Mladi crnogorski reditelj, multimedijalni umjetnik, producent i profesor, Aleksandar Vujović dok čeka na finansijsku podršku za snimanje svog prvog dugometražnog igranog filma, koristi prilike da, u korak s vremenom, radi na svojoj i akademskoj i rediteljskoj karijeri. Vujović je, zajedno sa Davorom Golubovićem, bio predstavnik Crne Gore na Bijenalu mladih umjetnika u Notingemu, u Velikoj Britaniji, koje je održano u februaru. On se tamo predstavio isječkom iz multimedijalne predstave “U istom gnijezdu pod kraljevskim brijestom” koju je radio 2012. godine. Da baš taj rad odabere komisija, nije očekivao, priznaje za “Vijesti” dok objašnjava kako su kandidati prolazili prvo nacionalnu, pa zatim međunarodnu komisiju iz Velike Britanije, koja vodi projekat.
Upravo je ta multimedijalna predstava veoma posebna - sadrži elemente 3D-mapping-a koji se tada prvi put realizovao u Crnoj Gori, a čitava predstava sa svim svojim elementima je prva te vrste realizovana na području cijele Jugoistočne Evrope. Projekat je definisan kao kompleksno umjetničko djelo i dostignuće od opšteg nacionalnog i međunarodnog značaja, realizovan za državu, u čast 21. maja, Dana nezavisnosti Crne Gore.
Vujović za “Vijesti” govori o Bijenalu u Notingemu, predstavi koja kombinuje teatar, performans, pa i televiziju/film, ali i otkriva kakvi su mu dalji planovi i na čemu trenutno radi.
Za Bijenale u Notingemu izabran je isječak iz multimedijalne predstave iz 2012. godine.
Da. Međunarodna komisija odabrala je taj projekat, na osnovu inovativnosti, jer je to ono na čemu posebno insistiraju. Kako je Ministarstvo kulture u Crnoj Gori raspisalo konkurs za učešće, tako je nacionalna komisija izabrala uži krug potencijalnih umjetnika, a na kraju je odlučila međunarodna komisija iz Velike Britanije i odabrala ko će u finalu predstavljati Crnu Goru.Ta moja predstava je izvorno ogromnih gabarita... Ona je ambijentovana u otvorenom prostoru sa inovativnim tehnologijama i zbog svih elemenata bilo ju je nemoguće igrati tamo, ili reprizirati. Ovo je jedna specifična predstava jer je rađena za državu, a ne za pozorište. Prvi i jedini put izvedena je u noći premijere, a u Britaniji je odabran segment i prikazan u okviru video rada. Taj projekat je vidjela i publika u bioskopu Brodvej u okviru programa Short animation.
Šta znači to multimedijalna predstava, po čemu je ona jedinstvena?
Vrlo je jednostavno... Naime, nije u pitanju klasičan teatar, već u njoj imate kombinaciju različitih medija - teatar, performans, nove tehnologije, televiziju, orkestar - sve to sublimirano u okviru jednog projekta. Kao takav, ovaj projekat je bio autentičan i prvi na području Jugoistočne Evrope, a prva 3D mapping projekcija u Crnoj Gori je upravo integralni dio same predstave.
Kako je nastala ideja da radite na takvoj predstavi? Pretpostavljam da se utemeljenje nalazi u Vašem studiranju na Akademiji lijepih umjetnosti di Brera u Milanu, gdje ste završili odsjek Nove tehnologije umjetnosti - Kinematografija i video (osnovne, specijalističke i magistarske studije).
Ideja je došla potpuno prirodno. To je zapravo moj prvi projekat koji sam realizovao u Crnoj Gori. Prije 2012. godine kada je premijerno izvedena ta predstava, slične stvari radio sam u inostranstvu, konkretno upravo u Milanu. Korišćenje novih tehnologija, i 3D mappinga u kombinaciji sa performansom, sa dramskim segmentima, bilo mi je izuzetno zanimljivo i nešto veoma blisko. Bila mi je želja da nešto toga tipa ambijentujem ili realizujem u zemlji iz koje potičem i konkretno u gradu u kojem sam rođen. To je bio glavni povod, posebno znajući da nešto slično nije rađeno u Crnoj Gori prije toga. Bili smo svojevrsni pioniri samo po tehničkim zahtjevima koje je projekat tražio...
Predstava obiluje virtuelnim scenografijama - imamo 40 metara samo virtuelne scenografije koja se uživo mijenja u odnosu na ono čemu akteri udahnjuju život. Zašto kažem da smo bili pioniri u tom smislu - te 2012. godine na tržištu nije postojao softver, da budem precizan u smislu da ga kupite online i posjedujete, ali postoje tamo neki programeri u Kini za koje znate da su isprogramirali takav softver koji omogućava da se radi live, za architectural mapping, ali u trenutku kada ih kontaktirate oni iznesu cijenu koja je veća nego budžet čitave predstave. U takvoj situaciji vama ne preostaje ništa nego da napravite softver za te potrebe.
Mi smo to uradili da bi scenografije mogle da idu live, sa više različitih kanala, za preko sat vremena multimedijalne predstave koju orkestar prati uživo sve vrijeme.
Svojevremeno je to bio izuzetan poduhvat. Javni servis je prošle godine emitovao reprizu predstave i ono što je opšti utisak jeste da je predstava i danas, poslije sedam godina u potpunosti savremena. Nešto slično još uvijek nije održano u Crnoj Gori nakon toga. Prije toga sličan projekat mogao je da se vidi u Tokiju, Rio de Žaneiru, Parizu, Milanu...
Predstava poput takvih koje se izvode u svjetskim metropolama izvedena je i u (maloj) Crnoj Gori, a uz to ne izdvaja se samo za domaću teatarsku scenu, već i šire... Koliko je budžetski bilo zahtjevno izvesti je i da li bi podsjetio ili uputio čitaoce o čemu ona govori?
Ta predstava budžetski nije bila toliko zahtjevna, iz razloga što sam, između ostalog, bio i producent. Na partnerskoj, a prije svega prijateljskoj osnovi, mnogo ljudi je došlo u Crnu Goru tokom mog rada na projektu. To su sve značajni ljudi sa kojima sam u inostranstvu sarađivao. Reciprocitet međusobnog pomaganja je takođe i ova predstava.
Predstava je zamišljena kao putovanje kroz vrijeme, gdje je kontekstualizovana istorija jedne države od srednjeg vijeka do savremenog doba, a kroz likove koji su potpuno surealni. Mi nemamo reinkarnaciju nijednog značajnog lika iz crnogorske istorije, iako je svima dat omaž i pomenuti su neki od najznačajnijih događaja u istoriji naše zemlje, ali sve kroz surealne likove kao što je vila, harlekin i drugi. Na kraju dolazimo do savremenog doba gdje imamo 3D mapping, prvi put u Crnoj Gori. Ta tehnika se mogla vidjeti ranije u većim gradovima regiona, ali predstava poput ove, multimedijalna, bila je prva tog karaktera na prostoru cijele Jugoistočne Evrope.
Kako ste došli do naziva “U istom gnijezdu pod kraljevskim brijestom”? Šta ste predstavom željeli iznijeti, pored inovativnog pristupa?
Sa scenaristkinjom komada Nadom Bukilić sam došao do naslova. To je došlo u toku razrade scenarija, dijaloga, rada na tekstu, a ono što je bio prvenstveno primaran cilj, odnosno ideja od samog starta, mene kao reditelja u sinergiji sa scenaristkinjom, jeste to da napravimo otklon od klišea. Mi smo kontekstualizovali istoriju jedne zemlje, međutim ne kroz inkarnaciju značajnijih ličnosti koje su obilježile prošlost tog naroda, odnosno zemlje, već putem inovativne formule da sve to bude prikazano kao putovanje kroz vrijeme. Sa tom idejom smo krenuli dalje.
Da li biste približili čitaocima utisak gledanja takve predstave?
Predstava je potpuno sastavljena od igranih djelova, ambijentovana na otvorenom prostoru, na glavnom gradskom trgu, u prijestonici, ispred dvorca kralja Nikole. Balkon dvora zamišljen je kao scena gdje su izlazili akteri, a tačno 38 metara, koliko je široka fasada dvorca, zamišljeno je kao virtuelna scenografija što je i bila. Tu se mijenjala scenografija u odnosu na ono što se igra na balkonu dvora, dok smo sa strane imali orkestar koji je uživo pratio kompletan događaj. Sa strane smo takođe imali dva velika LED screen-a koji su prenosili događaj za televiziju, uživo. Na tih 40 metara virtuelne scengorafije uz koju imate orkestar, mnoge druge elemente i glavnu radnju - publika kompletnu predstavu gledala je sa tačno određene distance. Na taj način vi imate samo total od svih ekspresija.
Zbog udaljenosti publika ne može vidjeti neke detalje ili ekspresije glumaca pa je moja ideja bila da stavim u kontekst i službu same predstave i live prenos. Publika je gledajući predstavu imala čitav događaj ispred sebe, a dodatno je na tim led ekranima mogla vidjeti i bliže i detaljnije snimke.
Samo segment tog jednočasovnog multimedijalnog projekta predstavljao je tebe u Notingemu? Kakvi su utisci?
Da, bio je projektovan kao video rad. Ono što je potvrda toga koliko je predstava i danas aktuelna, odnosno savremena, jeste činjenica da je danas, nakon punih sedam godina uz još brži i enormniji razvoj tehnologije, ovaj komad prepoznat kao savremeni format. Ja kao reditelj sam imao izuzetnu satisfakciju da neka međunarodna komisija odabere baš taj rad. Moram priznati da sam ja čak insistirao da tamo bude predstavljen moj posljednji kratkometražni igrani film koji je sniman u Njujorku, a dobio je nagradu u Parizu i posljednje je na čemu sam radio. Ta komisija se ipak odlučila za ovo što me je veoma iznenadilo, jer je u pitanju malo stariji projekat koji, reklo bi se, kao da je bio ispred svog vremena u kojem je nastao. I na bijenalu u Notingemu to je jedini rad koji datira iz 2012. godine.
Bijenale je zamišljeno tako da okuplja vizuelne umjetnike ali i književnike, a mjesto održavanja događaja je bilo drugačije svakog dana. Imao sam priliku da se upoznam sa radovima umjetnika različitih profila, posebno s obzirom na to da ih je više od 200 učestvovalo, sa tri kontinenta.
Pored akademskog, pedagoškog angažmana na Univerzitetu Donja Gorica, na čemu tenutno radiš?
Trenutno radim na realizaciji opere “Hadži-Pantelijin šnajderaj” koja će se raditi u beogradskoj produkciji. Ta opera nije zamišljena kao klasična - sa pjevačima u stavu ‘mirno’ koji sve vrijeme samo pjevaju, već je i ona zamišljena multimedijalno na taj način što će konstantno biti u fokusu interakcija. Pisana je za 6 vokala, potpuno je savremenog koncepta. Znate da je savremene opere danas veoma teško pratiti, pogotovo ako gledate ili slušate operu i čitate titlove koji idu uporedo sa njom. Ono što mi je rediteljski cilj kod tog projekta jeste da ova opera bude koncipirana tako da publika čita narativnu strukturu u cijeloj operi bez potrebe pribjegavanja za titlovima. Imaćemo jednu vizualizaciju čiji akteri će biti konstantno u korelaciji sa scenom i da iako ne razumijete dijalog u potpunosti, razumijete ono šta se dešava na sceni.
A o čemu govori opera?
Opera je smještena u Beogradu, govori o jednom psihijatru mlađe ili srednje generacije koji najprije ispituje svoje pacijente i pravi jedan svojevrstan istraživački rad tokom rada sa njima. On na kraju biva žrtva sopstvenog posla i pacijenata. On veoma duboko ulazi u ono što je njegova djelatnost da će ga to dovesti da na kraju zamijeni uloge sa svojim pacijentima. On se toliko unosi u pokušavanje da pomogne svim tim likovima koje sreće na svom putu da se na kraju situacija invertuje pa svi ti likovi postaju njegovi demoni koji će ga progoniti.
Autor teksta, odnosno scenarija za ovu operu je pokojni scenarista Željko Mijanović, tako da će ovaj projekat biti svojevrstan omaž njemu koji je jako želio da se realizuje a što nažalost nije dočekao. Tekst je nastao po priči Vladimira Kosića. Nadam se da će biti izvedena do kraja tekuće kalendarske godine.
Angažovan si i na Univerzitetu Donja Gorica. Da li je i koliko teško uskladiti aktivnosti sa svih tih polja?
Pedagoški rad mi je jako važan. Smatram da su to dvije aktivnosti koje idu paralelno. Cijenim da svaki predavač uporedo mora da radi na sebi, da konstantno gaji ono što je njegova karijera i da u kontinuitetu radi na nekim projektima kako bi stvarno znanje mogao da prenese na svoje studente. Jednako mi je bitna i stvaralačka karijera sa jedne strane i akademska sa druge. Ono što je aktuelno danas kroz godinu dana neće biti, zato je bitno da profesori budu u toku sa onim o čemu podučavaju.
Kroz ljubavnu priču do univerzalizacije Njegoša
Jedan od projekata koji je u progresu je i dugometražni igrani film “Luča Njegoševe noći”. Koliko sam informisana, period predprodukcije se odužio?
Da, ideja za film “Luča Njegoševe noći” nastala je, a film će nastati, po tekstu gospodina Dimitrija Popovića, našeg renomiranog umjetnika. Film je do sada dobio podršku za razvoj od Ministarstva kulture i Ministarstva finansija, ali kako je u pitanju podrška za razvoj, taj film se još uvijek nalazi u fazi predprodukcije, nakon pune četiri godine. Mi idalje radimo na tom projektu, čvrsto vjerujemo u njega i u to da ćemo u sorije vrijeme dobiti onu podršku koja predstavlja zamajac u snimanju svakog filma, a to je podrška Filmskog centra Crne Gore za produkciju filma. Nadam se da će i oni prepoznati da je u pitanju jedan izuzetno kvalitetan tekst da su respektabilni umjetnici uključeni u kompletan projekat, da projekat ima internacionalni karakter s obzirom na to da imamo nekoliko inostranih partnerstava koji su temeljeni na ranijim dobrim saradnjama. Cijenim da je to sve garancija da kada se jednom udahne život ovom filmu on će biti konkurentan i moći ćemo da se pozicioniramo i konfrontiramo sa nekim večim produkcijama nego što je to naša.
Šta ovaj film donosi? Da li i tu ostajete vjerni svojim potrebama odstupanja od klišea i modernizacije i adaptacije tehnologije u umjetnosti?
Sami naziv “Luča Njegoševe noći” podsjeća na to da je u pitanju epoha, da će biti kostima, možda i lik Njegošev... Ali nije tako. Lik Petra II uopšte nije inkarnisan već se gradi aluzija na ono što je lik i djelo Petra II Petrovića Njegoša kroz jednu savremenu ljubavnu priču. Skoro čitav film ambijentovan je u sadašnjosti i u prijestonici što projekat čini održivim. Takođe, možda 10 odsto filma je smješteno u osamdesete godine prošlog vijeka. U pitanju je par scena koje su zapravo reminiscencije glavnog junaka na njegovo djetinjstvo i ranu mladost, a ostatak se dešava u sadašnjosti. Te činjenice govore i da su u pitanju budžeti koji su u okvirima onoga što su prosječna ulaganja u snimanje filma na našim prostorima.
Cilj je bio kroz univerzalnu priču približiti lik i djelo Petra II nekog drugim kulturama i narodima. Njegoš nekima van Crne Gore i van Balkana nije univerzalan stvaralac, klasičan, kao što je to Šekspir, na primjer, ali ljubavna tema uvijek jeste, pa je upravo to ključ preko kojeg mi možemo da približimo jednu od najznačajnijih ličnosti sa ovih prostora drugim kulturama, a kroz film.
Kada očekujete početak snimanja?
Mi se nadamo da ćemo uspjeti da dobijemo podršku za produkciju filma. Prema trenutnom planu to bi moglo biti ovo ili sljedeće ljeto jer su planirane scene koje se snimaju u ljetnjim mjesecima. Neophodna je podrška iz matične zemlje, odnosno Crne Gore. Bez te podrške je nemoguće dobiti finansijska sredstva drugih zemalja. A i u slučaju da se dobiju to onda ne bi bila koprodukcija, nego bi to bio film druge zemlje a ne crnogorski, što nema mnogo smisla. Ono čemu mi težimo jeste ta podrška da bi mogli da valorizujemo međunarodne kontakte.
Bonus video:
