Na premijeri se “otvaraju karte” jednog kolektivnog rada, kaže za “Vijesti” poznati crnogorski reditelj Goran Bulajić, koji trenutno radi na novoj predstavi Crnogorskog narodnog pozorišta, “Smrt i djevojka”. Ovaj komad, po tekstu argentinsko-čileansko-američkog pisca Ariela Dorfmana iz 1990. godine, iznijeće svoje “karte” na pozornicu adaptirane Scene studio u Crnogorskom narodnom pozorištu 17. aprila.
Reditelj Bulajić u svojoj dugoj pozorišnoj biografiji bilježi otvaranja mnogih pozorišnih zdanja, a angažmanom na ovom projektu koji otvara jedan intimniji pozorišni prostor, publici će ponuditi drugačiji, bliži i ličniji doživljaj gledanja predstave. Tome posebno doprinosi, smatra on, upravo prostor Scene studio koji onemogućava glumcu da bilo šta krije ili forsira, što mu se “nameće” kroz neposrednu bliskost sa publikom i takozvane krupne planove koje tako igra
Uvijek aktuelnu priču o suočavanju sa demonima iz prošlosti, krivici, kazni, osveti, pa i o ljubavi, braku, karijeri, ženi, iznijeće tročlani glumački ansambl koji čine Julija Milačić, Miloš Pejović i Dragan Jovičić. Bulajić ističe za “Vijesti” da oni posvećeno rade na ovom komadu ulažući, pored glumačke senzacije, i dozu ličnog doživljaja likova koje tumače.
Bulajić je rođen 1957. godine u Nikšiću... Diplomirao je 1979. godine na Odsjeku za scenske umjetnosti i opštu književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Od svoje prve predstave “Čekajući Godoa” pa do naredne koja se iščekuje, Bulajić je režirao više od 60 komada u Crnoj Gori i šire. Pored teatarskih komada režirao je i TV drame, pisao dramske tekstove, radio kao rukovodilac Dramskog studija u Nikšiću, na Televiziji Crne Gore bio odgovorni urednik Umjetničkog programa, direktor Dječijeg pozorišta u Podgorici, Kotorskog festivala za djecu, umjetnički direktor Međunarodnog festivala glumca u Nikšiću, predavač na Filozofskom fakultetu, ali ništa od toga ga nije udaljilo od teatarskog izraza i stvaranja.
Na pauzi između proba za predstavu “Smrt i djevojka” Goran Bulajić je našao vremena da za “Vijesti” najavi premijeru ovog komada, govori o pozorištu i onome što pozorište za njega jeste - način života.
Za sami početak razgovora, da li biste iznijeli Vaša zapažanja o tome kako teku pripreme za premijeru?
Rad na predstavi “Smrt i djevojka” odvija se po planu, mogu reći, uz izuzetan angažman kolektiva, prije svega glumaca Julije Milačić, Dragana Jovičića i Miloša Pejovića. Već imamo određeni okvir predstave, već smo je, u pozorišnom smislu, stabilno oslonili i situirali i naravno, podrazumijevamo i intezivan proces rada do premijere. Radimo u dobrim okolnostima, u novom scenskom prostoru, renoviranoj Sceni studio koja će biti i otvorena premijernim izvođenjem ove predstave. Tako svi zajedno, na neki način, proživljavamo svečanost pozorišnog stvaranja.
Reklo bi se da predstava samim tim što otvara renoviranu Scenu studio dodatno dobija na značaju?
Naravno, kao što sam rekao, to je i promocija novog scenskog studija, vrlo potentnog i izazovnog. Šansa za nove načine i rukopise koje nudi jedna kamerna priča i kamerni prostor. Ova scena će zahtijevati, i to je dobro procijenjeno od rukovodstva ove kuće, nove pozorišne forme i pristupe. Mi smo, a prije svega ja, počašćeni što smo promoteri te priče i tog novog pristupa pozorištu.
Kakve novitete smatrate da će ova scena otvoriti?
Male scene i blizak kontakt sa publikom su uvijek veći izazov, prije svega za glumca. Zahtijevaju intezivniji glumački angažman i igru takozvanih krupnih planova. Tu tek dolaze sve nijanse do izražaja i mislim da je to pravo mjesto za nuđenje bogatstva glumačkog izraza i glumačkih sredstava.
Da li Vam je kao reditelju teže postići to kod glumaca, taj intimniji odnos sa publikom koji treba da imaju na maloj sceni, a koji se, vjerovatno teže i zamišlja tokom proba, bez publike?
Mi sve što radimo - radimo za potencijalnu publiku i na velikoj i na maloj sceni. Na maloj sceni su vizure različite. Tamo prednost imaju neki psihološki odnosi u gradnji likova. Glumac na maloj sceni ima veći opseg i nema potrebu za igrom “a parte”, nema potrebu za nekim radikalnim mizanscenskim postupcima, već je sve to više okrenuto ka unutra. Krupni plan je, kao što sam rekao, i po filmskom principu izražen. Tamo ne možete ništa da sakrijete.
Kazali ste u jednom intervjuu da u pozorištu volite da gledate, analizirate i osjetite reakcije publike, jer u pozorištu nema foliranja. Sada će glumci biti u veoma bliskom kontaktu sa publikom. Kako gledate na to, pored intimnosti koju takva scena nudi?
Bliski kontakt sa publikom baš u prostoru koji nije klasična scena - kutija, uvijek smatram većim izazovom i jačim povodom za ono što radim, a i posljednjih godina imam dosta predstava upravo iz sličnog ambijenta, iz kamernih prostora u kojima su ljudi po prirodi stvari u situaciji da budu ogoljeni, da budu direktni i bez nekih velikih stilizacija.
Mene je u pozorištu uvijek interesovao literarni i psihološki profil, pa i sada.
Na koji način ćete da uobličite ovu dramu, šta je Vaša rediteljska zamisao?
Premijera je mjesto na kojem se “otvaraju karte” jednog kolektivnog rada koji traje prilično dugo. Mi jesmo u završnoj fazi i mislim da uspijevamo da održimo konsenzus kolektivnog viđenja ove priče. Imamo okvir u kojem je izvjesno da je riječ o angažovanom pozorištu, o pozorištu koje ima direktnu komunikaciju sa publikom, o predstavi koja ne bježi od emocija, koja teži samoanalizi i samoispitivanju, i to i u pozorištu i u nekom intimnom, psihološkom smislu.
Mi na probama prisustvujemo jednoj gradaciji glumačkog i teatarskog načina. Sama radnja ili, kolikvijalno rečeno trilerski zaplet, je poznat i ne smatram ga toliko bitnim, ali su bitna sredstva, forma i stil kojim ćemo priču da iznesemo... Ja bih to opisao u dvije riječi - angažman i samoispitivanje.
Kako biste čitaocima predstavili radnju ovog djela?
Ovu priču doživljavam kao moguće postmodernističko tumačenje vječite teme krivice i osude, na nekom opštem planu...
Kao što sve napreduje, tako napreduje i “sofisticiranost krivice”, zašto ne reći, i zločina u pojedinim okolnostima. Ovaj tekst to zaista superiorno montira - tu vječnu priču o krivici i kazni uz savremeno tretiranje ljubavi, braka, karijere, uopšte društvenog života. Dorfman vrlo moćno zadire u mnogo sfera društvenog života.
Na samom početku drame, tj.odnosno u samoj knjizi, na početku, piše: “Vrijeme je današnje, mjesto radnje je vjerovatno Čile, ali bi mogla biti i svaka druga zemlja koja je dobila demokratiju posle dugog perioda diktature”. Da li je i koliko ova tema aktuelna u našem društvu?
Ova priča nema potrebu za “aktuelizacijom”, jer je dovoljno aktuelna za sve prostore, za sve sredine... Ona je situirana u devedesete godine prošlog vijeka, ali posljedice i način života su konstanta i našeg društvenog života i okruženja. Zbog toga mislim da ova priča sa svakim izvođenjem i tumačenjem predstavlja povod za novim pitanjima i promišljanjima stvarnosti. Osnovno pitanje koje se postavlja je “Šta je kazna?” i “Da li je kazna uopšte moguća?”.
Sam naslov “Smrt i djevojka” po Šubertovoj istoimenoj kompozciji nije samo simboličan. već djelimično i Frojdovska dijagnoza o duševnom i tjelesnom.
Rekla bih da je ova predstava posebna po tome što veže više elemenata i životnih pitanja koja su izražena. Da li i na koji način sve staje u priču troje likova?
To je pitanje koje se veže za suštinu pozorišta. Pravi se gradacija unutar djela i montiraju se različiti slojevi koji funkcionišu na sasvim prirodan način. Tu je, u ovakvim pričama, glumac frontmen i on kompletnim svojim habitusom nosi priču i taj dio predstave. U ovoj fazi, ja sam u velikom saglasju sa glumcima oko izbora sredstava i tema koje iznosimo. Mislim da su vrlo posvećeni i da su duboko u ovoj priči.
Paulina je u ovoj drami, kako je to opisano, žrtva prethodnog režima, “koja prilikom slučajnog susreta sa Robertom Mirandom, za koga misli da je njen agresor, i suočena sa saznanjem da počinioci nepravde neće biti adekvatno kažnjeni za svoja zlodjela, uzima pravdu u svoje ruke”. Paulinin muž igrom slučaja dovodi Roberta u kuću... Kako biste opisali junakinju ove drame, ko je ona?
Paulina je vrlo kompleksan lik. Ona nosi sve savremene probleme koje zovemo ženskim pitanjem. Pored toga, ona nosi stabilan ideološki i životni princip. Uz sve to, Paulina je žena koja do kraja voli. Ona je, metaforički rečeno, medijum kroz koji se oslikava i zločin i karijerizam koji se reflektuju u njoj kao u ogledalu. Paulina je rijetko kompleksan lik.
Koji momenat u ovom komadu biste izdvojili kao posebno snažan, od značaja za razvijanje radnje, da li su to intimne borbe ženskog lika ili spoznaja cjelokupne situacije?
To je dobro pitanje, ali ćemo odgovor ostaviti za premijeru. Sve mnogo zavisi i od percepcije. Stvar se otvara u jednom vrlo stabilnom dramaturškom procesu, kao gradacija. Ova priča se kreće po principu grudve snijega niz planinu, pa sve do lavine, u više smjerova. Mislim da smo na putu da to postignemo. Ovdje je jako bitan taj potpuno proživljeni način interpretacije, to moram napomenuti. Svi glumci su kroz ovaj proces duboko aktivirali svoju privatnost.
Koliko ova drama problematizuje ljudsku potrebu da se izbori sa prošlošću?
Mi jesmo i živimo svakodnevno sa demonima nečega za šta tvrdimo da je prošlo. Zbog toga su nam, vrlo konkretno, i potrebne katarze i ovakve predstave. Ako već ne možemo neke stvari da raščistimo sa sobom i priznamo ih, pozorište je jedan od mogućih puteva gdje postavljamo pitanja, gdje uslovno rečeno, proživljavamo tuđi život kako bismo nešto sebi olakšali i da bismo nešto naučili.
Kako imate iskustva i u televizijskoj i pozorišnoj režiji, šta biste izdvojili kao posebno specifično u teatarskoj sredini i da li je Vama kao reditelju sa svim pređašnjim iskustvom teže da se izmjestite iz jedne u drugu sferu ili baš suprotno?
Pozorište, film i televizija su definitivno različiti načini mišljenja, različiti žanrovi i različit je način rada sa glumcima. To je nama koji se bavimo i jednim i drugim potpuno jasno. Pozorište podrazumijeva jednu potpuno drugačiju organiku, drugačiji kontinuitet pripreme predstave i drugačiji način tretiranja cjeline i način viđenja stvari, drugačiji način praćenja kontinuiteta...
Kakvo je pozorište u Crnoj Gori danas, iz Vašeg ugla?
Mislim da je uopšteno gledano crnogorska pozorišna scena u usponu posljednjih godina, prije svega zahvaljujući formiranju i rezultatma Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju. U odnosu na broj stanovnika, na potencijalnu publiku, uslove i mogućnosti, mislim da imamo pozorište koje sa dobrim rezultatima nastavlja da se razvija.
Pored svih Vaših angažmana nijeste otišli iz pozorišta, borili ste se za pozorište... Kakav je Vaš odnos upravo prema pozorištu?
Ne znam kako bih vam odgovorio na ovo... Pozorište definitivno jeste moj način života. Skoro je 40 godina od “Čekajući Godoa” iz osamdesete godine... Svake godine sam nešto radio, a nekada i po više predstava u različitim sredinama. Ja ne vidim sebe van tih okolnosti. Nijesam se dovoljno odvojio da bih mogao da sumiram neke utiske, ostvarenja, biografiju. Nije mi mnogo bitno, bitno je da sam sam radio. Nije u biti pozorišnog djelovanja sakupljanje poena. To je prolazna umjetnost i ja je doživljavam kao način života. Najbitniji je aktivan odnos publike prema predstavama, bio on pozitivan ili negativan, ali bitno je uvijek da publika ima svoju reakciju. A sa svakom novom predstavom ste uvijek na početku priče, bez obzira na ono što je urađeno ranije. I to je negdje i ljepota ove umjetnosti, a sa druge strane i ogromna obaveza nakon niza godina provedenih u pozorištu.
Ništa ne može da zamijeni odnos glumca i gledaoca u pozorištu
Koliko je, prema Vašem mišljenju, jak uticaj pozorišta danas, može li pozorište uticati na promjene u društvu?
Pozorište je više od dva milenijuma konstanta jednog načina života i viđenja stvarnosti. Jednostavno, neko nosi i ima afiniteta za pozorišnu misao. I uvijek je tako bilo. Ne mislim da pozorište može mnogo da promijeni stanje svijesti u društvu, ali sigruno je da mnogo utiče na nas koji ga živimo. Bez kulture je život nemoguć, tako da u tom kontekstu pozorište može da djeluje.
Onima koji imaju afinitete za to treba prirediti neku igru. Jer, na kraju krajeva, sve je ovo igra, nekad okrutna, nekad zabavna, ali svakako igra koja je duboko spojena sa životom i sa saznanjem.
Moje sljedeće pitanje bilo je vezano za krizu u pozorištu, ali Vi ste baš sad ukazali na to da pozorište traje više od dva milenijuma, i da istrajava, pa samim tim ta činjenica negira tu neku krizu o kojoj je često riječ...
Tako je. Uz to, pozorište je uvijek odraz života nekog područja i društvenih okolnosti, s jedne strane, a sa druge strane i nove tehnologije i nove mogućnosti utiču na pozorište, ali i pored svega toga - ništa ne može da zamijeni odnos glumca i gledaoca u pozorištu.
Po tome je pozorište vječno. Oblici filmskih kaseta, kompjuterskih diskova, animacija, to se stalno mijenja, dok suština pozorišne priče ostaje u odnosu glumca koji ima i želi da nešto kaže i gledaoca koji hoće to da čuje i svojim prisustvom i svojom energijom pravi ravnotežu opstanka pozorišta.
Pozorište je jedina umjetnost i glumac je jedini umjetnik koji sobom, svojim postojanjem, tijelom, glasom, pravi umjetnost. Sve ostale umjetnosti imaju neke posrednike ili instrumente. U tome je draž. Što je veliki Andrić rekao “Ljudskog lica se nikad ne možemo nagledati”, to je na istom tragu. To je najprolaznija, ali najdirektnija i najintimnija poruka. To je i draž i prokletstvo. Sve predstave su različite, nikad nijedan nije ista.
Bonus video:
