Predstava “Balava” gostovala je u Crnoj Gori u okviru “Beoart” revije i publici ostavila da razmišlja o odgovorima na brojna pokrenuta pitanja, prvenstveno problematizujući kontekst porodice, odrastanja, odnosa majke i kćerke... Tekst ovog komada pisala je mlada scenaristkinja Dunja Matić, i to na drugoj godini studija kada je, kaže za “Vijesti” “izgarala od želje da napiše sve što je boli i sve čega se boji da će drugi da znaju”.
U razgovoru sa “Vijestima” otkriva da je veoma zadovoljna kako je njen tekst “prodisao” u režiji Andreja Nosova i igri Mirjane Karanović, Jasne Đuričić, Isidore Simijonović, Jovane Belović koji su učinili da “Balava” živi svoj život i razvija se “van njenih ruku”. Ona otkriva i o čemu će govoriti nova serija “Grupe” koja donosi tinejdžersku priču o porodici i maloljetničkoj delikvenciji, današnjem vremenu i još mnogo čemu...
Predstava “Balava” gostovala je u Crnoj Gori i predstavlja Vaš prvi profesionalni angažman, ako se ne varam? Dosadašnja izvođenja, reakcije publike, kritičara i same ekipe predstave, kako komad tako i tekst su ocijenile Kakve su Vaše reakcije nakon “uobličenja” teksta u pozorišni komad, da li imate očekivanja dalje?
„Balava“ jeste moj prvi profesionalni angažman u pozorištu. Prezadovoljna sam time kako je tekst pretvoren u predstavu koja diše i mislim da je tek tad dobio jednu vrstu dubine koju prije nije imao. Mnogo mi je uzbudljivo što “Balava” sad živi neki svoj život i raste i razvija se van mojih ruku.
Ova drama prati četiri žene iz dvije generacije koje pokušavaju da se izbore jedna sa drugom, no i same za sebe i svoju budućnost, sadašnjost, sigurnost... Kakva je bila Vaša namjera kada ste pisali ovaj tekst? O čemu govori priča i koliko duboko zalazi?
Ja sam ovaj komad pisala na drugoj godini studija; to nije bilo tako davno ali sam tada izgarala od želje da napišem sve što me boli i sve čega se bojim da će drugi da znaju. Tako sam napisala Balavu, sa četiri ženska lika, u porodičnim okvirima i sa pjesmama. Tu nije bilo nekih velikih namjera. Posle, tokom pisanja, tekst je dobio šire okvire koji su se ticali onoga što me muči van granica mene same, u društvu, u okruženju, u svakodnevici - tako je Balava postala priča o porodičnim odnosima i ženskim ulogama u porodici, odrastanju i sazrijevanju, slobodi...
Ko je Balava danas, u kakvom društvu i okruženju sazrijeva, na primjer na Balkanu? I da li je želja za odlaskom od kuće nešto što karakteriše sve tinejdžere koji se “suočavaju sa realnošću”?
Za mene postoji samo ta Balava - na Balkanu, danas. Sve četiri žene koje postoje u komadu imaju problematizovan odnos sa odlaskom od kuće, i svaku to na jedan način određuje. Odlazak od kuće je nešto što muči cijelo čovječanstvo, na jedan ili drugi način. Nije to uvek pitanje suočavanja sa realnošću, ali jeste pitanje hrabrosti.
Publika u ovom komadu može da vidi mnoga pitanja, poput: da li je (ne)rođenje djeteta početak i/ili kraj života žene?; da li je odlazak od kuće nešto što se podrazumijeva ili se zasluži?; da li je udaja spas ili prokletstvo?; da li su majke tu da nas bodre ili satiru i “uzgajaju” za sebe? Posebno se bavite kompleksnošću odnosa majka-kćer... Da li predstava nudi i odgovore na neka od ovih pitanja?
“Balava” ne nudi odgovore na ta pitanja, jer da sam ih znala ne bih morala da pišem komad o tome. Svako od nas ima svoje odgovore na ta pitanja, ono što misli da je ispravno i tačno; ti stavovi se onda na specifičan način probude tokom predstave. Mnogo bitnije od davanja odgovora jeste postavljanje pitanja.
Zanimljiva stvar je i da u komadu “Balava” nema muških likova. Da li je bilo potrebno nadomjestiti ih na neki način? Opet je radnja vezana za porodicu, no muškarci su isključeni, makar iz predstave... Da li je možda tu vidljiva i feministička nota?
Da, odstustvo muških likova je nešto što se mnogo puta pominjalo još od vremena kad sam od komada imala samo ideju. Odgovor je zaista prost: muških likova nema jer mi nisu bili potrebni. Nije me zanimalo da pišem o njima, nisu mi bili uzbudljivi kao likovi i, najzad, moje okruženje činile su žene. Međutim, to što oni ne postoje na sceni, ne znači da ne govore kroz usta četiri ženska lika, kroz njihove postupke, stavove i strahove; njihovi principi su u korjenima likova, poput impulsa, kao što su u korjenima sveta oko nas.
Kakav je Vaš utisak nakon što ste pogledali svoju dramu adaptiranu u teatru? Kakav je za Vas, kao mladu spisateljicu, taj proces bio?
Sam proces je bio zaista nevjerovatan, od potpuno neočekivanog početka pa do tako uzbudljivog i uspješnog kraja, u kom sam imala utisak da gledam neku tuđu predstavu koja mi se mnogo dopada. Na tome hvala svakoj osobi iz ekipe.
Čuti napisane riječi izgovorene i oživljene je jako poseban osjećaj, u nekoj zasebnoj kategoriji, poput rođendana - nepodnošljivo i emotivno, u isto vrijeme.
Pretendujete li na “angažovane” komade, zbog čega i koliko je to neophodno našim društvima?
Pretendujem na ono što “ako ne napišem - umrijeću”. Iz toga proizlazi sve što me se tiče, sve što me nervira i što me zanima, a samim tim i društvena angažovanost. Ja živim u ovom društvu i samim tim sve što radim i sve što mislim jeste i treba da bude društveno angažovano. Našim društvima je mnogo šta potrebno, svakako društvene angažovanosti ali i neke ideje o tome šta kako kuda posle nultog dana.
Kakvi su Vaši planovi za dalje, očekivanja?
Trenutno sam u Švedskoj, ove godine sam odlučila malo da se odmorim i da promijenim sredinu, još par mjeseci. Jedini jasan plan po povratku je završavanje diplomske drame i završavanje fakulteta, a ostalo - ko zna. I odlazak na more.
Promjena ustaljenih uloga čini porodicu krhkom i osjetljivom
Trenutno ste angažovani i na scenariju za seriju “Grupe”, ako sam dobro informisana. Da li biste otkrili čitaocima šta da očekuju od tog projekta koji nakon dugo vremena donosi tinejdžersku seriju u domaćoj produkciji?
Da, prošle godine sam radila na razvijanju ideje za seriju “Grupa” kao jedan od scenarista. “Grupa” je serija o nekoliko društveno suprotstavljenih grupa, koje uključuju mafiju i policiju, kao i tinejdžera i njihovih porodica. Mislim da je jedan od glavnih ciljeva bio pravljenje serije koja je u toku i skladu sa vremenom. A koga ne zanima porodični i “coming of age” aspekt priče može da pokuša da pogodi - ko je krivac?“
Cilj autora, koji su sebi postavili ozbiljan zadatak da “Grupa” postane novi “Sivi dom”, jeste da ovom dramom skrenu pažnju na važnost porodice... Na koji način je moguće to postići danas kada je znatno drugačije i gledanje porodice i sama porodica (iako ona uz sve to ostaje ista)?
Porodica je uvijek u srži ista i ista su pitanja kojima je oblikujemo - preispitivanje vrijednosti, značaja i nužnosti jednako je strašno u bilo kojoj porodici i u bilo kom vremenu. Što se tiče današnjeg vremena i porodice u njemu - mislim da je upravo promjena ustaljenih porodičnih uloga to što čini sistem porodice užasno krhkim i osjetljivim danas. Na kraju, oni koji se sada bore za pravo da imaju porodicu jesu pripadnici LGBT populacije. Ljubimci zamjenjuju djecu, žene zarađuju kao surogat majke, a pitanja su opet ista - pravo na porodicu, pravo na ljubav, na slobodu, na sebe samog.
Na ovom projektu ste sarađivali sa Katarinom Mitrović, Strahinjom Madžarevićem, Mirjanom Novaković, Đorđem Milosavljevićem i Gvozdenom Đurićem... Kako protiče to “grupno” pisanje scenaria, osmišljavanje situacije, drame...?
Samo razvijanje priče bilo je jako uzbudljivo. Zabavno je kad možeš da razmišljaš naglas, sa ljudima koji razmišljaju kao ti i polako stvaraš priču; kao da rješavamo zagonetke. Njihove ideje i način rada i razmišljanja mi je bio inspirativan.
Bonus video:
