagali u članstvo akademije, ne daje nikom za pravo da testira lojalnost i patriotizam ove institucije slobodnih pojedinaca. Splet različitih okolnosti (100 godina od Božićnog ustanka i izbor za redovnog člana) su opredijelili naslov moje akademske besjede. Bila mi je čast da u prepunoj dvorani, besjedim o temi kojom sam se bavio preko 20 godina istraživačkog rada i naravno da posvjedočim da se u CANU može promišljati i o onim pitanjima, za koja neki misle da su samo njihovo “vlasništvo”. Takođe mi je bilo važno da se crnogorska javnost uvjeri i čuje da znanje i patriotizam u CANU nijesu uslovljeni kazanom i pripejd-tehnologijom dvorskih intelektualaca, nego slobodom istraživanja i izražavanja.

Kako vidite današnju istoriografski scenu u Crnoj Gori? Da li su i dalje žive neke tradicionalne zablude ili se stvari ipak mijenjaju...

- Najkraće - mnogo bolju nego prije jednu deceniju i daleko od poželjnog. Kada kažem “mnogo bolje” onda prije svega mislim na nove generaciju istoričara, koja se oslobodila neokolonijalističke inferiornosti u nauci, koja je bolovala od potrebe da im znanje obavezno “moraju ovjeriti (potvrditi)”, kolege, koji su po pravilu, od njih manje znali, najčešće oni iz Beograda. Ovo govori osoba koja je diplomirala, magistrirala i doktorirala upravo u Beogradu. Čini mi se da toga više nema i da je ustanovljen princip da se na skupove zovu samo oni koji su spremni pozvati vas, sagasno principima znanja, a ne nacionalne ili ideološke podobnosti. Dakle, uspostavlja se kultura samopoštovanja, unutar koje istraživanje istorije Crne Gore ne može biti nigdje prirodnije nego u Crnoj Gori, niti znanje o njoj veće. To opet ne znači odbijanje vođenja dijaloga o svim pitanjima nauke, niti uskraćivanje prava na različito mišljenje. Ali je sve manje onih, spremnih da slijepo slušaju, a da ne pitaju. Kada kažem daleko od poželjnog, onda mislim na ideološko-političku opstrukciju stasavanja mlađih kadrova u kojoj je podobnost bila iznad znanja i u kojoj su kvazinaučnim spletkama na univerzitetu brojni kadrovi onemogućeni da završe svoje doktorate, jer su od njih zahtjevani uslovi koje ne poznaju (i na šta nam se smiju kolege npr. sa Bečkog ili Humbolt univerziteta), koji su odbili da prihvate neoliberalni model pljačkanja u znanju - tzv. SCI liste. No, to je vellika priča o strategiji znanja u oblasti društvenih nauka. Nažalost, na našem univerzitetu nije bilo sluha za tako nešto, jer im je navodna “evropska praksa” bila dobar izgovor za ideološko-političku selekciju. Zato ovdje nikada nije povedena debata o tome, kako su zemlje u regionu i mnoge druge, riješile pitanja egzistencije društvenih nauka, odnosno nauka identiteta.

Projekat “Almanah” je zaista postavio neke nove standarde u odnosu prema baštini. Od početka ste dio tog projekta?

- Tačno. “Almanah” je nova kulturna pojava na Balkanu, sada već adresa poznata naučnoj Evropi i potvrda činjenice da na granicama kultura ne sjede carinici ako njome ne komanduju oficiri. Preko 150 posebnih izdanja i skoro 100 brojeva časopisa nastalih u “almanohovim radionicama stvaralaštva” u uslovima bijede i nemaštine svjedoče o vitalnosti jedne zapostavljene kulturne baštine. Za to su zaslužni mnogi, počev od utemeljivača: Huseina Bašića, Zuvdije Hodżića, Milike Pavlovića, do članova redakcije i posebno direktora Atvije Kerovića. Moj udio u svemu tome je samo mali doprinos unutar velike porodice entuzijasta i saradnika koji su u “Almanah” ugradili značajan dio sebe.

Koja istorijska pitanja vas danas privlače. Koje epizode bi valjalo bolje osvijetliti... Koliko još ima skrivenih strana crnogorske istorije?

- Ako bih to sudio po knjigama koje bi trebalo da izađu u 2019. godini, onda je to monografija o trećem muftiji crnogorskih muslimana Murtezi Karađuzoviću koja bi trebala izaći do maja ove godine. Slijedi i završetak koautorskog projekta o kojem vjerujem da će biti mnogo priče kada se završi, a koji je poznat vašim čitaocima.

Takođe, ukoliko nađem odgovarajućeg izdavača, očekujem tokom ove godine publikovanje i monografije “Izgubljene bitke izbrisanog kraljevstva - Drama nestanka crnogorske države 1918. godine”.

Mislim da ovu knjigu dugujem naučnoj i stručnoj javnosti koja očekuje i formalnu naučnu verifikaciju naučnog mišljenja koje je u Crnoj Gori, nakon jednoj vijeka, uobličeno u opšteprihvaćeno.