Vlasti država na Balkanu se ne bave dovoljno temom pomirenja, a i kada se bave onda je ti na “poguban” način, samtra Radomir Radević, član Centra za nenasilnu akciju a povodom promocije zbirke priča Biber koja je organizovana večeras u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović”. Predstavljene su pobjedničke priče sa prethodna dva konkursa “Biber” koje Centar za nenasilnu akciju raspisuje
Treći konkurs kratkih priča na temu pomirenja je otvoren do 10. juna ove godine. Tema pomirenja u kontekstu zaostavštine ratova i nasilja u zemljama bivše Jugoslavije, proširena je i sada dolaze u obzir i priče koje mogu da doprinesu boljem razumijevanju među ljudima, smanjenju mržnje i razgradnji predrasuda, hrabre priče koje se usuđuju da hodaju u "neprijateljskim" cipelama, poručuju konkursa.
Povodom promocije i trećeg “Biber” konkursa Radomir Radević za “Vijesti” govori o cilju i angažmanu Centra za nenasilnu akciju, pričama koje pružaju drugačiji pogled na stvari o kojima se još uvijek sa strepnjom govori i tome kako književnost i umjetnost uopšte može učiniti mnogo više u širenju mira od onih koji bi time trebalo da se bave.
U pitanju su priče pobjednika konkursa na ovu temu. Koji je cilj Vašeg konkursa i šta biste istakli kao posebnu 'misiju' organizacije?
Ideja o Biberu nastala je krajem 2014. godine, kao nastavak programa mirovnog obrazovanja u organizaciji Centra za nenasilnu akciju Sarajevo|Beograd (CNA, nenasilje.org) u spoju mirovnog aktivizma i književnosti. Namjera nam je bila da o bliskoj prošlosti ali i sadašnjosti na prostorima bivše Jugoslavije razgovaramo na još jedan, kreativan, umjetnički način, i da otvorimo nov prostor, koji neće biti omeđen ni jezičkom, ni starosnom, baš nikakavom granicom. Cilj ovogodišnjeg konkursa svakako da prati našu misiju, i samo je jedna od aktivnosti kojima krčimo put kao ostvarenju te misije. Misija CNA je rad na izgradnji trajnog mira u regionu bivše Jugoslavije kroz promociju kulture nenasilja, dijaloga i izgradnje povjerenja među pojedincima/kama i grupama, te rad na konstruktivnom suočavanju s prošlošću kao jednom od ključnih faktora izgradnje mira.
Na koji način umjetnost, odnosno u ovom slučaju književnost, mogu uticati na ovakve teme i problematike u našim drustvima?
Književnost, umjetnost uopšte, pored toga što je uvijek odraz stanja društva unutar kojeg nastaje, ona je i svojevrsna opomena ali i njegov korektiv. Književno suočavanje s ratom i s raspadom socijalističke Jugoslavije jeste suočavanje s našom realnošću i svim traumama kojima nas je ona obilježila. Ako se to suočavanje sprovodi preko upotrebe diskursa herojstva ili žrtve, nacionalizma, mačizma, rasizma, ako se ovaj već emotivno nabijeni sadržaj pretvara u jeftino sredstvo za stvaranje teksta, koje samo hrani već ušančene narative o tome šta nam se zapravo dogodilo, onda je to, naravno, kontraproduktivno.
Priče se mogu pisati i mnogo zanimljivije i politički progresivnije, angažovanije. Angažovana književnost nam je, još od Sartra, potrebna da bi se oslobodili, da bi se osvijestili, ona je dvosmjerna, jer s jedne strane je pisac koji nam ukazuje na probleme u društvu, a s druge čitalac koji treba na pravi način da prihvati i razumije te ideje. Smatram da Biber, odnosno priče objavljene u Biberu, nose sa sobom dio toga, nose inspiraciju i podsticaj da može i treba drugačije.
Zašto baš tema pomirenja, da li zbog relativno skorih i svakodnevnih događaja i političke situacije u državama Balkana ili je u pitanju generalno važno pitanje?
Pomirenje u društvu je proces prevladavanja neprijateljstava i izgradnje povjerenja, obnavljanja i unapređenja društvenih odnosa i odnosa između političkih zajednica u sukobu.
Iako to vjerovatno nije uobičajeno, tema drugog Biber konkursa ista je kao i tema prvog - pomirenje. Razloga je mnogo, svakako su među njima i dva koja su pitanjem navedena, ali nam je tema važna i kao pojedincima, žiteljkama/ima Balkana, pritom želimo da podstaknemo još autora da razmišljaju o pomirenju. Smatramo da u našim sredinama nema dovoljno konstruktivnog promišljanja o pomirenju
Koliko je bitno potencirati teme vezane za ratnu zaostavštinu, nasilje, nerazumijevanje i slične stvari na našem podrucju?
Smatram da je ne samo bitno već i neophodno, nužno, obavezno. Ovo prvenstveno zbog bojazni da nam se spirala nasilja kroz nekoliko desetina godina ne ponovi, da nas opet “nespremne” ne zadesi i uvuče u vrtlog rata i stradanja. Suočavanje sa prošlošću jeste jedan od prioritetnih procesa ka izgradnji trajnog mira. Svjedoci smo da se u našim društvima neprestano forsiraju narativi ili moralnih pobjednika ili narativi žrtve, koji su uvijek gluvi i uvijek netrpeljivi za narative onih drugih. Priznavanje patnji i stradanja drugih, bez njihovog relativizovanja, otvara prostor za sjećanje na nepravde nanijete svim ljudima bez obzira kojoj grupaciji da pripadaju ali i prostor za međusobno razumijevanje, empatiju i solidarnost.
Da li se vlast u našim državama dovoljno i dovoljno efektno time bavi?
Vlast u našim državama ne da se ne bavi, nego se bavi ali na najpogubniji mogući način. Kroz izostanak prihvatanja vlastite krivice, kroz odbacivanje i prebacivanje odgovornosti, kroz hranjenje uloge žrtve putem kolketivnog identifikovanja sa “našim” žrtvama, naše države se samo još više ukopavaju u rovove, produbljujući ih vještački konstrusianim netrpeljivostima i demonizovanjem onog “drugog”, vječnog neprijatelja. To se možda ponajbolje ogleda kroz politike pamćenja ili kulture sjećanja koje su na svim stranama maltene poziv na oprez, a nerijetko i na osvetu. Ono što nikako ne smije da se integriše u moj ili “naš” narativ jesu trenuci krivice ili sramote jer oni ugrožavaju ili narušavaju pozitivnu sliku o “nama”, o samom sebi. Uvijek je lakše priznati i ukazati na krivicu drugog nego na sopstvenu. Naše države su na žalost još uvijek mnogo duboko zakopane u pozicijama ovakvih, pogubnih stanovišta.
Koliko je kompleksno govoriti o 'neprijateljima' s obzirom na sve sto se izdesavalo?
Razgradanja slika neprijatelja jedna je od ideja koja je usko povezana sa našim radom i jedna je od ključnih u procesima izgradnje mira u regionu. Slike neprijatelja su kod svih strana gotovo identične; neprijatelj je uvijek onaj zli, nepravedni, neljudski, demon. On nema ljudsko lice, on je uvijek zločinac, dušmanin. Naš rad sa ratnim veteranima, sa bivšim ratnicima svih zaraćenih, nekad neprijateljskih strana, nam govori da je dijalog i ne samo dijalog već i otvorena saradnja među nekadašnjim neprijateljima itekako moguća i naravno neophodna. Razgradnja slike neprijatelja je zapravo izgradanja svijesti o tome da nam je patnja zajednička, a neljudskost jedini neprijatelj protiv kojeg se moramo boriti.
Otkud Vaša težnja da se bavite ovim stvarima?
Svojim radom želimo podsticati i osnaživati promociju mira kao osnovne društvene vrijednosti, te odbacivanje rata i nasilja kao načina rješavanja sukoba. Suočavanje sa prošlošću (SsP) u regionu bivše Jugoslavije stavljamo u fokus naših interesovanja zalažući se za definiciju SsP kao višeslojnog i kompleksnog procesa koji uključuje, pored obznanjivanja o tome šta se desilo i kažnjavanja odgovornih za to, još i: rad na razgradnji “slika neprijatelja” i izgradnji povjerenja među ljudima na prostorima bivše Jugoslavije; rad na uspostavljanju kulture sjećanja; zalaganje za promovisanje i pokretanje javnih politika usmjerenih na SsP; preispitivanje i razgradnju nacionalizma, militarizma i patrijarhata kao ideoloških izvora nasilja u društvu.
Programima mirovnog obrazovanja i aktivnostima na polju dokumentarne produkcije i izdavaštva nastojimo i stvoriti nove i ojačati postojeće kapacitete za mirovni rad u regionu bivše Jugoslavije. Želja nam je stvarati i podržavati kapacitete fokusirane na vrednosni pristup izgradnji mira, vođeni načelom zaštite ljudskih prava i sloboda svih pojedinaca/ki, te vrijednostima dijaloga, saradnje, društvene pravde i solidarnosti među pojedincima/kama i grupama.
Da li biste rekli da se kod nas još uvijek osjećaju ti neki neprežaljeni i nezaliječeni trenuci, ožiljci, rane, koje nam kao društvima i pojedincima ne dozvoljavaju da napredujemo, sarađujemo, sazrimo?
Rane su duboke, trauma jake, ožiljci, možda i vječni. One svakako da jesu smetnja, ali je još veća smetnja negiranje njihovog postojanja, njihovo nepriznavanje ili obesmišljavanje. Ono vodi samo u dublje nerazumiejvanje i razdor. Priče u Biber zbirci upravo imaju i tu ulogu, da ne kažem i tu moć, da ne poričući, ne negirajući, ili ne nipodaštavajući rane i stradanja onih “drugih”, ne zanemarujući užase koji su nas podjelili; ipak doprinose pomirenju, boljem razumijevanju, približavanju ljudi, smanjenju mržnje I neprijateljstava. Slušati o ranama i patnji drugoga jeste teško i uvijek boli ali je to slušanje drugog čovjeka, slušanje vapaja za ljudskošću. Na nama je da taj vapaj čujemo i damo odgovor. Ovog puta, nadamo se, malo više ljudski.
Kako prevazići sve to?
Otvorenošću za dijalog sa svima koji to žele, te spremnošću za saradnju sa onima sa kojima dijelimo vizije i vrijednosti nenasilja, kulture dijaloga, konstruktivne kritike i borbe protiv nepravde.
Fokusiranjem na regionalnu saradnju kao neophodan element trajnog i održivog mira u regionu bivše Jugoslavije.
Bonus video:
