Ovih dana je pred čitaoce izašla nova knjiga Miraša Martinovića, Sveska od maslinina lišća, objavljena u izdanju Nevladinog udruženja Živo nasljeđe iz Herceg Novog, a na Kosovu drugo izdanje romana Teuta (u dvije hiljade primjeraka) u izdanju prištinske izdvačke kuće Koha, koja je objavila i prvo izdanje. Razlozi za intervju u kome poznati crngorski pisac govori o ovim i drugim svojim knjigama, o antici kao nepresušnom vrelu i temelju na koji se sve naslanja, o kulturi i koliko joj se i da li posvećuje dužna i dovoljna pažnja.
Martinović je na regionalnim i širim prostorima postao prepoznatljiv po antičkim temama i zaboravljenim pejzažima Crne Gore. Njegova poetska i prozna djela često na osnovu detalja imaginacijom stvaraoca i transponovanjem u svevrijeme i trajanje postaju dovršeni mozaici prošlosti, „priče prepisane sa kamena i neba“. Poput davnih, drevnih pjesnika koje doziva i oživljava, on sakuplja „našu memoriju zrno po zrno“ da nastane život. A „sve je život, u gibanju i uznošenju, u nadolaženju i vraćanju“. Čovjekove patnje i radosti su iste vjekovima unazad i zato je ta poetska komunikacija prošlosti i sadašnjosti u Martinovićevom djelu toliko živa i jednovremena.
Krenimo od nove knjige Sveska od maslinina lišća. Neobičan naslov?!
- Jeste, kao što je neobična i sama kniga, drugačija od mojih prethodnih, motivom, naslovom, sadržajem. U njoj je ono što sam u jednom vremenu sanjao i što mi se događalo u stvarnosti. Znate, postoje izuzetni trenuci u vremenu, kao što postoje izuzetna mjesta u prostoru, a postoje i izuzetne i izuzete osobe među ljudima, one koje vam dođu i koje vam svijetle na putu koji se nije mogao ostvariti bez njih. Osobe koje vam daruju svjetlost, riječ, iskonske glasove, koje vam otkriju značenja riječi i daruju zračenja bez kojih ne bi bilo djela. Bez tih osoba, takvih trenutaka i svjetlosti, ne bi bilo ove knjige koja svijetli posebnošću među mojim knjigama. To jeste hronika jedne ljubavi, samoće, metafizike, svakidašnjice, patnje, gubitka, ali i nade…I vjere da je sve lijepo na ovom svijetu dok takve osobe postoje u njemu.
Svakidašnjica dignuta do metafizičke ravni, trenuci koji su vrhunili svjetlošću i svetošću, tražili da postanu riječ. Ovo je knjiga ljubavi i knjiga o ljubavi, knjiga o ženi i riječi. Moja je najličnija knjiga. Pravljena od imaginacije, nestalih gradova, nevidljivih, no stvarnih, uporedni hod kroz istoriju i svakidašnjicu. U njoj sam postigao jednostavnost kojoj sam težio i koju sam sanjao. Ličnost koja je donijela knjigu, hoda gradovima ove zemlje, a sa nastankom knjige i onim koji su nedodiriljivi, pa tako vječni i postojani. No, pjesnicima su uvijek trebale Beatriče…
A Teuta, drugo izdanje?
- Za pisca je to veliki događaj i velika radost. Činjenica da mu se knjige čitaju, da stižu do širokog kruga čitalaca. Ovoga puta je to na albanskom jeziku, jeziku na kome žive moje knjige, pored prvog izdanja Teute i roman Poslednji Eshilov dan, objavljen u izdanju Onufrija, najveće izdavačke kuće u Albaniji, zatim knjiga Nevidljivi ljetopis, objavljena u izdanju izdavačke kuće P. Bogdani - Priština - Biresel, a više uglednih albanskih časopisa na Kosovu i u Alabaniji, objavljuje u kontinuitetu moje proze i pjesme. Teutu sam pisao sa posebnom energijom, pod posebnim naponom, znajući da će intrigirati čitaoce, da ih neće ostaviti ravnodušnim. Eto, poslije nekoliko godina od prvog izdanja, ponovo je aktulena, zahvaljujući Flaki Suroi, direktorki izdvačke kuće Koha i urednici prestižne edicije Liburnia u kojoj su objavljuju djela velikih svjetskih pisaca.
Zašto preokupacija antikom - da li zato jer su ove teme danas potisnute, pa ih literaturom čuvate od zaborava ili smatrate da u spoznanju antike i minulih vijekova leže i temelji našeg identiteta (s obzirom na to da velika većina pamti od Njegoša na ovamo), ili što treće?
- Antika je temelj svega. Ali antika nije ono što se desilo u dalekoj prošlosti, ona jeste i to, ali jeste i zrio plod, zaokruženost, suština. Djelo sa tim vrijednostima može uvijek biti stvoreno, danas i u budućnost, kao ona što su stvorena u prošlosti. Ja sam se naslonio na ono što ova pardigma pokriva i obuhvata. Na grčke mudrace, pjesnike i tragičare, na drevne istočnjačke himne, epove i poeme, na stare kineske pjesnike. Ali prije svega na Grke. Sve što su Grci napisali, blisko mi je. Oni drevni, Homer i tragičari i oni kasniji: Seferis, Kavafis, Janos Rico, Sikelianos, Palama, Elitis, a upravo čitam Vasilisa Vicaksija, njegovu knjigu Misao i vjera u kojoj su briljantni eseji o poeziji… Dakle, Grci, prije i poslije svega. Pa Kazancakis, veliki Kazancakis! Na mom stolu, a to znači u mojim rukama je njegovo veliko djelo Pismo Greku. Oni su sišli u pradubine bića, oni su se uzdigli iznad vremena i prolaznosti. Jednostavno, bliski su mi, odgovaraju mom senzibilitetu. Razlozi bi se mogli razrađivati.
Ako bi htio da budem koncizan, a time svima razumljiv, mislim da sam u nekoliko rečnica iskazao suštinu. E, sada, nije se dovoljno nasloniti na nekoga. Da bi bio autentičan, moraš naći svoju antiku. Njegoš je u svojoj biblioteci imao sve antičke pisce, Ilijada i Odiseja su bili pod brojem 1 i 2, tu su tragičari, grčki mislioci, on ih je dobro proučio. To što ih je i razumio i proučio nije bilo dovoljno i ne bi zbog toga bio Njegoš. On je antiku našao u svom narodu, antitku svoga naroda. Zbog toga je i veliki i originalan.
„Zaborav je najveće prokletstvo. Primi to kao opomenu i putuj dalje. U tamu. U istoriju. Do prapočetaka. U legendu o zemlji, koju, što budeš dalje za njom tragao, sve više ćeš je u sebi nalaziti.“ Odnos književnosti i tradicije?
- Ovo je suštinsko pitanje. Pred stvaraocima, bilo kojeg profila, uvijek su izazovi, traganje za nekim i nečim, za izgubljenim vremenom, kako je to činio Prust, ako uopšte ima izgubljenog vremena, ako uopšte ima vremena. Sveti Avgustin vrijeme stvalja pod znak pitanja. Sve je vječna sadašnjost, i sadašnjost je dio prošlosti. Sve je totalitet i kontinuitet, čiji smo dio. Sve je u nama, mi u svemu. Dio onog Hajdegerovog bivstva, a bivstvo je sveobuhvatnost. Tragao sam za Prevalisom, našim identiteskim prostorom, za Prapratnom, rezidencijalnim gradom. Tragao po sjećanju, kroz artefakte, kroz ostatke antičkih gradova na ovoj zemlji, kroz zapise na kamenu, vidljive i nevidljive ljetopise, višedecenijsko iskustvo me dovelo do saznanja da je sve u nama. Da je sve uvezano, dubljim tokom u kome sve traje. Ako smo u tom traganju stigli do prapočetaka - onda smo stigli do nas, kao kranjeg cilja. Tradicija je more u stalnom pokretu, stalno pulsira. Ona jeste naizgled okamenjena, ali ako smo je svjesni - mi joj dajemo život, mi joj otvaramo prostor za trajanje. Veliki pjesnik nosi kompletnu tradiciju svoje zemlje, kompletnu tradiciju čovječanstva. Takvi su rijetki, pjesnici prvoga reda, one što sam ih pomenuo na početku, pa: Eliot, Paund, Montale, Kvazimodo, Sen Džon Pers, Česlav Miloš, Zbignjev Herbert, Pesoa. A prije njih, kao obavezni dio njih: Homer, Vergilije, Dante…Oni sve prethodnike imaju u sebi, u svom djelu koje je toliko veliko, samim tim otvoreno za one što dolaze…Njegoš je pjesnik prvoga reda. Kod nas jedan i jedini.
Zvijezde počesto imaju tu ulogu da kao u narodnim pjesmama i predanjima predskažu događaj, pokažu put. Koliko se u Vašim traganjima oslanjate na istorijsko i koliko je istorijsko sačuvano kao datost?
- Svaki pjesnik, potenciram - veliki, nosi u sebi istoriju, istorijsku svijest i svijest o istoriji. Bez tog osjećaja on ne bi bio pjesnik. Ali, pored one događajne, činjeničke, tu je ona ponorna, arhetipska - za pjesnika uvijek najbitnija istorija, koju i sam stvara. Velika poezija je velika istorija, ona izvandogađajna sa sviješću o događajnoj. Dakle, istorija je veoma bitna. Moje djelo nastaje s dubokim osjećajem te dvije istorije. Koje se negdje duboko prepliću, pjesnik traži čvorišne tačke, uvezujući u njih i sa njima svoju istoriju. Ja moram imati fakat na koji ću osloniti zamisao. Ako sam nađeni novčić na nekom arheološkom nalazištu imao na dlanu, uvijek sam zamišljao ruke koje su taj novčić držale, vidio mnoštvo isprepletanih ruku i dlanova pruženih kroz stoljeća. On mi je bio karika u lancu koji veže vjekove. Kroz artefakte sam tražio prapočetke. Da bude konkretan - u svemu kontinuitet, moguću vezu sa svim.
U dijelu knjige Glasovi iz Doklee, poseban odjeljak su Predjeli i sudbine, u kome su data brojna objašnjenja. Kao ono da je Sofokle boravio u Butui, gradu koji je bio na mjestu današnje Budve. Što su istorijski podaci, a što legenda, u kakvim su relacijama naše i legende naroda sa kojima smo imali dodirnih tačaka? Kao ona da je Odisej ovozemaljsko putovanje završio na mjestu danasnje uvale Trsteno, blizu Budve?
- Legende su istorija. Treba ih znati čitati. U njima su suštine, kodovi, arhetipovi. Moje djelo naslanjam na njih. U rukoveti legendi koje žive na prostoru Boke i Crnogorskog primorja, a tiču se kraljice Teute (vratimo se njoj!), glavni parametar je njena ljepota. Da bi se ušlo u legendu, morate imati propusnicu koja će vam to dopustiti, ona je za propusnicu imala ljepotu. Ključ koji joj je otvorio prostor za trajanje. Dakle, u legendama živi prošlost, one su svojevsrna azbuka, pismo, dubinsko čitanje. Bez dubinskog čitanja nema dubinskog pisanja. Sofokle je boravio u Butui, nije legneda, već činjenica. U doba Perikla, Sofokle je neko vrijeme bio šef diplomatije, u tom svojstvu stiže u Butuu, “grad Ilira”, kako je naziva u tragediji Onomakle, od koje je ostao fragment, u kome živi prvi pomen Budve.
Po više legendi Odisej je nakon Trojanskog rata i pada Troje došao na Itaku, ne mogavši da se zadrži na rodnom ostrvu, zaputio se Hronskim morem (Jadransko more). Legende koje žive na prostoru Hrvatske, a legende ne umiru, kažu da je on umro na dijelu hrvatskog primorja. Međutim, po legendi sa naših prostora, Odisej je ovozemaljske dane okončao na jednoj plaži u blizini današnjeg Trstena. Legede putuju kroz memoriju, a sa njima Odisej. Na Mediteranu je sve moguće, pa i to da je umro u uvali Trsteno. Odisej i danas živi, kao zov za plovidbom i daljinama, čovjekova radoznalost je persinifikovana u njegovoj ličnosti. Konačno, sve mu je omogućio Homer. Homerovi heksametri se nerprestano prelivaju kroz memoriju čovječanstva kao krv kroz krvne sudove čovjeka. Rijeka koja neće presahnuti. Njeni talasi će uvijek podmlađivati čovječanstvo i njegov duh. Sada zamislite kolika su to djela, mislim na Ilijadu i Odiseju.
U priči o nestanku Prapratne, grada u kojem su stolovali dukljanski kraljevi, pominje se da treba „da sazri želja da se okupi moje kamenje. Tada će nestati raskoli koji potresaju”, a u priči koja prethodi ovoj, Gencije je vjerovao da je „pobjeda na njegovoj strani“ jer će se zvuci frula uvijek čuti - metaforična pobjeda ilirskih vojnika sa frulama (a svi su izginuli). Kakvim se pokazuje odnos „metaforičnih“ pobjeda - nestajanja - raskola?
- Metafore su vječno stanje. U njima sve živi, pobjede i porazi. Iako se bitke izgube, kakva je Gencijeva u trećem ilirsko – rimskom ratu, kada Iliri gube rat sa Rimljanima, kada nestaje njegovo kraljevstvo, kada ga odvode u kavezu sa čitavom porodicom u Rim - frule sa kojima su po njegovoj odluci dočekan rimski legionari, s ubjeđnjem da će ih umilostiviti muzikom, oglasile su se poslije dvije hiljade i dvjesta godina, nakon što su ih albanski arheolozi pronašli u polju nadomak Skadra, pored ratnika - frulaša koji su do jednoga izginuli. Te frule se nijesu faktički oglasile, ali jesu u mojoj priči, pa time u svijesti onih koji ovu priču budu čutali. Oglasile se frule. Propjevale metafore, oživjeli Gencijevi ratnici!
A Prapratna, u mom stvaralaštvu, važna činjenica - metafora. Rezidencijalni centar dukljanskih kraljeva, koji je zbrisan u jednom vojnom pohodu, na način što je svaki kamen grada nestao. Bez mogućnosti da se od njega vidi trag ili znak. Događaj živi, kao grad i priča o njemu. Prapratna je prisutana u svakom mom djelu. Prisutan je njen duh. Prije koju godinu sam započeo knjigu o tom gradu - Grad od riječi, pa zastao. Vjerujem da ću se vratiti njoj i gradovima od kojih žive samo imena, Gradac, Novigrad, Lontodokla, tri grada Velike Dioklitije, koje Konstantin Porfirogenit pominje u djelu De adiminstrando Imperio (O upravljanju carstvom), čiji tragovi još nijesu nađeni na ovoj zemlji, a žive u velikom carskom djelu. Ne vjerujem da bi jedan tako veliki car u jednom tako velikom djelu previdio postojanje tri velika grada, a da nijesu postojali. Varvari su uništavali gradove. I u novije vrijeme se to dešavalo. Bojim se i u budućnosti. Šta je sa sirijskim drevnim gradovima, gdje se civilizacija najraskošnije nasmijala u svojim srećenim trenucima. Eno ih, plaču u ruševinama. Pa Mostar, Sarajevo, Vukovar i ini o kojima je najljepše himne ispjevao arhitekta Bogdan Bogdanović. Pored pjesnika koje rado čitam, a koje sam naveo tokom razgovora, Bogdanove knjige su sa mnom i uz mene.
U priči "Damnatio memoriae" (Glasovi iz Doklee), govori se o prevrtljivim umjetnicima i ograničenim carevanjima. (“Zar nije bolje da te jednom dobar umjetnik ovjekovječi, onako kako te vidi i stvarno doživi, no hiljade onih koji se utrkuju da te uljepšaju?“). Patnje i radosti su iste, a odnosi vladara i umjetnika - nekad i sad?
- Homer je opjevao Odiseja. Bez pjesnika Homera Odisej bi bio zaboravljen. Što veliki pjesnik ne opjeva, zaborav uzima u nepovrat. Veliko djelo je u stalnoj borbi sa vremenom i prolaznošću, ali pobijedi. Zar nije pobijedio Ep o Gilgamešu, pisan prije pet hiljada godina. Sačuvanih 12 tablica u ruševinama Asurbanipalove biblioteke spasili su duh drevnog čovječanstva. Na dvanaest ploča sačuvane su istine na kojima sve počiva.
Šta Vi zamjerate kulturnoj politici naše države... Ko je na gubitku? Da li možda tradicija?
- Bez kulture kao pravog i postojanog temelja, bez vrednovanja kulturnih vrijednosti po standardima i na način daleskosežnog gledanja u budućnost, dovešćemo pod znak pitanja kontinuitet i opstanak. Mislim da tom temelju ne pristupamo temeljno.
Šta još možemo očekivati iz Vaše književne radionice?
- U nastajanju je knjiga Dan i noć u Butui, dubinsko silaženje u antičku Budvu, u biće grada, u njegovu memoriju. A onda Moja antika I i Moja antika II. Zaokružena antika. Ono što sam radio cijeloga života.
Poezija nadživi careve i kraljeve, carstva i imperije
Da li svaka poslušnost na koncu košta vladara, kao u dužoj priči Legenda gdje će Duklja postati ruševina zbog grjehova cara Dioklecijana? Prijete li novi zaboravi? Ili nas knjige čuvaju?
- Sve se mijenja osim čovjeka. Čovjek je konstanta koja traje, noseći sa sobom svu veličinu, ali i mane, bez kojih veličina ne bi bila vidljiva. Dok bude careva, biće poslušnika. Postoji priča da David car nad Izrailjem nije napisao čuvene psalme koji su ušli u Bibliju, već da su ih ispjevali pjesnici njegova vremena, i njihovi prethodnici, a da su njemu pripisane. Sve je moguće. Dakle, biće poslušnika, i onih koji će biti primorani na poslušnost. Bitna je poezija. A ona sve nadživi, careve i kraljeve, carstva i imperije. Moćna sovjetska komunistička imperija koja je progonila Brodskog, nestala je, ali je Brodski ostao. Zadivljen sam, čitajući drevne sumerske pjesnike, koliko su veliki, koliko je sve u njihovim pjesamama, te pred činjenicom da se nijesu potpisivali. I bez autora Pjesma stoji. Negdje sam rekao, pa je to uzeto kao naslov jednog intreviju sa mnom - Nijesu bitni pjesnici, bitna je poezija. No, bez pjesnika ne bi bilo poezije. Oni su prenosnici istina, svjetiljke u tami koje nadjačavaju tamu, glasnogovornci u doba kad se ćuti. Ako pjesnici fizički zaćute, poezija će progovoriti metafizičkim glasom. A metafizika je stanje nedostupno vlastima i njihovim čuvarima
Bonus video:
