Radovi Irene Kuzmanović posmatrača suptilno uvode u njen život, pokazujući ko su zapravo ona i oni oko nje. Umjetnik i djelo u ovom su slučaju nerazdvojni jedno od drugog, primjećuje Milica Špadijer u katalogu povodom izložbe “Dog Days”, koju će večeras u Podgorici, u 20 časova u galeriji “Klub” Centra savremene umjetnosti Crne Gore, na Kruševcu, otvoriti Natalija Đuranović, kustoskinja u CSU.
Mlada slikarka iz Zagreba predstavice se sa 15 radova koje je radila u tehnici akvarela, a nastali su u protekle tri godine. Umjetnica na radovima predstavlja stvaran život, a posebno je zanimljivo to što su svi obrisi na radovima nastali uz pomoć korištenja starih fotografija Kuzmanović i njene porodice. Koristeći tako stare porodične fotografije ona miješa uspomene, trenutke, sjećanja, stvarajući nove, drugačije na neki njoj poznat način.
“Često se vraćam u djetinjstvo prilikom čega po sjećanju ‘oživljavam’ već proživljene dogaćaje, a radujem se, i ponekad plašim, neizvjesnosti koju budućnost nosi. Posebno jer sam svjesna da smo svi mi i sve oko nas, sve što čini život, prolazni. Nije li to jedan zapanjujući krug života, kroz koje svako biće na ovoj planeti prolazi?”, pita se Kuzmanović razgovoru za “Vijesti”.
Ona u svim tim pitanjima koja postavlja kako sebi, a tako i gledaocima njenih radova, promatra i pokušava da shvati, preispita i približi kombinaciju života i smrti.
“Preispitujem kombinaciju života i smrti. Intrigira me činjenica u kome život ponekad izgleda kao da proleti prebrzo, a naspram toga postoje ti trenuci sa velikim nabojem osjećanja gdje je subjektivni osećaj kao da traju čitavu vječnost”, primjećuje mlada umjetnica.
Špadijer, koja je napisala tekst za katalog, istakla je da je lako povezati se sa radovima Kuzmanovićeve, jer, koliko su vizuelno i tehnički svedeni, toliko su bogati nježnim nagovještajima.
“Svaka slika predstavlja rizik. Ne oivičavajući olovkom površinu koju će obojiti, umjetnica pušta boju da se razlije, a ona je ‘sluša’. Rezultat su zapanjujuće precizne figure, a bijele površine kao odsustvo umjetničke intervencije i ostavljaju naizmjenične nagovještaje tijela, odnosno odjeće, što rezultira utiskom prodora spoljnog sveta, odnosno pozadine u obličja na njenim slikama”, bilježi ona.
Kako je to primijetila i Špadijer, tako i Kuzmanović potvrđuje da je “centar” ovog ciklusa zapravo rad “Prolaznost” koji na devet metara dugačkoj rolni papira prikazuje životni ciklus od rođenja do smrti, “ne hronološki, ne potresno, već onako kako to zapravo jeste”.
“Da, centar izložbe predstavlja rad pod nazivom ‘Prolaznost’, oko koga se vrte različite scene iz života. On predstavlja klasičnu priču od rođenja pa do smrti u kome su figure predstavljene kroz čitav jedan život, u priču u koju svako od nas može da se uklopi. U samom podnožju rada, nalaze se obrisi kostura, koji su tu sa nas podsjete na našu smrtnost i prolaznost, a iznad njih se odvija život”, kaže Kuzmanović za “Vijesti”.
Ona priznaje da ne bi mogla da se veže za jednu stvar kao polaznu inspiraciju radova koje predstavlja, već je to, kaže skup proživljenih stvari tokom njenog života, a u spoju sa fotografijama koje koristi za nastajanje svojih radova, te oslikavanje stvarnih životnih situacija, onda se umjetnica može doslovno iskreno shvatiti, pa tako svako od publike ko pogleda njena djela imaće tu čast da pogleda u slikarkin život, snove, strahove, sjećanja... U svemu tome, u tom naletu kadrova sa starih filmskih traka, Kuzmanović za “Vijesti” kaže i da radovi nose sa sobom neki posebni sentiment...
“,Da, zapravo imaju primesu melanholije, posebno zato što su svi obrisi koji se nalaze na mojim radovima korišćeni sa starih fotografija mene i moje porodice”, kaže ona.
Irena Kuzmanović rođena je 1989. u Zagrebu. Završila je osnovne akademske studije - odsjek Primijenjeno slikarstvo na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu i proglašena je studentom generacije. Završila je master studije na istom fakultetu u klasi Nikole Božovića. Bila je stipendista grada Beograda, stipendista republike Srbije i stipendista fonda za mlade talente Republike Srbije “Dositeja”. Do sada je ostvarila tri samostalne izložbe i učestvovala u više kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu.
Naziv izložbe se sam nametnuo
Posebno simboličan je i naziv same izložbe koji objedinjuje čitavu postavku. Fraza koja i na engleskom i na domaćem govornom području nosi posebnu simboliku koja se umjetnici nametnula nakon što je radove spojila u cjelinu.
“Naziv izložbe je nastao kada sam objedinila sve radove i spojila ih u cjelinu.
‘Dog Days’ predstavlja značenje koje se koristi da se obilježi, izmedju ostalog, i period letargije. A kada se kruto prevede na srpski - rekli bismo Pasji dani. Te stoga, i sâm naziv se nametnuo uz centralnu priču o prolaznosti života, o svim lijepim, a i ružnim (teškim) momentima, koje mi svi doživljavamo”, iskreno odgovara Kuzmanović i nastavlja:
“Nazivi se vrlo često nametnu prilikom samog procesa rada, pogotovo kod onih koji nose stihove poznatih muzičkih pjesama - najčešćesu to one koje sam slušala u toku mog odrastanja”, objašnjava umjetnica.
Irena kao reditelj Pazolini
U svom tekstu, u katalogu, Špadijer ističe i da je nemoguće a da se ne primijeti dramski karakter radova i likova u radovima Irene Kuzmanović.
“Fotografije - koje postaju slike - koje se nižu jedna za drugom - neodoljivo podsećaju na filmsku rolnu. Irena Kuzmanović, poput italijanskog reditelja Pjera Paola Pazolinija, koji u svom eseju ‘Film poezije’ kaže da njegovi filmovi nastaju biranjem slika koje svako od nas ima “uskladištene” u podsvijesti, stvara onirični narativ magične svakodnevice. ‘Dog Days’, kao i svaka prava umjetnost, posmatraču pružaju osjećaj već viđenog, poznatog i istinitog. Nečega što je procurilo iz ‘pravog svijeta’ u ovaj naš”, prepoznaje ona.
Bonus video:
