Francuski pisac rodom iz Obale Slonovače Armand Patrick Gbaka-Brédé, poznatiji pod umjetničkim imenom Goz (Gauz) gostovao je ove godine na Međunarodnom književnom festivalu „Odakle zovem” i u podgoričkoj knjižari „Karver” predstavio svoje stvaralaštvo, a za “Vijesti” je govorio i o svom životu, kulturi, ali i o knjizi “Čovjek - stup” koju je uticajni časopis za kulturu ‘Lire’ proglasio za najbolji debitantski roman na francuskom jeziku.
Goz je diplomirao biohemiju, pisac je, uz to i scenarista, dokumentarista, fotograf i urednik satiričkih novina. U Francusku je stigao 1999. godine gdje je neko vrijeme bio bez papira i radio različite poslove, a pored ostalog, bio je i noćni stražar, što se (slobodno tumačeći) može shvatiti i kao inspiracija za njegov roman. U najveći grad Obale Slonovače, Abiđan se vratio 2011. godine. Njegov roman “Čovjek-stup” govori o afričkoj zajednici u Parizu.
“Goz je sjajan pripovjedač koji se, u maniru najboljih romanopisaca, ne libi zaći u najtamnije kutke ljudske svijesti da bi prikupio materijal za svoju priču. Najtamniji zakutci svijesti u ovoj knjizi imaju pandan u mračnim uličicama Pariza na kojima se odvija dramatična bitka za preživljavanje hiljada i hiljada emigranata iz cijeloga svijeta: Kineza, Afrikanaca, Arapa, Balkanaca, Rusa, Vijetnamaca”, navodi se u opisu knjige.
„Čovjek stup” nema klasičnu formu romana koju Francuzi vole, a pisan je iz vizure Afrikanca, kaže Goz. On ističe da je bitno (sa)čuvati identitet i njegovati lični stil, kako bi postao uspješan, a roman bio primijećen u društvu kakvo je francusko.
Kao autor knjige, kako biste je sami opisali, šta ova knjiga predstavlja?
Jednom rečenicom svoju knjigu „Čovjek - stup“ predstavljam kao priču stražara koji posmatra svijet. Govorim iz njegove pozicije stražara gdje je nevidljiv, jer niko ne obraća pažnju na jednog crnog stražara u prodavnici. On sa te tačke gledišta ima mogućnost da posmatra svijet kako se lomi u jednom potrošačkom društvu. To je najprostije objašnjenje mog viđenja ove knjige.
Ako je poznato da ste i sami radili kao stražar, može li se reći onda da postoji i neki autobiografski momenat u knjizi?
Imaju dva pravca u knjizi - kratke scene koje se dešavaju u prodavnicama Sefora, Kamajo, Zara, a onda pričamo na jedan klasičniji način o istioriji generacija crnih stražara u Francuskoj. Te male scene su vrlo ironične, zanimljive, smiješne, to su sve viđene scene, scene koje sam ja lično vidio dok sam radio. Velika priča koju pričam iznad svega toga je romaneskna nadogradnja. Naravno, pisac svakog romana stavlja i po neki dio sebe u taj roman, samo su proporcije različite.
Koliko Vam je značila nagrada koju ste dobili za taj roman u smislu satisfakcije, da Vas motiviše i ohrabri da se nastavite baviti pisanjem i umjetnošću uopšte?
Ah, nagrade! Naziv te nagrade na francuskom jeziku glasi: nagrada za prvi francuski roman. Zar to nije čudno sastavljeno? Čudno jeste! Najbolji prvi francuski roman. To mi zvuči kao da se pojavio neko, ispalio metak i rekao: „Hajde, svi prvi romani, trčite!“ i prvi romani trče. Onda kada jedan od tih prvih romana stigne prvi trka je gotova i taj „najprvi“ dobija nagradu. Stiče se utisak da smo uvijek u nekom takmičenju jedni protiv drugih. Mislim i da kada neko piše roman stavlja ga u neki opšti, generalni korpus. Uvo ima isti značaj kao i nos, lakat je jednako važan kao i koljeno i kada sve to funkcioniše zajedno u skladu, funkcioniše i čovjek. Nagrade služe samo da zadovolje sopstveni ego. One ne dolaze svakog dana, ali ne treba zaboraviti da se tiču samo ega. Kada to zaboraviš, pisaćeš bolje romane. Cilj nije da se pišu najbolji romani, jer koliko je to moguće? Cilj je da se pišu dobri romani.
Ono što je impresivno jeste i Vaša biografija. Diplomirani biohemičar, pisac, scenarista, fotograf, dokumentarista, urednik satiričnih novina... Kako ste došli do svega toga? Da li je to Vaš bijeg od tog potrošačkog društva za koje ste rekli da ste gledali godinama?
Ja imam duboko ubjeđenje da smo svi mi umjetnici. Stvarno to mislim. Uvijek nas pokreće nešto iracionalno što imamo u sebi, a to izražavamo racionalnim sredstvima kojima raspolažemo. Može to da bude riječ, ples, pisanje, teatar, rad u fabrici ili na bilo kojem drugom radnom mjestu... Računovođa je umjetnik, umjetnik koji je naučio stvari i izražava ih na način koji je jedinstven samo za njega. Umjetnost je zapravo jedna osobenost koja može da bude i banalna, ali ostaje umjetnost. Svi smo mi umjetnici svakog dana, ali malo ljudi to prihvata i shvata. Uzmimo kuvanje za primjer. Nema ništa “umjetničkije” od kuvanja. Nije čudno i neobično što se ja bavim svim tim poslovima... Ja se ne osjećam posebnije zbog toga, jer mislim da svako ima načina da radi sve što želi. Siguran sam u to. Ako želiš da postaneš inžinjer NASA-e, to možeš uraditi za šest mjeseci. Kad se nađeš u jednoj logici, sve izgleda jednostavno za tebe, a opskurno je mračno za onoga ko nije u istoj toj logici kao ti. Ja sam samo prihvatio umjetnički dio sebe. Prihvatiti umjetnost znači i prihvatiti sredstva kojima ćemo širiti tu umjetnost. Možeš da snimiš film o konzumerističkom društvu, ali to nije isto kao da napišeš knjigu o konzumerističkom društvu. Možeš da staviš samo jednu stvar na drvenu statuu ili da odigraš jedan jedinstveni plesni korak.
S obzirom na to da ste rođeni u Obali Slonovače, pa se preselili u Francusku, a zatim opet vratili u Abiđan, pa i posle toga se vratili u Francusku, a onda ste putovali - kako su različite kulture uticale na Vaše stvaralaštvo?
Kada se pokrećeš s mjesta na mjesto, više je načina da reaguješ. Obje strategije se broje, nema dobre i loše. Prva strategija je da se stopimo i prilagodimo, a druga da ostanemo različiti. Stopiti se znači prihvatiti kompromise, ali to je lični kompromis koji ti omogućava da napreduješ ti, ali i mjesto u koje dolaziš i ono iz kojeg dolaziš. Druga strategija je razlikovanje. Tu treba da kažeš sebi: „Ja sam ovdje, vidim kakvi ste vi, ali ja sam ovakav. Mogu da budem kao vi, mogu da budem ja, ali mogu da budem i bolji od svega toga - i od vas i od sebe samog“. Onog trenutka kada napustiš svoje selo i pođeš u grad ti si već bolji od onoga kakav si bio u selu, ali si bolji i od onoga što zatičeš u gradu. Ljudi iz grada će vidjeti selo u tebi, a kad se vratiš u selo, ljudi iz sela će vidjeti grad u tebi. Tako postaješ vanzemaljac, postaješ čovjek budućnosti...
Ja sam stigao u Francusku sa 29 godina i stigao sam iz kulture u kojoj ima 65 jezika, odnosno 65 načina da se promišlja o svijetu, 65 načina da se zamišlja bog, žena, pokret, pjesma. Ti dolaziš sa tim, a pored svega toga imaš i novi jezik. Recimo, momak koji je rođen u Francuskoj, iste godine kao i ja na Obali Slonovače, a studiramo zajedno, čitamo iste knjige, slušamo istu muziku, gledamo iste filmove, to je kultura. On je rođen u Francuskoj, ja u Obali Slonovače, ali dijelimo istu kulturu. Razlika je samo ta što njegova francuska civilizacija nije mrdnula vjekovima, ona je ponosna jer je bila dominantna u svijetu, ona je u svojoj stajaćoj bari koju je sama ispunila i ne otvara se svijetu. Ti dođeš tu i imaš osjećaj da su ljudi bolesni. Ti možeš njima da pričaš o njihovoj kulturi, a oni nemaju pojma odakle ti dolaziš. Ja sve to zovem teorijom Supermena. Ja se osjećam kao Supermen, jer sa Crnogorcima mogu da razgovaram o crnogorskoj kulturi, a da crnogorci nemaju pojma o stvarima iz moje zemlje. Ja sam Supermen. Svijet sjutrašnjice uvijek stvara Supermene. Djeca su uvijek bolja od roditelja. To su stvari koje se prenose iz kulture u kulturu. Sjećam se kada sam došao u Hrvatsku, trebalo mi je samo dva sata da steknem prijatelje. Moj urednik nije ni pročitao moju knjigu, ali je primijetio da mogu da donesem nešto, a to nije umišljaj, već je stvarno tako. Naša djeca su već vanzemaljci, jer žive u digitalnom svijetu. Naše generacije su to pronalazile i pronašle, a naša djeca su rođena u tome. Sa kulturom se uvijek njišemo i ne širimo je, već je donosimo, da drugi to vide. Za mene je očigledno da smo svi Supermeni.
Radite li sada na nečemu, na nekom novom romanu?
Nedavno sam završio rad na novom romanu. Jednom rečenicom to je pariška hronika bivšeg narkomana u Abiđanu. To je roman koji ima 100 strana, 50 poglavlja, a svako poglavlje ima 3.333 karaktera. Moja ideja je da kada otvoriš roman vidiš identična poglavlja i možeš da znaš gdje se svako sljedeće završava. Kada sam pričao sa urednikom pitao sam ga koliko karaktera treba da imaju poglavlja i on je rekao da to bude između 3.000 i 3.700, na šta sam ja odgovorio „Biće 3333“, jer mi to nameće disciplinu i ekonomiju riječi. Kada štediš riječi ideje su preciznije i gušće, to je cilj.
Postavljamo pitanja, nijesmo ovce
Govorili smo o kulturi, koliko se kulture razlikuju od države do države, od istorije do istorije, ili svi mi pojedinačno nosimo svoju kulturu?
Život u društvu je susret ličnih procjena. Nacija je nešto veoma interesantno jer je ona isprepletana različitim tokovima. Tu smo i tu se nalazimo, ne moraš o tome ni da pričaš, nijesi ni svjestan ni odgovoran za to, ali nalaziš se tu gdje jesi i tako gradiš sebe. Svako ima jedan život sa skretanjima desno ili lijevo, ali na kraju je sudbina. Ne treba se previše ni baviti pitanjem da li nam je dobro ili loše, jer često nema drugog izbora. Ti si tu, boriš se s tim. Ono što je interesantno jeste da uvijek možeš da kažeš sebi: „Mogu bolje!“ - i to vrijedi svuda. Pitanje je samo da li se osjećamo dobro “ovdje”. To pitanje svi sebi postavljamo, sa naglaskom na “ovdje”. Pitanje je isto, iako društva nijesu ista. Mi smo svi ujedinjeni istim pitanjem. Nije bitno društvo. Interesantna je sposobnost da se uvijek postavljaju pitanja i da se preispitujemo, sami sebe ili društvo, jer nijesmo ovce. Upravo tome služi ljudska inteligencija: da se postavljaju pitanja i da plovimo u kompromisima, ne u isključivosti. I to proizvodi društvo. To svima nama stvara jak nacionalni identitet. Počevši od tog identiteta ti preispituješ svijest nekog društva i to nije problem, jer smo mi takvi. Da nije tako, svako bi živio u svom kavezu i nikada nikoga ne bismo sreli. Mi smo društvene životinje.
Stvoreni smo da bismo se kretali
Na festivalu “Odakle zovem” razgovarali ste sa studentima na temu “Lični bagaž u drugoj kulturi i jeziku”. Šta je zapravo taj lični bagaž, koje značenje nosi prtljag?
Lični prtljag... Prtljag podrazumijeva putovanje. Ne uzimaš kofer da bi šetao po parku. Kada spremaš prtljag znači da putuješ negdje i u taj prtljag nosiš nešto što ti je potrebno za putovanje, praviš izbor i odlaziš. Ako spremiš prtljag samo da bi ga stavio na leđa, onda je on težak, ali ga kretanje čini lakšim. Kada stigneš na neko mjesto ostaviš prtljag i otvoriš ga. Ima nekih stvari koje se izvade, a ima i nekih novih koje se dodaju unutra. Prtljag nikada nije težak kada odlazimo, uvijek je duplo teži kada se vraćamo. To je zanimljivo. Prtljag znači kretanje, stvoreni smo da bismo se kretali. I što si više usidren i razumiješ sopstvenu kulturu, to ti je lakše kada negdje odeš. Svi problemi potiču od ličnog identiteta. Ako imaš mekanu kulturu, biće jednako mekana i vani, ali ako je potvrđena i jaka kao kultura u Crnoj Gori, onda će svuda biti tako.
A figurativno? Ako govorimo o istoriji sebe i one kulture koju nosimo sa sobom, koliko je teško otvoriti taj prtljag negdje drugo, ali i prihvatiti nešto tuđe?
Mnogo je komplikovanije to unutrašnje stanje, ali to nije prtljag, to je ličnost. Gdje god da ideš otići ćeš sa tim. Ako je komplikovano ovdje biće i negdje drugo. Proces je drugačiji. Kulturni proces je površan, a lični proces je intiman. Rezolucija tih stvari je lični proces koji može biti dug. Savjet koji često dajem je prihvatanje slabosti, jer je to najbolji način da se borimo - da kažemo da ne možemo. Kada prihvatimo tu težinu koja je iznad nas, samim tim smo na početku pronalaženja rješenja. To su lične stvari. Traume ostaju. Često činjenica da se pokrećemo olakšava traume, jer često u ličnom, socijalnom kontekstu potiskujemo sva ta loša iskustva, ali kretanje nam omogućava i geografski i intelektualni, pa i emotivni otklon od tih nekih iskustava.
Baj, baj, kultura - živjelo čovječanstvo!
Koliko je lako ili teško čovjeku da se pronađe u različitim kulturama i kakav je međusobni uticaj čovjeka i kulture?
Teško pitanje. Teško je iz dva razloga. Imamo veoma široku definiciju onoga što predstavlja kultura, a takođe je i široka definicija onoga što je uticaj. Ta dva pojma nijesu brojiva i zbog toga većinom proizvodimo osjećanja, a kako proizvodimo osjećanja, zaboravljamo njihove prave razloge. Na primjer, proizvodimo osjećanja nakon što pročitamo neku knjigu, nakon pogledanog filma... Na primjer, ljudi će reći: “Ne sviđa mi se ta muzika”, ali niko ne kaže šta je stvarno razlog toga, jer je to nešto što je široko za sve nas. Na primjer, isto tako niko ne može da kaže kako je Emil Zola uticao na francusku književnost, ali svi kažemo da je on jedan veliki francuski pisac. Prust, na primjer, u potrazi za izgubljenim vremenom, smatra se kao nešto najviše u francuskoj književnosti... Ja sam pročitao taj roman i mislim da je to jedna od najgorih knjiga... Nema jezika, nema prave priče, on se okreće oko svoje ose, nema prave radnje, ali svi kažu da je to sjajna knjiga... To je uticaj. Mi ne znamo odakle dolazi taj uticaj, ali je on tu. Uticaj je nauka konstatacije, jer mi ne znamo, ali konstatujemo. Majkl Džekson, kralj popa - kralj čega? Ali tu je Majkl Džekson. Teško nam je da saznamo, ali svaki put se desi magija kada neko napiše roman, pjesmu, napravi film, predstavu... Jer nemaš nikakvo naučno ili logično sredstvo da bi saznao gdje će to da ode. Ne postoji formula kao u hemiji. To su komadići olova koje transformišemo u zlato. Veoma je komplikovano odgovoriti na ovo pitanje, ali o konstataciji i onome što nas se tiče možemo lako razgovarati. Interesantno je da neko u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Srbiji, recimo, čita roman „Čovjek - stup“ i da se u tome pronalazi... Baj, baj, kultura! Mi nemamo istu kulturu, ali kada čitaš knjigu, pronalaziš kulturu za sebe, sva istorija se briše - ili se briše u potpunosti ili se stopila sa mojom istorijom. Naš najsigurniji, ali najteži prtljag je onaj koji nas ujedinjuje, koji nas okuplja, a to je ona vizija čovječanstva o zajedničkoj budućnosti. Baj, baj, kultura, živjelo čovječanstvo!
Bonus video:
