Iskustvo neposrednog života ne može da dosegne ni najnaprednija tehnologija

Glumac Igor Đorđević osvojio je simpatije publike brojnim pozorišnim i televizijskim ulogama, a možda i najveću popularnost stekao je igranjem Đorđa Katića u seriji “Koreni”. Pored igranja ispred kamere Đorđević ne zapostavlja ni pozorište, a crnogorska publika imaće priliku da ga gleda večeras u duodrami “Frenki i Džoni” koja zatvara prvo izdanje “Beoart” revije predstava u Podgorici.

Ovaj komad, u produkciji Narodnog pozorišta iz Beograda, Narodnog pozorišta Sombor i “Beoarta”, izveden je i sinoć u Budvi, a zbog velikog interesovanja publike, večeras će u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović” biti igran u dva termina - u 18 i 20 časova. Po tekstu američkog autora Terensa Meknelija na komadu je radila mlada rediteljka Tea Puharić, a uz Đorđevića igra i Sloboda Mićalović. Đorđević i Mićalović su kao glumački tandem već uigrani, a u ovoj predstavi donose priču o ljubavi, strasti, željama, strahovima, životnoj patnji, ali i radosti.

“’Frenki i Džoni’ su dvoje sredovječnih ljudi, koji sticajem okolnosti nijesu uspjeli da nađu mir i sreću. Naprotiv, iza Džonija je život bivšeg robijaša i alkoholičara, koji je ostao bez žene i djece, dok Frenki nosi duboko urezana sjećanja na prevaru i zlostavljanje. Na skromnoj sceni koja predstavlja skučeni stan u kome živi Frenki sve vrijeme je dvoje ljudi koji se, kao u smjeloj i na mahove opasnoj, partiji šaha, bore za mogućnost da ponovo vole i budu voljeni - Džoni na otvoreniji i hrabriji način, Frenki bojažljivo, otuđeno i panično”, najavljuju iz “Beoarta”.

Tom prilikom Đorđević za “Vijesti” najavljuje večerašnju izvedbu, govori o popularnim “Korenima”, ali i najavljuje nove kako televizijske tako i pozorišne projekte na kojima radi. Crnogorska publika će imati priliku uskoro da ga gleda i u produkciji Gradskog pozorišta, u predstavi Vide Ognjenović “Kozocid” za koju su probe uveliko u toku.

Duodrama “Frenki i Džoni” zatvoriće Beoart reviju večeras u Podgorici. U pitanju je duodrama o dvoje sredovječnih ljudi koji pokušavaju, nakon mnogo životnih padova, ponovo da uspostave normalan odnos prema sebi i drugome, izgrađuju normalan život, nanovo pronađu ljubav... Šta je glavna poruka koju to dvoje ljudi šalju publici - da za pravu ljubav nikada nije kasno ili su od tog romantičnog, ipak važniji drugi slojevi priče - identiteski, spoznavanje i prihvatanje sebe, borba sa svojim demonima, pomirenje prošlosti i sadašnjosti...?

Eto, gotovo sve što ste rekli i plus ono osjećanje neke mini katarze u nama i u svakom gledaocu posle predstave! Mi glumci duboko vjerujemo u tu ideju male promjene svijesti svakog pojedinačnog gledaoca. Ako ne u to, ono bar da izađu sa osmijehom na licu i sa malo više povjerenja u sebe i ljude.

Priča o „Frenki i Džoni“ poznata je najprije kao film iz 1991. godine u kojoj glavne uloge tumače Al Paćino i Mišel Fajfer. Da li je i u kojoj mjeri film uticao na čitanje i proces sa rediteljkom Teom Puharić s jedne, a interpretacija Al Paćina i Fajverove na tvoju i Slobodinu igru, sa druge strane?

Nije. Trudili smo se da to ne utiče na nas, i da napravimo naše viđenje to dvoje, pomalo oštećenih, ljudi. Da publika bude neposredni svjedok spajanja dvije sudbine u jednu... Možda je najveća razlika između filma i pozorišta ta blizina i prisustvo publike i doživljaja uživo. Dva bića se tu sada pred vama pokušavaju spojiti. Otuda pozorište nije ugroženo od strane napredovanja tehnologija, jer to iskustvo neposrednog života ne može da dosegne ni najnaprednija tehnologija koliko god se trudila.

Publika je sada već navikla na Vas i Slobodu Mićalović kao glumački tandem, posebno nakon “Korena”. Čini se kao da se vaša dobra komunikacija, nekada i prećutno razumijevanje na sceni, sada već podrazumijevaju?

Bez toga ne bi mogli da funkcinišemo toliko dugo... To je zapravo ono što pravi razliku između dobre i loše glumačke igre, ta razmjena koja je iznad i ispod riječi.

“Koreni” su opravdano privukli pažnju javnosti i kritike tokom posljednjih nekoliko mjeseci, a naročito Vaša uloga. Zašto je ona, usudiću se reći - lako, našla put do domova publike? Šta su njeni najjači aduti - priča i književni kontekst, glumci, vrijednosti koje likovi sobom čuvaju?

Iskreno, ne znam. Vjerovatno sve po malo, ali i to da smo svi dali najbolje što smo mogli u tim okolnostima. Svijest da se radi nešto tako značajno i nešto što nas kao narod malo objašnjava i toliko nas se tiče dala nam je i tu dodatnu motivaciju.

Šta su bili najveći izazovi uloge Đorđa Katića koju ste, prema sudu kritike, izvanredno tumačili i kakav je Igor kao glumac i ličnost, izašao iz procesa građenja te uloge?

Kao i sa svakom drugom ulogom trudio sam sa da ga duboko razumijem i tako odigram da ga i gledalac razumije.

Kako i gdje vidite sebe dalje? Koje nove projekte i uloge nam možete sada najaviti?

Upravo sad radim u glavnom gradu Crne Gore - u Gradskom pozorištu u Podgorici na novoj predstavi koja ce izaći sredinom marta pod nazivom Kozocid i sa mojim glumačkim vaspitačem prof. Vidom Ognjenović. Veliko mi je to zadovoljstvo, rad sa profesorkom na njenom tekstu uvijek gledam kao na doškolovavanje i svaki glumac uz nju malo avanzuje. Uz to snimam i “Senke nad Balkanom” i novu seriju “Državni službenik”.

Uživam skroz u mom poslu gdje god da se on odigrava

Serije i filmovi su medij kojim je vjerovatno lakše i brže doći do šire publike, pa i popularnosti. Vi ste dosta angažovani u njima, ali pozorište ne zaostaje - ne zaboravimo da ste prvak drame Narodnog pozorišta - u čemu Vi više uživate?

Uživam skroz u mom poslu gdje god da se on odigrava - isped gledaoca ili ispred kamere. I u tome da uvijek budem različit. Kako u pozorištu, tako i u drugim medijima. Ta različitost i mogućnost proživljavanja drugih sudbina, priča i karaktera me zapravo najviše ispunjava...

Važite za jednog od najboljih glumaca srednje generacije. Koje su Vas uloge tokom karijere presudno definisale i odredile, šta biste Vi istakli?

Ako pitate moju porodicu i rodbinu sigurno sam najbolji! Ali ne pravim tu evidenciju i analizu najznačajnijih uloga. Jednostavno radim najbolje što umijem i trudim se da svakoj ulozi priđem kao onoj najznačajnijoj.