Aktovi mirnijih boja i velikog formata umjetnice iz Srbije Ane Golović prikazuju intimna stanja čovjeka, trenutke anksioznosti, mješavinu tuge i iscrpljenosti, a sve kroz ženska tijela koja se “uvijaju” pred očima gledaoca dozvoljavajući tako promišljanja i emocije o onim stanjima koja se kriju iza platna.
Golović je termin “anksioznost” prevela na svoj jezik, na vizuelni jezik boja, a radove iz te serije objedinila je nazivom “Unutrašnja opasnost”. Izložba nekih radova iz tog ciklusa otvorena je u podgoričkoj galeriji “Koncept” u Karađorđevoj ulici, a publika će moći da je pogleda do 22. jula.
U malom (ali dovoljno velikom) prostoru umjetnica je predstavila svoje radove, ali tako i sebe.
Ona je za “Vijesti” istakla da smatra da je ovom postavkom rekla dovoljno o sebi i otkrila da se tu nalaze i njena dva autoportreta.
“Ovo je serija koju sam započela prije nekih godinu i po dana i ključna riječ u njoj je ‘anksioznost’. Ta riječ, prevedena na moj jezik i moja shvatanja je upravo ‘unutrašnja opasnost’. Mi smo sami sebi i neprijatelji i stavljamo se u bespomoćne situacije i težine, a jedini smo koji možemo pomoći da se to prevaziđe. Smatram da je to osjećanje anksioznosti najzastupljenije u 21. vijeku... Danas ne možete nigdje poći i nikoga nećete sresti, a da nije bio u situaciji da je anksiozan, da je napušten, da je bespomoćan, beznadežan... To nas sve objedinjuje u 21. vijeku. To je nešto blisko i meni i razumijem sve to, pa sam zbog toga krenula od sebe”, priča ona.
Prikazujući intimna stanja i trenutke izolovani od “spoljnog svijeta”, njeni radovi predstavljaju sliku i model života, model onoga što “unutrašnja opasnost” jeste i što može biti, a ona leži u minutima samoće i anksioznosti.
“Apsolutno ste u pravu za to što ste primijetili. Priznajem, i sama sam seriju započela sa autoportretima, tako da je ovo jedna iskrena emocija koju sam htjela da podijelim sa ostatkom svijeta, i to bez ikakvog srama, bez laži, jer smatram da je u umjetnosti iskrenost najbitnija i da je iskrenost u umjetnosti iznad svega. Kada već imate neku situaciju i emociju u sebi, smatram da vam je mnogo lakše da se izrazite, a moje sredstvo izražaja je slikarstvo. Slikarstvo je moj način komuniciranja, jer ja pored toga i ne znam ništa drugo da radi (smijeh)”, kaže Golović za “Vijesti”.
Ona ističe i da je dolazila u situacije da zahvlajujući radovima upozna mnogo ljudi koji dijele njene ili emocije njenih modela, pa priznaje i da je ponosna što ovaj njen ciklus slika dobro komunicira sa publikom.
“I moje stare serije slika su se uvijek oslanjale na aktove, mada su tada bila uključena i muška i ženska tijela, a sad sam se fokusirala samo na žensku figuru jer bolje poznajem tu žensku ličnost. To je nešto sa čim ja imam paralelu... Smatram da je čovjek osnova svega... Jeste da su moji modeli nekada možda i previše nagi, ali mislim da im je lakše da budu nagi u tijelu nego da pokažu svoju unutrašnjost i obnaže svoju dušu i osjećanja”, primjećuje umjetnica i dodaje: “Nekad i u neobočnim pozama, oni u isto vrijeme kriju svoje misli, emocije i strahove i tiho se nose sa njima, sami”.
Njene radove prate specifični nazivi, pa umjesto standardnih pojmova mogu se pročitati rečenice, čak i razgovori.
Ispisani na engleskom jeziku, lakše komuniciraju a prikazuju srž onoga što se nalazi na slici.
“Slike nose u sebi realizam i identitet u vizuelnom narativu žene, ljudske figure na velikom formatu smještene u prostore koji su mirni ali i napušteni, kao i nazivi slika koji na ironičan i satiričan naziv još jasnije opisuju predstavljene situacije”.
Zadovoljna izložbom u Podgorici, Golović “Vijestima” najavljuje i još izlaganja u Crnoj Gori tokom narednog perioda, a onda odlazi u inostranstvo, jer je tamo “pravo tržište za umjetnost”.
Problematika tržišta i galerijskog odnosa prema umjetniku
Ističući da svoje korjene vuče iz Crne Gore, Ana Golović kaže da smatra da je slična situacija na umjetničkoj sceni u Srbiji, Crnoj Gori i na Balkanu uopšte.
“Kod nas ne postoji tržište u umjetnosti, to je najveći problem, nažalost. Naša najveća darovitost su oduvijek bili umjetnici, a vjerujem i da će uvijek biti. Nažalost, mnogo umjetnika odlazi iz ovih zemalja. I ja sam tako živjela u inostranstvu, izlagala u inostranstvu i baš se trudim da me više ima na inostranim scenama, jer je tamo najviše i kupaca. Mi imamo problematiku tržišta, imamo problematiku galerijskog odnosa prema umjetniku. Ja nijednu galeriju ne smatram manje vrijednom od neke druge, jer u svakoj dobijam priliku da se pokažem i nađem novu publiku, ostvarim novu komunikaciju sa svijetom”, naglašava umjetnica i dodaje da je često bila gost umjetničkih rezidencija i simpozijuma, te da će i dalje aplicirati za takve projekte, jer su to “mjesta gdje se otvaraju oči”.
Bonus video:
