“Nigdje toliko gadluka i avetluka i toliko čojstva i pameti ne možeš naći kao u Crnoj Gori i svega, sem bezimene ličnosti”.
(Milovan Đilas, “Svetovi i mostovi”)
Neću žuriti da prizor o kojem namjeravam da pišem u ovom tekstu odmah proglasim besprizornim. Svakako, vratiću se i Đilasu i rečenici koju saopštava junak njegovog romana.
Odmah da objasnim da je riječ o nivou naše javnosti, preciznije o brutalizaciji, sve većoj brutalizaciji, javnog govora.
Vjerovatno nije sporno da se nivo javnosti nalazi u zabrinjavajućem stanju. Ne bih rekao da je to uslovljeno nasljeđem, iako bi se mogao saglasiti sa onima koji smatraju da zrele i kultivisane javnosti nije nikada bilo na ovom prostoru. Uprkos tome ostaje činjenica da se u crnogorskoj tradiciji pazilo na riječ, zapravo na težinu i posljedice izgovorene riječi.
Zato aktuelno stanje inflacije javne riječi primarno izražava aktuelni vrijednosni poremećaj u kojem sistem neodogvornosti, pa i za javnu riječ, jeste - ciljani projekat.
Zato je ova tema od izrazitog društvenog interesa, posebno kulturnog značaja. Naravno ako još težimo građenju ozbiljnog društva, čije su pretpostavke postojanje kritičke, zrele, moderne, otvorene, pristojne javnosti. Drugim riječima ako u rasponu između podanika i građanina većinski i svjesno izaberemo ovo drugo.
I da ne bi bilo nesporazuma povodom daljeg osvrta na degradirajuće pojave kritike kao neke vrste javne pljuvaonice kojom se zagađuje javni prostor - treba saopštiti i precizan stav.
Naime, bez kritičkog dijaloga nema društvenog progresa. Kritika je društvena i građanska obaveza. Kritika je pretpostavka naučne istine. Kritika, posebno ona umjetnička, treba da nas uznemirava, pokreće na pravu misao i akciju. Legitimnost političke kritike, razumje se argumentovane, niko ne smije osporavati.
Naša tema je proizvodnja laži pod plaštom kritike, kao novi opijum za narod.
Prije nego što se osvrnemo na fenomenologiju sistemskog i spontanog funkcinisanja timova s ciljem degradiranja javne scene podsjetimo se da spoj demagogije, mržnje, ideološke i nacionalne ostrašćenosti, agresivnosti, huškanja - sve to podređeno slavi i interesima autoratskog vladara - nije sasvim novi fenomen.
Naime, preteče botova, hate poruka, fake news možemo naći u istoriji i literaturi. Istina, fenomen post-truth će se pojaviti nešto kasnije i makar je terminološki nešto novijeg datuma.
U poznatom djelu francuskog pisca i diplomate Žana ŽiroduaTrojanskog rata neće biti, lik Demokos je u sebi i u svojim riječima spojio demagoške, huškačke, lažno moralističke osobine, sve u ime viših, narodnih ciljeva.
Zanimljivo je i podsjećanje na neku vrstu “botovanja” u Šekspirovoj drami Julije Cezar, u sceni kada Kasije piše “pisma iz naroda” protiv samog Cezara.
Ovdje smo, dakle, kod preteča botovanje koji pokazuju da je to višesmjerna ulica, da se otrovne strijele odapinju sa dvora a i preme njemu. Ali i tu se zna ko je moćniji. Zajedničko je i da se u oba slučaja naglašava “glas naroda” u ime kojeg se sve to navodno čini. Demagogija i patetika lažnog moralizma su uvjek premise prijeteće poruke.
Koliko je razuđena materija o kojoj govorima potvrđuje i postojanje Hate pezije, dakle Hate poetry - poezija mržnje. Rasizam, ksenofobija, populizam, nacionalizam inspirišu Hate poeziju. I obratno. Srećom postoji i parodija ovog fenomena, gdje se u komičnom ambijentu organizje takmičenja u opskurnim uvredljivim napadima i govoru mržnje. Tako je bilo nedavno u Berlinu. Ne bi trebalo potcjeniti naše učesnike ako se uključe na neki međunarodni festival te vrste.
Međutim ne mora se tražiti neki centar Hate poezije, jer je taj duh lako sresti na lokalnom nivou, negdje u internet gomili, na društvenim mrežama, botovima u tkz. komentarima i sl. I tako stižemo do fake news, lažnih vijesti. Ako ćemo objektivno lažnih vijesti je bilo oduvjek. Međutim prava eksplozija lažnih vijesti se dogodila usponom moderne tehnologije za distribuciju vijesti. Znači, i onih lažnih. Industrijska proizvodnja lažnih vijesti koincidira sa množenjem raznih mreža, pa i onih tzv. društevnih, tako da fenomen dobija socijalni karakter. Brzo će eksplodirati i sa svojim radikalnim sadržajima. Lažne vijesti su postale stvarni problem.
Dakle, umjesto podsticaja kritičke svijesti na bazi činjenica nastaje nova tvorevina sa svojim pravilima. Ako već “lažne vijesti” ili “paralelne vijesti” postaju neka vrsta spisateljstva onda vjerovatno jedno od lingvističkih načela bi moglo da glasi ovako: piši kao što lažeš!
Veći dio protagonista novog fenomena čak malograđanski bilduje osjećaj modernosti i superiornosti. Iako se radi o očiglednoj manifestaciji mješavine kiča i propagande, nerijetko rijaliti dimenzija.
Ako ostavimo po strani sociološke i sociopsihološke dimnezije vremena “post-istina” i “ alternativih činjenica” i prebacimo se na njihovu političku dimenziju i zloupotrebe sa očiglednim posljedicama onda stižemo do zaista apsurdnih i društveno degradirajućih momenata.
Sve je ovo stiglo kod nas spontano? Produkt globalizacije?
Možda, ali samo dijelom. Ima tu i lijepog kontinuiteta. Udbaški dosijei, psihologija udbaških klijenata jesu mučna i tragična priča ove zemlje ali i nešto trajniji fenomen koji je nadživio samu organizaciju. I tamo su fake news, odnosno fake dosije bili metodološki stub samog posla.
Nastavljači ove tradicije možda nisu toliko autori razbarušenih botova, već oni koji se drže sistemskog kontinuiteta, nove faze našeg razvoja i naravno bezrezervne odanosti istorijskoj ličnosti, novom mesijanstvu, koje nas sigurno vodi.
Uzgred, sastavni dio aražmana jeste primanje neke materjalne rente. Za bestidnu lojalnost i spremnost za denucijantski lov, obično na domaće neprijatelje, uz, poželjno je, neki prestižni drušveni status, po mogućnosti naučnog ili umjetničkog karaktera, makar akademika u nekoj od naučnih akademija, možda člana vjerskog odbora u nekoj od vjerskih zajednica.
Navedena grupacija institucionalnih parazita zajedno sa otužnim režimskim novinarima koji se dosljedno kreću u pluralizmu cenzure i autocenzure, makoliko zajedno bili proizvođači ogoljene propagande i vođeni istom rukom, nisu predmet naše teme. Oni su koleteralno upali u temu. Kao komplementarna družina neformalnim, često anonomnim autorima čija dijelatnost jeste takođe nastavak politike drugim sredstvima. Jedni i drugi su zaduženi za prosipanje otrova po hartiji i po ekranima. Degutanantno servisirajući nečije potrebe.
Ako se vratimo botovima, njihovim anonimima autorima i bolesnoj igri diskursa u kojem je sve, uključujući i prostakluk, dozvoljeno, a sudeći i po riječima Đilasovog junaka, zaključak je da se nalazimo o novoj fazi društveno istorijskoj razvoja Crne Gore.
Naime, za razliku od, rekao bih, tačne tvrdnje citiranog junaka iz romana, da u crnogorskoj tradiciji nema bezimene ličnosti, pa i tamo gdje je “avetluk i gadluk” sada se nalazimo u novoj situaciji. Naime, lakoća klanovskog botovanja, tog modernog avetluka i gadluka, jeste bezimenog karaktera. Dakle, savremeni mejnstrim avetluka i gadluka ima razloge da bude anoniman.
I zato je to nova faza crnogorske stvarnosti. Sa domaćim avetlukom i gadlukom u tranziciji. Uprkos pluralizmu ovog fenomena jasno je da on odgovora vladajućem mejnstrimu.
Naime, radi se o lažima, neukusu, brutalnom stilu svemu onome što je suprotno javnoj kritičkoj analizi i nepristrasnom sudu. Ako je razumljiv interes vlasti za proizvodnju ovog, najblaže rečeno neukusa, nešto je teže razumjeti nezavisna glasila koje se bore za određeni vrijednosni sistem pri tome objavljujući i tako stimulišući botovski instumentalizovane, mizerne, primitivne, ne rijetko i bolesne, anonimne autore. Funkcija tog neukusa jeste doprinos sprečavanju da se konstituiše zdrava i ozbiljna javnost. U takvim uslovima raste apatija, povlačenje, gubljenje interesovanja za društvena pitanja, u krajnjem, za istinu i pravdu.
Iako nije teško odbraniti se od anonimnih primitivaca, recimo prezirom ili stavom da je uvredljivo ne biti pomenut u takvom društvu - ipak treba razumjeti mnoge, posebno žene, koje neće da svojim javnim učestvovanjem postanu mete nove kaste anonimnih, ipak javnih primitivaca, zagađivača ovog prostora.
Kao da nije dovoljno onih sličnih, koji nisu anonimni.
Ostaju mnoga pitanja.
Prostakluk na pjenu od mora postaje sudbina ovog prostora? Uspjeće operacija “normalizovanja” laži, neukusa, javnog nevaspitanja, agresivne buke i bjesa? Nemoguće je pripitomiti faunu mržnje? Borba za dobar ukus u javnom životu je unaprijed izgubljena bitka?
Možda.
Ipak, borba za provjetravanje ustajalog vazduha ima smisla. Doprinos konstituisanju ozbiljne javnosti ostaje jedini lijek. Bez učestvovanja, izvjesno, sve ostaje isto, zapravo gore.
Bonus video:
