Spoznaja sedmogodišnje djevojčice Nine koja živi u Hrvatskoj da nije “čistokrvna” Hrvatica činila joj se tragično i poražavajuće, čak i 20 godina nakon što se rat završio. Takva činjenica najbolje pokazuje kakva je naša sadašnjost, kaže zagrebački reditelj Nebojša Slijepčević u razgovoru za “Vijesti”.
Slijepčevićev dugometražni dokumentarac „Srbenka“ prikazuje upravo Ninu koja se prisjeća svoje priče koju je prošla kada je bila toliko mala da nije mogla znati da li se kaže Srpkinja ili Srbenka, a sve to prati probe za predstavu Olivera Frljića o djevojčici Aleksandri Zec koja je ubijena početkom devedesetih, u Hrvatskoj. Nina govori o pritisku koji je osjetila, a koji je društvo nametnulo, ne samo njoj već i drugima koji zbog svoje nacionalnosti preživljavaju krizu identiteta, čak i nakon skoro tri decenije od uzroka svega toga. Da bi se strasti konačno smirile treba iznijeti najrazličitija, ali istinita, pojedinačna iskustva, kaže Slijepčević, a to je ono što je on uradio sa ovim filmom.
“Srbenka” je snimana tokom 2014. godine i najnagrađivaniji je hrvatski film proizveden prošle godine, 2018, a nedavno se nizu priznanja pridružila i nagrada “Maslačak” za najbolji film u regionalnoj konkurenciji sa 10. Underhill filmskog festivala u Podgorici. Slijepčević za “Vijesti” govori o filmu, problematici koju on obrađuje, iskustvima iz prošlosti koja utiču na sadašnjost i načinu da se sa svim tim čovjek i društvo izbori, uprkos tome što moćnici - političari, mediji, crkveni poglavari, koriste emocije kao odličnu podlogu za upravljanje najjačim oružjem na našim prostorima - nacionalizmom i onim što iz njega proizilazi. On objašnjava i zbog čega je hrvatski javni servis, HRT, odbio da prikaže film, ali ističe da će “Srbenku” prikazivati HBO i Al Jazeera.
“Srbenka” je najnagrađivaniji hrvatski film iz 2018. godine, a nagrade nastavljaju da se nižu. Poznato je da film prikazuje probe za predstavu Olivera Frljića o Aleksandri Zec, a na fonu istinite životne priče koju govori djevojčica Nina koja otkriva da je srpske nacionalnosti. Kada ste tek došli na probe Frljićeve predstave da li je Vaša namjera bila da temu za film pronađete upravo tako?
Meni nije bila namjera da radim priču o Aleksandri Zec niti o predstavi Olivera Frljića. Ja sam planirao da napravim film o temi kojom se “Srbenka” upravo i bavi, a to je o ratu koji se završio prije 20, sada već 25 godina... Cijela jedna generacija je odrasla i obilježena time. Zanimalo me je kako mladi ljudi jedna nova, mlada generacija ljudi, kako na njih utiču (dosad) neriješene traume cijele regije, a koje su nastale tih devedesetih. Zanimalo me je da li osjećaju posljedice toga, da li se to nosi u svakodnevnom životu ili to pripada nekoj prošloj generaciji. Dogodilo se tako da na samim pripremama te predstave uspijem snimiti sve što me je zanimalo.
Zanimljiv je podatak da ste tokom razgovora sa drugom djecom o toj temi upoznali i jednu djevojku koju ste takođe snimili i željeli ubaciti u film. Specifična je situacija i razlog zbog kojeg je ona odustala od toga daa bude prikazana u filmu, da li biste to podijelili sa čitaocima?
Još jednu djevojku sam i snimio za film. Ona je u tim godinama kada sam je snimio imala 19 godina, ali je iznijela priču o odrastanju i maltretiranju koje je doživljavala od druge djece tokom osnovne škole. Ono što njenu priču čini posebnom je to što nije Srpkinja nego je Hrvatica, ali su druga djeca vjerovala da je ona srpske nacionalnosti i zbog toga su je maltretirali. Ta djevojka je odustala od filma kada je on već montiran, nažalost zbog straha da će izgubiti posao koji je tek dobila. To je apsolutno pokazatelj današnje situacije. Vidimo da nacionalizam u zapadnom svijetu raste, a kod nas je to još i izraženije i još uvijek su izražena nacionalistička obilježja, a govori mržnje među državama koje su ratovale još uvijek su tu i hrane se time, međusobno.
Rekla bih da naša društva, postjugoslovenska društva, još uvijek žive taj segment prošlosti koji je ostavio otvorene rane... Rekli ste jednom prilikom u intervjuu da Vas prošlost zanima samo ukoliko se odnosi na sadašnjost. Malo je paradoksalno da ta, ne toliko daleko prošlost, naša je sadašnjost i nalazi uporište u sadašnjosti. U prilog tome spomenula bih da dovoljno govori rečenica koju Nina izgovara i koja je dio i trejlera filma, a to je: “Jednom sam pitala mamu, pošto nisam znala tačnu reč za Srbina, da li sam ja Srbenka? Počela sam da plačem jer sam do sedme godine smatrala sebe Hrvaticom”, rekla je sedmogodišnja djevojčica koja sa toliko godina i nema racionalno viđenje nacije ili posljedica prošlosti... Nastavlja li prošlost svoj život u sadašnjosti?
Ja se slažem u potpunosti. Ne znam za sve, ali ja živim u sadašnjosti i radim filmove o sadašnjosti i onda kada prošlost nađe put u moje filmove to je samo znak da je ona neraskidiv dio naše sadašnjosti, a izgleda i budućnosti, ukoliko se ništa ne promijeni...
Nacionalizam je snažno oružje, a najsnažnije je kada se nađe u pogrešnim rukama... Da li se išta promijenilo i da li smo kao društva nešto naučili?
Mislim da u tom kontekstu ne treba govoriti o ljudima kao o narodu, već treba govoriti o onima koji kreiraju stanje u društvu, to su oni koji su na pozicijama moći u društvu - političari, mediji, crkva. Tu treba tražiti odgovornost - zašto je nacionalizam toliko bitan. U svim postjugoslovenskim zemljama ljudi su okupirani golim preživljavanjem, iz dana u dan, što znači da smo u okovima ekonomske situacije. Tu situaciju koriste ljudi koji imaju moć da izmanipulišu našim emocijama. Ne govorim o tome ko je odgovoran pojedinačno, jer smo u Hrvatskoj čujali svakakve izjave naše predsjednice, u Srbiji su svakakve izjave njihovog predsjednika, ima takvih i u Crnoj Gori, a tako je i dalje od nas.
Kada ste već spomenuli medije, posebno u kontekstu kreiranja i sugestije stanja svijesti, stanja u društvu, hajde da spomenem i to da je hrvatski Javni servis, HRT, odbio da prikaže “Srbenku”, iako je najnagrađivaniji film u 2018. godini i iako će ga prikazati HBO i još neki kanali... Na “prvu loptu”, ta informacija se čini kao cenzurisanje i pažljivo promatranje podobnosti prikazivanja nekog filma...
Sa HRT-om je problem veći od filma “Srbenka”. HRT ne otkupljuje domaće filmove čak ni kada oni nemaju političkih konotacija. To je velika borba filmske zajednice sa njima. HRT izbjegava ulagati u hrvatske filmove, kupovati ih i prikazivati ih, čak i kada su oni puni benevolentnih (blagonaklonih) scena. Tako je i “Srbenka” sa desetinama drugih filmova odbijena sa generičkim odgovorom da je problem u trajanju odnosno dužini filma, jer “Srbenka” traje 72 minuta, a HRT tvrdi da može prikazati samo filmove do 60 minuta. Tu takođe postoji i određeni oblik ideološkog izbora, što pokazuju recenzije drugih filmova. Ne pričam o “Srbenki”, već o drugim filmovima koji su odgovarali trajanju koje HRT zahtijeva, ali su bili odbijeni uz objašnjenja koja su, u najmanju ruku, skandalozna i dobijali su političke ocjene koje su, obično, potpuno netačne, a kad ih pročitate, često se zgrozite nad tim vokabularom... Sve to je, ipak, najmanje na štetu filma, moje je mišljenje. “Srbenka” se, na primjer, prikazuje na HBO, prikazivaće se na Al Jazeeri, na još nekim kanalima. Postoje drugi kanali kojima film danas putuje do publike. Nema više monopola javnih servisa... Zapravo, ne vidim razlog zašto bih ja molio hrvatski Javni servis da prikaže moj film. Iskreno, mislim da bi trebalo to oni meni da ponude, jer moj film će se sigurno vrtjeti, ako ne kod njih, već će naći neku televiziju, možda i gledaniju.
Kako gledate na potez operske dive Dunje Vejzović koja je uputila kritiku i protest upravo zbog toga što HRT neće prikazivati Vaš film?
Dunja je dobila nagradu za životno djelo i protestovala je na dodjeli, prilikom primanja nagrade, u direktnom prenosu na HTV-u zbog toga što HRT ne želi prikazivati film, tako je. To je jedan fantastičan gest, po mom mišljenju, vrlo spontan. Ja nijesam znao da će gospođa Vejzović to uraditi, ja sam nju tek nedavno upoznao. Ona je reagovala po svojoj savjesti i dobila je ogroman aplauz za to u dvorani. Mislim da je uradila ono što rade veliki umjetnici, a to je reakcija u trenutku kada shvati da je reakcija potrebna...
Da li je i koliko potrebno da se umjetnici, iz bilo koje sfere, prikažu i postanu vidljiviji i aktivniji u borbi protiv nepravde ili cenzure?
Moje shvatanje umjetnosti je da umjetnost mora da se bavi društvom, mora pomjerati granice društvene svijesti, konfrontirati dominantne narative i biti avangarda.
Kakvi su Vaši trenutni planovi?
Trenutno radim na mnogo projekata. S obzirom na to da se filmovi dugo snimaju, u svakom trenutku je po nekoliko njih aktuelno. Prvi naredni film koji će biti gotov kroz nekoliko mjeseci je televizijski dokumentarni film koji se bavi pozicijom istražitelja azila u Hrvatskoj. To je jedna nova situacija sa kojom se naša država susreće, a radi se o tome da sve veći broj ljudi sa Bliskog istoka traži azil u Hrvatskoj, domaći nijesu na to navikli i onda pružaju otpor. Zanimljiva je situacija gdje se u jednom zagrebačkom naselju planira otvoriti mali centar za azilante, a lokalni građani se bune. To će biti jedan dokumentarni televizijski film, a nakon toga slijedi i jedan kratki igrani film koji je baziran na stvarnoj priči, stvarnom događaju.
Nekako se da zaključiti da pretendujete na stvarne priče, događaje, ličnosti...
Pa da, šta god da snimam to je ogledalo neposredne stvarnosti koja me okružuje. Nijesam išao dalje od realnog, oko sebe imam materijala pa i ne idem dalje od Hrvatske.
Za kraj razgovora, da li biste nešto dodali?
Volio bih da spomenem i zahvalim se ekipi filma “Srbenka” koju čine: producentkinja Vanja Jambrović (Restart), montažerTomislav Stojanović, snimatelji Bojan Mrđenović i Iva Kraljević, montažer zvuka Tihomir Vrbanec, mikser zvuka Ivan Zelic.
Moram ponoviti da mi je stvarno žao što nijesam mogao biti u Podgorici na “UnderhillFestu”. Eto, tako se nekako poklopilo, bio sam bio u inostranstvu na snimanju. Ove godine sam drugi put dobio nagradu na Underhillu, a oba puta nijesam uspio da prisustvujem i (makar) peimim nagradu. Ispašće tako da sledeći put kada dođem, ljudi će pomisliti da sam došao da bih preuzeo nagradu, a ja ne budem nagrađen... (smijeh)
Skrivanje istine je uništilo Jugoslaviju
Na neki način sam mogla uočiti određenu sličnost, u smislu ideje i cilja, između Vaše “Srbenke” i filma “Teret” Ognjena Glavonića. Oba filma suočavaju sopstveni narod sa sopstvenim greškama koje su činili... Koliko je potrebno suočiti ljude sa ličnim greškama?
Ja mislim da je Ognjen lijepo rekao tokom jednog intervjua, parafraziraću, da njegov film nije suočavanje sa prošlošću već suoočavanje sa istinom. To je ono što i ja mislim. Smatram da je istina jako bitna, koliko god ona bila teška, ponekad izaziva i otpore, ali dugoročno je istina jedino rješenje. Ja isto mislim da je nažalost za Jugoslaviju, koja je po mnogo čemu bila ispred svog vremena, ali jedna od stvari koja ju je uništila bilo je i skrivanje istine.
Filmski festivali kao “Underhill” imaju poseban značaj
Film je prošao mnoge festivale i osvojio mnoge nagrade. Jedna od tih je i nagrada na UnderhillFestu kao najbolji film u regionalnoj konkurenciji. Da li su Vam nagrade bitne kao neka doza satisfakcije i da li ste se na njih navikli i drugačije gledate?
Naravno da nagrade gode. Jer, kada radiš godinama na nečemu, kao što sam ja radio na ovom filmu, nekako je velika satisfakcija vidjeti da vrijeme nije bilo uzaludno i da kolege i stručnjaci prepoznaju kvalitet toga. Nagrada u Podgorici, iako je 16. po redu, nikako mi nije manje draga, već zapravo, festivali kao što je “Underhill” imaju posebnu težinu zbog toga što proberu najbolje iz cijele godišnje produkcije. Tu je konkurencija bila vrlo jaka, čak i jača nego što je bila na nekim drugim festivalima, a koji su možda veći i radikalniji. Dobiti nagradu u takvoj konkurenciji je sasvim sigurno velika potvrda za kvalitet filma... Ono što ja uvijek pričam je da je lijepo dobiti nagradu, ali isto tako film nije sport. U sportu se zna ko je bolji, to je neko ko je ili brži ili da gol više i slično, a u filmu i umjetnosti nije tako... Vrlo je teško upoređivati razne filmove i reći koji je bolji od kojeg. Ja ne shvatam nagrade kao nešto pretjerano ozbiljno i mislim da ni drugi ne bi trebalo. Ako je neki film nagrađen ne znači da je više vrijedan. Najviše vrijedno kod te nagrade je što se priča o filmu i što će ga možda pogledati ljudi koji to iače ne bi uradili.
Vuk Perović, selektor festivala “Underhill” je u razgovoru za “Vijesti” spomenuo da na Balkan dolazi ili je nedavno došlo “zlatno doba dokumentarnog filma, iako ono u svijetu traje već više od deceniju”... Šta Vi mislite o tome?
Mislim da su pojmovi “dokumentarni” i “igrani” film danas relativniji, možda nam treba nova nomenklatura. Dokumentarni filmovi zavise od autorskog pristupa. Takođe se, u zavisnosti od autorske intervencije, dokumentarni film približava igranom...
Bonus video:
