Slovenačka predstava „Visoška hronika“, reditelja Jerneja Lorencija, predstava o velikoj ljubavi, je publici četvrte večeri MIT festivala upiličila poseban užitak. Drama Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani je svoju jubilarnu 150. sezonu 2017/2018. potpuno posvetila slovenačkoj dramskoj književnosti, a Lorenci je u okviru estetskog plana postavio istorijski roman “Visoška kronika” Ivana Tavčara koji je objavljen 1919. godine u nastavcima u časopisu “Ljubljanski zvon”, a u cjelini 1921. godine. Smatra se kanonom slovenske književnosti.
“Radnja je smještena u 17. vijeku, a u njenom središtu je porodica iz dvorca Visoko kraj Škofje Loke u doba Tridesetogodišnjeg rata i progona vještica. Boreći se protiv netrpeljivosti i socijalne zaostalosti Tavčar veliča patriotizam i ljubav pojedinca prema svojoj zemlji. Ono što povezuje to davno vrijeme sa današnjim jeste zapravo čovjekova nepromijenjena suština, bila ona dobra ili loša. Uspjeh predstave svakako treba povezati i sa činjenicom da svaka nova generacija ovu priču prepoznaje kao svoju, onda kada se okrenemo i u trenu doživimo ljubav, što je u predstavi maestralno dočarala glumica Tamara Avguštin, ili onda kada prepoznamo da u našem vremenu itekako još uvijek živi lov na vještice”, navodi se u saopštenju Kraljevskog pozorišta Zetski dom.
“Svi nosimo neki teret, znamo šta znači grižnja savjesti i svi čeznemo za ljubavlju. To što nas sputava na putu prema ljubavi to je ta grižnja savjesti, to su ti mali zločini, tako da mislim da to iskustvo imamo, nažalost, svi. Ja, na prvom mjestu, znam tačno što znači grižnja savjesti i ljubav kojoj ne mogu dati prostora zato što sam premali i neljudski “, rekao je reditelj Jernej Lorenci.
U predstavi koja ne pripada dominantnim pozorišnim, čak i televizijskim trendovima koji forsiraju spektakl i iluziju, Lorenci vraća teatru imaginaciju koja je njegova suština. U predstavi u kojoj protagonisti publici direktno prepričavaju roman, kao i iskustva sopstvenog čitanja, potrebno je mnogo glumačke energije. Premda je tekst obiman i arhaičan, reditelj svojim načinom rada sa glumcima gradi prostor u kome se osjećaju dobro.
“Pozorište je za mene samo susret među ljudima. Unutrašnji doživljaj je jedini važan. Dam glumcima zadatke, imrovizacije, oni donose materijal, pratim ih i kada nešto zamiriše, onda se bavimo tim potencijalom. Nikako ne ulazim sa konceptom. Imam okvir, ali više je to osjećaj. Cilj pozorišta je u tome da se nešto dogodi, a svjestan sam da se može nešto dogoditi samo tada kad sam ja što otvoreniji da prihvatim glumce kao ljude sa kojima čekam da se nešto dogodi, za nas, lično. Onda to može postati zanimljivo i za publiku. Bez toga, sumnjam da se može nešto pokrenuti”, istakao je Lorenci.
Glumac Klemen Janežič kaže da Visošku hroniku u Sloveniji svi poznaju, još iz doba srednje škole.
“Znamo da se bavi progonom vještica i danas vidimo u medijima da postoji i dalje lov na vještice. Lik Isidora vidim kao značajan jer je riječ o čovjeku koji ima mogućnost da donese odluku i on donosi pogrešnu. To svi radimo, u svakom vremenu, tako da je čovjek isti u 17. vijeku i sad, i to je vrlo snažno jer može da dođe do publike. Kada igramo u Ljubljani imamo interakciju, razgovaramo sa publikom, ona se smije. Ovo je savršeno djelo, iako je predstava duga, kada dođu srednjoškolci oni uživaju, ima nečega u njoj. I ovdje smo imali odličnu publiku, zahvaljujem se na tome“, kazao je on.
Njegova koleginica Nina Ivanišin rekla je da su puno radili na suštini i da je na taj način materijal “ulazio” u njih
“Nije sve to predstavljalo problem jer je kod Lorencija uvijek tako da prethodno pripremi autorsku ekipu i glumce. Tavčar, kada je pisao djelo vratio se još unazad u odnosu na svoje vrijeme, u srednji vijek, koristeći jezik koji se čini arhaičnim, ali je zapravo veoma ritmičan“, kaže ona.
Pored Janežiča i Ivanišin u predstavi igraju: Tamara Avguštin, Aljaž Jovanović i Janez Škof.
Bonus video:
