Da je CPC bila autokefalna utvrđuje se iz odluke Carigradske patrijaršije br. 2056 od 19. III 1920. godine. Iz nespornih dokumenata može se zaključiti da CPC nije odlučivala o tzv. ujedinjenju crkava ni preko svoga Sabora, ni preko svog Sinoda, a ovakvu odluku nijesu donijeli ni crnogorska skupštna, ni crnogorski kralj i Vlada.
Iz toga slijedi da je na određeni način likvidirana, tim prije što su se za „ujedinjenje“ izjasnile Srpska mitropolija, Karlovačka mitropolija, Bukovinsko-dalmatinska mitropolija i Carigradska patrijaršija, pod čijom su jurisdikcijom bile eparhije u Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Kosovu i Metohiji i Sandžaku.
Mitropolit ukinute Crnogorske pravoslavne crkve Mitrofan Ban umro je 17/30. septembra 1920. Svojim činjenjem i trpljenjem doprinio je da se poništi crkva na čijem je čelu bio više decenija. U nekrologu koji je pisao urednik Beogradskog glasnika, pored ostalog, navodi se: „Arhijereji Ujedinjene srpske pravoslavne crkve počastvovali su mitropolita Crne Gore, brda i primorja izborom za prvog predsjednika Središnjeg sabora, čime je izrazito odana čast i priznanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.“
Povezani članci
Povezani članci
Akademik Vladimir Dedijer govoreći o podizanju Aleksandrove kapele na Lovćenu 1925. kaže: „Aleksandrova kapelica na Lovćenu je oličenje uništenja državnosti Crne Gore poslije 1918. godine.... Crna Gora je 1918. silom utjerana u novu državu i obespravljena. Aleksandrova kapelica na Lovćenu je ujedno i simbol uništenja Crnogorsko-primorske mitropolije.“
Pri sagledavanju okolnosti nekadašnjih i današnjih valjalo bi znati da je na Glavarskoj skupštini održanoj 24. III/5. IV 1868. na Cetinju donijeta odluka da se sva crkvena imovina preda na upravu poglavaru Pravoslavne crkve, kome se povjerava da vodi brigu o njoj, ali bez prava da u ime crkve kupuje, prodaje ili poklanja bilo kakva pokretna ili nepokretna dobra i da o svim transakcijama crkvene imovine može odlučivati uz odobrenje državne vlasti.
Polazeći od aktuelnog stanja, konstatujemo: Crnogorska pravoslavna crkva je živa crkva i mora dobiti mjesto koje joj pripada po kanonskim i državnim zakonima. Uostalom, u članu 11. Ustava Crne Gore zapisano je: „Država materijalno pomaže vjeroispovijesti“. Stoga je za očekivati da Crnogorska pravoslavna crkva zatraži od crnogorske vlade da poštuje Ustav i da se Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi vrati ono što joj pripada - oko 650 manastira i crkava koje su Ukazom kralja Aleksandra od 19. juna 1920. godine došli u posjed Srpske pravoslavne crkve. Takav odnos Srpske pravoslavne crkve prema sakralnim objektima pravoslavne crkve u Crnoj Gori danas je faktički, a nije pravni.
***
Crna Gora kao multietničko društvo ne može se ni razumjeti ni graditi po stereotipu dva, odnosno tri, nepomirljiva svijeta, kao suživot gluvonijemih, ne u istorijskom monologu nego u dijalogu. Iako prošlost treba poštovati, sazdanje budućnosti treba graditi u stvarnom životu. U temelju društva u Crnoj Gori nije dovoljno ugraditi samo razumijevanje, povjerenje, već i ljubav.
U procesu svoje nacionalne i kulturne identifikacije od Srba, Hrvata, Albanaca, Muslimana i Bošnjaka u Crnoj Gori očekuje se da u oblikovanju svoga etničkog bića i formulisanju nacionalnih i kulturnih ciljeva definišu i svoj status, svoj odnos prema Crnoj Gori i crnogorskom društvu.
Može li Crna Gora biti multietnička država i multikulturno društvo ako nije kolijevka, djedovina, domovina i matica autohtonim Srbima, Muslimanima, Bošnjacima, Hrvatima, Albancima i drugima, već samo Crnogorcima.
Svi građani Crne Gore imaju pravo da se osjećaju i izjašnjavaju kako hoće, ali bi i po njih i po Crnu Goru bilo štetno da se na prostoru države Crne Gore odriču istorijskog nasljeđa i svojega crnogorskog porijekla i pripadnosti.
Crna Gora postala je zajednička kuća svih njenih nacionalnih i kulturnih entiteta koju oni svi grade, dograđuju i podižu. U njoj niko nije podstanar. Vrijeme opasnih avantura i zabluda je, nadajmo se, potrošeno. Crnogorci ne potiru ničiji identitet. Oni dobro razumiju što to znači, pošto se grčevito bore za očuvanje i svoga imena i svoga crnogorskog identiteta. Crnogorci nemaju ni drugu domovinu, ni drugu matičnu državu.
Opasnost za crnogorsko društvo biće i jesu velikodržavne težnje i velikonacionalni koncepti: srpski, hrvatski, bošnjački, albanski...
Crna Gora kao demokratsko društvo pruža jednake šanse svima da izgrađuju i sebe i državnu zajednicu u kojoj žive.
To podrazumijeva dijalog, a ne intelektualne busije.
Međusobno se razumjeti i živjeti u razlikama, jedinstveno i zajedno. To je veliki zadatak naše istorije, države, društva i ove Akademije.
(4. jul 2019, CANU)
Bonus video:
