Bora Ćosić napisao je vjerojatno najoriginalniju posvetu Zagrebu u knjizi „Kratko djetinjstvo u Agramu“, objavljenoj 2011. Naime, prvih pet godina proveo je u tom gradu i evocirao uspomene iz tog razdoblja. Većina nas bi takav zadatak sažela na stranicu-dvije, tko se sjeća onoga što se zbilo kad je imao tri ili četiri godine, međutim, Ćosić tvrdi da mu je pomoglo to što je naučio čitati ranije od svojih vršnjaka a i to što je imao fantastičnu memoriju. Zagreb je i kasnije imao važnu ulogu u njegovu životu, objavio je tamo znatan broj knjiga, redovno surađuje u časopisu Gordogan, sve je češće tu otkako je 1992. napustio Beograd, iako najviše vremena provodu u Berlinu i Rovinju, a uskoro će opet u Sarajevo, također jedan od gradova u kojem je proveo dosta vremena. Razlog?
- U Sarajevu imaju književni festival na kojem će biti predstavljeno prigodno izdanje moje knjige „Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji“, koja je prvi put objavljena točno prije pola stoljeća. Pa kad je već tako, Davor Korić koji je uz Branku Petrić još jedino živ od glumačke ekipe, jako se angažirao da se tamo pokaže i film Bate Čengića iz 1971, koji je ipak producirala Bosna film. Ako od toga ništa i ne bude, koristit ćemo kolaž od tri minute koji je napravila Mila Turajlić, sada već poznata europska redateljica zahvaljujući filmovima „Cinema Komunisto“ (2010) i „Druga strana svega“ (2017).
To mi je baš dalo ideju da bi se iz Batinog filma mogla napraviti i neka druga cjelina, ne znam da li bi baš to ja trebao da radim, ipak sam uz Batu i Branka Vučićevića bio samo jedan od scenarista, ali to bi bila zanimljiva mogućnost. Korić, koji u filmu igra Dječaka, rano se prestao baviti glumom, radio kao novinar na radiju i televiziji, a početkom devedesetih, kad je počeo rat, otišao je u Njemačku i ostao u medijima (inače je unuk Ivana Kranjčevića, jednog od organizatora Sarajevskog atentata - op. N.P.).
Postoji dosta okljaštrenih verzija tog filma, jednu je nedavno prikazao naš kablovski kanal Klasik TV. - Čuo sam za to, u Srbiji ga emitiraju također kablovski kanali, no tko je nosilac prava zbilja ne znam, jer Bosna film više ne postoji. U Berlinu su ga emitirali dvaput, jednom u povodu Batine smrti, a drugi put uoči mog sedamdesetog rođendana. Kopija je bila dobra i imala je engleske titlove. Mila će inače taj kolaž o filmu staviti na DVD „Druga strana svega“, koji će imati ozbiljnu međunarodnu distribuciju: ja sam u stan njene mame Srbijanke Turajlić, kojim se taj film inače bavi, često dolazio, ona je bila genijalna matematičarka, ali kad joj je poginuo suprug, napustila je nauku i posvetila se borbi za ljudska prava. Kako je došlo do toga da „Ulogu moje porodice“ radi sarajevska tvrtka? Ipak je roman dobio NIN-ovu nagradu, a vi ste neko vrijeme bili i dramaturg u najjačem beogradskom poduzeću Avala film.
- Ja sam vam dugo bio vezan za Sarajevo, radio sam za njihovo poduzeće Sutjeska film i to samo dokumentarne filmove. Tamo, pedesetih godina. Bili su to izvrsni redatelji - Žika Ristić, Hajrudin Krvavac, Krsto Škanata. Tada sam upoznao i mladog Batu Čengića koji je htio da radimo film o rudarima. Što je on sve tamo našao! Išli smo na najniži nivo rudnika Breza i našli čuvenog udarnika Aliju Sirotanovića, koji više nije aktivno radio, bio je neka vrsta nadzornika, nije bio dobra zdravlja, slabo je vidio, sin mu je umro od leukemije, užas jedan, dekadencija.
Položaj tih rudara bio je katastrofalan. Bili smo kod jednog drugog udarnika u njegovoj kući, gotovo praznoj, nezagrijanoj, on je već bio u mirovini, pa nam je otvorio jedan ormar iz koga je ispadalo ordenje. Imao je sve to a nije mogao normalno živjeti. No ja mislim da je nešto drugo presudilo tom filmu. Bata je snimio kadar u kojem se rudari presvlače, stavljaju svoja odijela na kuke i to se zatim diže na strop. Izgledalo je kao da je tamo obješeno bar 150 ljudi. Cenzorima je to bio prst u oko. Znam da smo Žika Ristić i ja otišli na rijeku da snimimo film o prostitutkama. Ni to nije prošlo, a bili su to izvanredni materijali. Nešto se međutim i provuklo.
U jednoj sceni direktor komentira radnika koji je izgubio nogu. Kaže, nije to velika šteta, to je čovjek koji ne ide na prijeme, nije društveno eksponiran, malo tko će vidjeti njegov hendikep. Zbog tog mog sarajevskog „predgovora“ bilo mi je drago da je upravo Bata predložio da ekraniziramo „Ulogu moje porodice“, kad se oko nje digla takva halabuka. Trebalo je međutim izdržati borbu s direktorom Bosna filma Neđom Paredžaninom. Vi ne znate kakvi su ti ljudi bili, ti komesari koji su vodili ta poduzeća. Zatucani, neobrazovani, rigidni, a opet jako radoznali. Voljeli su da se druže s umjetnicima i intelektualcima.
Uzmite samo primjer beogradskog Kluba književnika u ono doba: mi smo sjedili sa samim narodnim herojima i generalima. Slušali bismo što oni pričaju, meni je jedan od najzanimljivijih bio general Savo Burić, njegova je kći poslije bila povjesničarka umjetnosti. Na žalost, takvi su ljudi najprije umrli. Ali ih je bilo puno i sa nijansama. Recimo, i Milovan Đilas je volio književnost, ali je u početku bio zadrti boljševik s pištoljem. Kad smo počeli raditi na scenariju bilo mi je jako drago što nam se pridružio Vučićević. On mi je bio zbilja blizak prijatelj, prvi je čitao moje tekstove i uvažavao sam njegove komentare.
Prije toga jedna digresija. U Beogradu su bila tri mala neformalna filmska centra. Najprofesionalniji je bio Kino klub Beograd, tu su stasali Makavejev, Živojin Pavlović, Kokan Rakonjac, Marko Babac i drugi. Drugo važno mjesto bila je dvorana Jugoslovenske kinoteke u Kosovskoj s nevjerojatnim filmskim ciklusima kao što su švedski nijemi film i njemački ekspersionizam.
Nešto o tome možete doznati u knjizi Rajka Grlića„Neispričane priče“, jer je on bliski prijatelj Srđana Karanovića, čiji je otac Milenko Karanović pokretač Jugoslovenske kinoteke da bi je poslije preuzeo Vladimir Pogačić. Tu su stalno bili Makavejev, Pavlović, Dušan Stojanović, najbolji poznavalac filma na ovim prostorima i dva zanimljiva kompozitora Enriko Josif i Dušan Radić. I da ne zaboravim, Aleksandar Vučo, koji je tridesetih godina bio jako blizak nadrealizmu, a na sreću moje generacije imao je od 1945. jako visoke položaje u kulturi, od predsjednika Komiteta za kinematografiju do Generalnog sekretara udruženja književnika.
- To je bila funkcija u rangu ministra. To dakako možemo zahvaliti Josipu Brozu koji je Marka Ristića, šefa nadrealističkog pokreta poslao u diplomaciju u Pariz. Možemo mi o Brozu misliti što hoćemo, ali to su sve bili jako mudri potezi, da nadrealiste postavi na ključna mjesta u kulturi. Treće ključno mjesto svakako je knjižnica i čitaonica Jugoslovenske kinoteke. Možete zamisliti kad Olga Dobrović, koja je tamo bila šefica, upravo dobije novi broj Cahiers du cinéma i odmah ga daje Vučićeviću. Makavejev, ja i on redovno smo tamo boravili, jer su naručivali sve relevantne svjetske filmske časopise. To je taj trokut u kojem je rođen beogradski novi val koji je stekao svjetsku reputaciju.
Čitam baš sada da je Radovan Ivšić izjavio kako je ovdje početkom pedesetih vladao socrealizam. Nije istina. Ja sam 1952. u zagrebačkim Krugovima objavio futurističku poeziju pod uredništvom Vlatka Pavletića. A možete misliti kakve su bile pjesme Irene Vrkljan i Antuna Šoljana?! A to je početak pedesetih godina. Te iste godine dobio sam od Milovana Đilasa sa svojim istomišljenicima književni časopis. A imao sam tek 20 godina. Ja sam imao više problema sedamdesetih godina, u razdoblju obračuna s liberalizmom, tada su me zabranjivali, no kad je početkom pedesetih u nas nahrupila moderna literatura, niti jednom. Pa prevodili su Camusa i Sartrea, u to doba moderna umjetnost je bila apsolutno moguća a ponegdje i prevladavajuća.
To je temelj zahvaljujući kojem smo dvadeset godina kasnije dobili dozvolu da napravimo „Ulogu moje porodice“: bilo je natezanja hoću ovu scenu, hoću onu scenu, ali film je ipak bio završen. (Jutarnji.hr)
Bonus video:
