Premijera predstave „Hamlet“, čuvene drame Viljema Šekspira, u režiji i adaptaciji Ane Vukotić biće izvedena u utorak, 4. juna na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta, u 20 časova, a na repertoaru će biti i 5. i 6. juna. Na pauzi između proba koje se bliže kraju, rediteljka je u intervjuu za “Vijesti” najavila predstavu ističući da će gledaoci biti u prilici da na drugačiji i savremeniji način dožive ovaj komad.
Nesvakidašnjem čitanju u odnosu na ono što većina očekuje kada se spomene ovaj klasik svjetske književnosti, doprinosi novi rediteljski pristup Ane Vukotić, posebna scenografija, ali i prevod po kojem se gradi(o) ovaj komad, odnosno prvi crnogorski prevod “Hamleta” za koji je bio zadužen Zoran Paunović. Ekipu predstave čine: dramaturg Božo Koprivica, koreograf Sonja Vukićević, scenografi Sven Jonke (“NUMEN”) i Vanja Magić, kostimograf Leo Kulaš, asistentkinja kostomografa Linu Lekovic i kompozitor Antonije Pušić - Rambo Amadeus. Lektorka je Jelena Šušanj, a izvršna producentkinja Nela Otašević. Predstavu će iznijeti glumci: Momčilo Otašević kojem je povjerena glavna uloga, Dejan Ivanić, Ana Vujošević, Ana Vučković, Zoran Vujović, Petar Burić, Aleksandar Radulović, Dušan Kovačević, Petar Novaković, Aleksandar Gavranić, Sonja Vukićević i Jelena Minić.
Vukotić za “Vijesti” ističe da vjeruje da će ova predstava imati dug repertoarski život, ali i da će naći svoj put do mnogih evropskih festivala. U razgovoru otkriva šta joj je bilo u fokusu tokom adaptacije djela, da li je pribjegavala alternativnom pristupu, šta je njoj bilo posebno izazovno, ali mnogo toga ostavlja da publika sama vidi pozivajući ljude da pogledaju “Hamleta” koji se prvi put postavlja u crnogorskom nacionalnom teatru.
Probe za predstavu “Hamlet”, jedno od najčuvenijih i najizvođenijih dramskih pozorišnih djela, počele su krajem marta, a sada se već bliži premijera koja će prikazati njihov rezultat. Da li biste mogli da sumirate proces tokom dosadašnjeg rada?
Rekla bih da su probe tek nedavno ušle u jednu pravu atmosferu i ambijent koji nam je potreban da bi se projekat, zahtjevan u svakom smislu, realizovao na najbolji način. Posljednjih nekoliko dana, otkad smo dobili dekor, počeli smo zajednički da dišemo cijelu predstavu i koncept. To su bili vrlo naporni dani, ali takođe i dani kada smo najviše uživali u ovom procesu. Iako smo od jutra do mraka bili na probama niko nije bio umoran, svi smo zajednički osjećali da u rukama imamo jedan zanimljivu i neobičnu priču, i za Crnogorsko narodno pozorište i za ukupnu kulturu u Crnoj Gori.
Predstava je do sada izvođena više puta na svjetskom nivou...
Na svjetskom nivou da, ali u Crnoj Gori se ne možemo pohvaliti čestim izvođenjem ovog komada. Ono što ja znam je da u CNP-u ovaj komad nikada nije postavljen, a u Crnoj Gori mislim da ga je jedino radio Slobodan Milatović kao eksperimentalnu formu prije puno godina...
Na početku našeg razgovora ste spomenuli da će ovo biti nešto drugačija predstava od klasičnog Hamleta. Da li biste otkrili šta će konkretno to biti novo publici?
Mislim da sam prije svega u nekom svom rediteljskom putu koji gradim stavila sebe pred izazove i drugačije estetike i za korak radikalnijem razmišljanju nego što je to bilo u nekim mojim ranijim predstavama. Mada mi toga nikada nije nedostajalo (smijeh), u jednoj jako preciznoj adaptaciji sa jednom vrlo tačnom idejom i iz jednog koncepta smo pokušali da donesemo ovog Hamleta. Vrlo je bitan komletan autorski tim koji se zalaže za to da se ta ideja realizuje. Sem mojih stalnih saradnika - koreografa Sonje Vukićević i kostimografa Lea Kulaša, imamo i nove saradnike. Čini mi se da su scenografija i grupa “Numen”, Vanja Magić, majstor svjetla, Ivan Lušičič, donijeli nešto posebno novo za cijelu ekipu, pa sam tako i ja došla do nekog novog stila i načina igre koji mi se čini drugačiji, savremen, intrigantan - i za nas i za publiku.
Sama scena će donijeti nešto drugačije?
Tako je. U scenografskom smislu možda neke stvari treba ostaviti za iznenađenje, ali svakako vjerujem da ništa slično nijesmo vidjeli kod nas. “Numen”, kao jedna ozbiljna ekipa scenografa, nas je u stilskom i vizuelnom smislu gurnula u jedan novi izazov i novu vrstu istraživanja, a očekujemo jedan vrlo neobičan rezultat.
Da li ste pibjegavali nekim aktuelizacijama ovog djela, prilagođavanju trenutnoj društvenoj, političkoj, globalnoj sceni? Naravno, ne dovodim u pitanje svevremenost ovog djela, već me zanima da li ste uključili i elemente savremenog života ili je komad smješten u epohi...
Ja sam “Hamleta” pročitala kao jednu ozbiljnu klasičnu literaturu koja je opstala zato što je veoma savremena. Probali smo tog “Hamleta” da pročitamo kroz ono što su današnje prilike i što je, u najvećoj mjeri, pitanje tog sistema koji jeste mišolovka za sve nas. Krenula sam od toga da ta čuvena scena mišolovke u Hamletu jeste zapravo scena koja je u Šekspiru mišolovka za ubice, a u našem konceptu ona je mišolovka za Hamleta. U dramaturškom smislu smo Božo Koprivica i ja zajedno došli do te strukture u kojoj sve jeste mišolovka. Sve je, prvo, Fortibransova mišolovka. Ako bismo na taj način posmatrali sve odnose i scene, shvatili bismo da mi kao ljudi zapravo jesmo svi u mišolovci koja je sistem, koja je politika, i kuje taj žrvanj politike i storije u kojoj mi zapravo postajemo samo žrtve tog vrtloga.
Za “Hamleta” kažu da je “besmrtna tragedija” u kojoj je opisan jedan od najintrigantnijih likova svjetske književnosti čija se priroda i ponašanje iznova i iznova mogu analizirati i postavljati na scenu iz raznih različitih uglova. Šta je Vaš fokus u ovom komadu, da li ste se nekoj crti djela posebno pažljivo posvetili?
Mene je u velikoj mjeri za ovu priču pokrenuo politički koncept koji Šekspir nudi i koji je vrlo prilagodljiv današnjem trenutku. Polazišna tačka, u najširem smislu, jeste politički koncept koji je zapravo politička mišolovka u kojoj je neko žrtva, a neko se samo igra u kavezu.
Šta se može opisati kao “mamac”, ili kao nešto oko čega se vrti radnja?
Mišolovka nam je više dala kontekst nego mogućnosti da vučemo radnju, zato što je kontekst neophodan kad je umjetnost u pitanju. Tokom proba se pokazalo da je taj kontekst omogućio da odigramo i sve one odnose koji su važni - od ljubavnih i porodičnih odnosa pa do načina na koji se smjenjuje vlast u smislu najšireg konteksta, a sačuvali smo i sve ono što su emocije i vrijedni odnosi unutar te klopke.
Lik Hamleta je i prilično slojevit i iako u drami ima mnogo uloga on je nit među svakom, kao i kada je radnja u pitanju. Da li ste se trudili da razložite te slojeve i protumačite ga?
Ono što nam je bilo važno jeste da postavimo mnogo pitanja. Mislim da je pozorište u tom smislu najkorisnije, jer mislim da zadatak pozorišta nije da daje odgovore već da postavlja dobra pitanja kako bismo svi pojedinačno o njima promislili. Ono što je važno u toj vrsti koncepta, jeste da svi likovi imaju tu neku hamletovsku sudbinu. Lik Laerta je isplivao kao Hamlet drugačije sudbine, kao onaj momak koji je pokušao da ode iz ove sredine ali se vratio i opet će biti žrtva tog sistema od kojeg je bježao...
Kad je Hamlet u pitanju jako smo se trudili da pojednostavimo stvari i ne odemo u predaleko psihologiziranje, odnosno u pitanja šta neki lik nudi. Na primjer, u velikom broju predstava koje sam ja gledala išlo se na duboku psihologiju, što je nama bilo manje zanimljivo u odnosu na realni ljudski trenutak čovjeka kojeg je majka izdala. U pitanju je čovjek koji se našao u mišolovci sopstvene majke, jer da se ona nije udala za njegovog strica - on bi bio kralj i Ofelija bi bila kraljica.
Zanimljivo je pitanje strukture mišolovke - u čijoj smo mi zamci i da li smo stvarno sigurni da su mladi ljudi oni koji treba da budu žrtva političkih mišolovki?
Kroz sve to se provlače i laži i spletke, pa i kroz sve čiste emocije i bezazlene namjere, opet se dolazi do nekih momenata koje svaki čovjek ima u sebi?
Tako je. To je jako zanimljivo i mislim da će to biti zanimljivo i u predstavi. Postoji ta grupa likova koja sistem ne doživljava kao mišolovku već kao sredstvo za sopstvenu afirmaciju i realizovanje svih, kako vi kažete, spletki i podmetanja.
Specifični su i mnogobrojni monolozi u ovoj drami, većina njih izgovorena kao naravoučenije života... Da li oni ostaju u predstavi i koliko su otežali ili olakšali da kažete ono što želite?
Upravo to je bila najveća zamka. Zadržali smo, naravno, najveći dio monologa. Čini se da smo, što rediteljskim postupkom, a što stilskim i dramaturškim zahvatom, dali monolozima drugačiji kontekst i učinili ih današnjem gledaocu istinitijim, tačnijim i konkretnijim. U tom smislu istinitosti, tačnosti i razumijevanja kod gledalaca, koristimo se prvim prevodom Hamleta na crnogorski jezik. Zoran Paunović je preveo komad i to nam je u velikoj mjeri omogućilo da idemo u savremenom smjeru. Nadam se i da će prevod biti objavljen u ediciji CNP-a. Paunović je jedan od najboljih prevodilaca sa engleskog i staroengleskog. Iako smo kasno poručili prevod - on je bio jedan od važnijih sagovornika ovog procesa. Paralelno sa našim radom je prevodio čin po čin, korigovao stvari... To je jedna vrlo značajna stvar za ovaj projekat.
Slobodno tumačeći, rekla bih da ste se malo udaljili od klasičnog Šekspira i njegovog jezika, ili prevoda za koji smo do sada znali?
Da. Čini mi se da je važno reći da u veoma savremenom prevodu Zorana Paunovića mi nijesmo izgubili ono što je poezija, već smo je učinili više savremenom umjesto arhaičnom. To je omogućilo glumcima da izađemo iz ustaljene forme. Ipak je u pitanju komad napisan jako davno, specifičnog jezika i načina na koji su se tada plasirali tekstovi. Svi smo pročitali Hamleta u prevodu Pandurović - Simić. Na prvom čitanju sam vidjela da svi glumci imali u glavi taj poznati prevod, a zapravo je ovo onaj koji im je omogućio više i dao im krila da u današnje vrijeme iskažu sebe kroz likove koje tumače i sporazumiju se sa publikom. Svakako će i za publiku to biti veliko olakšanje. U adaptaciji takođe imamo i nešto što nije šekspirovsko - imamo elegiju, imamo Zbignjeva Herberta, Fortibransovu elegiju, a pritom, nijesmo izgubili ono što je Šekspir.
Vaše predstave koje ste radili za CNP igraju se veoma dugo, imate li takva očekivanja i od ovog komada?
Uvijek sebe stavljam pred izazov više, u svakom sljedećem rediteljskom projektu na kojem sam angažovana, a tako je bilo i sada. Očekujem da će ova predstava imati fantastičan život i u Crnoj Gori, ali i ozbiljan festivalski život koji se neće ticati samo regiona, već da će moći da izađe na neke veće evropske festivale. Nakon pauze i vakuuma u kojem je Crnogorsko narodno pozorište bilo nekolike godine tokom kojeg su se sva gostovanja svela na regionalna, vjerujem da imamo projekat koji može da ide i na veće adrese. I na samoj premijeri ćemo imati goste, selektore festivala, pozorišne menadžere…
Da li biste i kako pozvali gledaoce na premijeru, ili uopšte da pogledaju komad kojim CNP završava ovogodišnju pozorišnu sezonu?
Vjerujem da sami naslov jeste poziv za sve ljude da dođu u CNP. Ovo je bio jako težak i zahtjevan projekat i za ekipu i za samu produkciju - Crnogorsko narodno pozorište. Svakako vjerujem da će predstava biti takva da će zaslužiti dug repertoarski vijek. Treba je pogledati.
Atmosfera i svijet u kojem želim i treba da nađem svoje mjesto
Uz Vaše ime se vezuje i Festival internacionalnog alternativnog teatra, odnosno njegova - FIATova obnova, stabilnost, a pored toga što ste ga digli na noge, Vi ste ga i uzvisili... Kako sada teku stvari povodom toga?
FIAT je moja velika borba koja traje od 2013. godine i tu bitku nikada neću prestati da bijem. Smatram da je FIAT potreban ukupnom kontekstu crnogorske kulture, te u skladu sa tim smatram i da FIAT mora da postane neka vrsta institucije koja bi jednom tako značajnom festivalu pomogla da opstane. Kao što znate, on se i dalje odvija pod pokroviteljstvom i Ministarstva kulture i Glavnog grada i u prostoru koji nam je ustupio Glavni grad, ali nam je potrebna podrška u vidu nekoliko stalno zaposlenih ljudi. Mi smo svi u FIATu volonteri i funkcionišemo kao nevladina organizacija. Bilo bi mi važno da afirmišemo neke ljude koji su lojalni FIATu, jer se festival priprema tokom čitave godine. Ako želite da imate relevantan program to se mora dogovarati mnogo unaprijed. Olakšica koju smo uveli je i mogućnost da ljudi apliciraju za učešće, a proizišla je iz jedne nužnosti - nemanja novca da platimo selektora koji bi obilazio Evropu i birao predstave... Čini mi se da smo time i dobili novi, drugačiji kvalitet. Prošle godine je apliciralo više od 60 projekata i tako smo stvorili vrlo autentičan program koji se ne može uporediti ni sa jednim festivalom u Crnoj Gori, a rekla bih i šire. Festivali su ušli u neku “istost”, a zaboravljamo da oni moraju biti “posljedica” duha grada, moraju disati, osjećati i transformisati se sa gradom i publikom.
S obzirom na to da vodite FIAT, da li ste u komadu pribjegavali alternativnom pristupu kakav FIAT njeguje?
Ja ne umijem precizno da odgovorim na to pitanje. Moram reći da je FIAT moja prva tačka u teatru. Ja sam na FIAT počela da volontiram kao gimnazijalka i to me je uvuklo u teatar. Nakon tog volonterskog iskustva bilo mi je jasno da je to atmosfera i svijet u kojem ja želim i treba da nađem svoje mjesto. Mnogo godina kasnije sam došla u poziciju da obnovim FIAT 2013. godine i da tu stvar “vučem” iz drugačijeg ugla. Mislim da je FIAT, i taj kontrapunkt koji je on uvijek bio u crnogorskoj kulturi, u svakom slučaju ostavio traga na meni, na moj rediteljski rukopis i na doživljaj teatra. Ja sam školovana po klasičnim principima, ali mislim i osjećam kao jedan od većih kvaliteta upravo to iskustvo alternativne i eksperimentalne scene i to što sagledavam stvari uvijek u tom kontekstu - i savremenog i klasičnog teatra.
Neophodna je teatarska različitost
Koliko je potrebno da i nacionalni teatar i nezavisne produkcije funkcionišu u našem teritorijalno malom području?
Neophodno je da imamo teatarsku različitost i da u svakom teatru imamo ono što je osnova repertoara, na primjer oko pet predstava koje će zadovoljiti funkciju nacionalnog teatra, ali da i ti teatri tokom godine imaju projekte u okviru kojeg istražuju i izlaze iz klasičnog manira.
Kako biste prokomentarisali repertoar koji nam se nudi?
To je vrlo teško i delikatno pitanje. Mislim da repertoari treba da se promišljaju sa većom pažnjom u smislu toga da pozorište zapravo mora odgovoriti na duh vremena i na teme koje su nam aktuelne - svako iz svog ugla. Mislim da u tom smislu još uvijek imamo prostora za korake dalje i da tako dobijamo na prostoru, ali i shvatamo značaj misije koju kultura mora da ima u svakom društvu. To je sve u velikoj mjeri i do nas i do toga koliko se mi koji smo uključeni u sve to trudimo, koliko pažljivo promišljamo repertoar, reditelje, način realizacije...
Bonus video:
