Još jedna Bitefovska predstava na 32. Barskom ljetopisu, nakon Frljićevog “Našeg i vašeg nasilja”, ovog puta festivalska produkcija- „Don Kihot“, koprodukcija Ljetopisa i Gradskog pozorišta iz Podgorice - zaintrigirala je i dobro zamislila gledaoce. Na premijernom izvođenju preksinoć na ljetnjoj pozornici Doma kulture, ovakav - sve samo ne očekivani - “Don Kihot” u režiji uglednog regionalnog reditelja Andraša Urbana i po autorskom tekstu Vedrane Božinović, izazvao je na kraju ovacije publike i višestruko vraćanje glumačke ekipe na bis.
Naslov predstave je, dakako, dobro znan, međutim, budući gledaoci predstave - oprez! - poznata teritorija se u ovom slučaju završava tik iza samog naslova. Urban i Božinović su tek čuvenim citatom poruke vladarima direktno referirali na literarni predložak. Iz legendarnog Servantesovog romana, reditelj je uzeo samo srž i smjelim zahvatom, umjesto prepričavanja dogovdovština neuspješnog viteza iz La Manče, publici priredio na momente veoma neugodno suočavanje sa teretom stoljetnjih predrasuda, stereotipa i dogmi koje su i dalje pred nama i oko nas, iako kalendar pokazuje da je ovo 2019. godina.
U širem kontekstu, ovakav “Don Kihot” može se tumačiti i kao priča o ljudskim pravima i svakodnevnoj borbi sa vjetrenjačama koje pokreću mitovi i sistem, no, njegova fokusna tačka je jedinstvena - Crnogorka i njena borba sa tribalnim duhovnim atavizmima koji su živi i žilavi i dan-danas. U komadu koji je na svojim leđima iznijela kompletno ženska glumačka ekipa, ta Don Kihot Crnogorka danas u Podgorici bori se da svoje parče zelenog kutka ispred prozora spavaće sobe zaštiti od betona nove zgrade, ona se u svakom kutku Crne Gore od rođenja bori sa stigmom da mora da bude sin, da bude kučka koja će se od prvog dana boriti sa kučkama koje će oženiti njeni brat i sin.
Gledaoci su na momente slušali jezive monologe o tome kako je ovdje ženi “dato” da rađa sinove i ubija ćerke, dok je na zidu iza glumica projektovan ultrazvučni snimak fetusa. Takođe, u prvom licu isporučene su ispovjesti o nametnutoj borbi da se sačuva obraz i sebi i ocu i majci i bratu i djeci.Urban je vješto “šnirao” ovakve scene i songove da održi pažnju publike sve vrijeme. Svoje glumice je rastrčao po, za ovakav mizanscen gotovo nedovoljno velikoj ljetnjoj pozornicu naTopolici, pri čemu ih je neprestano lišavao odjeće.
Predaha nije bilo ni zbog uznemirujuće tutnjave bubnjeva koja nije prestajala, baš kao ni upotreba eksplicitnog rječnika - ova postavka je apsolutni crnogorski rekorder u broju izgovorene riječi koja u žargonu označava ženski polni organ. Ovakav “Don Kihot” je učio gledaoce kako se pravi muško dijete, odnosno kako to radi Srbin, kako Crnogorac “a kako stari Iliri”. Reditelj je tako evocirajući duh Bredberijevog ”Farenhajta 451”, poručio da tamo gdje pale knjige, “paliće i ljude”.Ironično akcentovani patriotizam - horska repeticija slogana “Ovo je najljepša zemlja na svijet’” praćen navodima naslova članaka iz dnevne štampe o neveseloj svakodnevici Crnogoraca, bio je mnogima u publici jasan eho bliskih poruka predstava koje su na lanjskom Ljetopisu pobrale neskrivene emocije publike-“Dokle pogled seže” i “Čuvari tvog poštenja”.
Glumice Branka Femić Šćekić, Kristina Obradović, Branka Stanić, Jelena Simić, Sanja Popović, Vanja Jovićević i Anđelija Rondović svoje zahtjevne partije odigrale su bez zadrške, na visokom energetskom nivou i makar - što se izvještača “Vijesti” tiče - izdvajanje bilo koje od njih ne bi bilo fer prema ostalima,Na kraju, nezavisno od ugla iz kojeg želite da je posmatrate, ova predstava je angažovana pozorišna provokacija koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim, i koja će zasigurno imati dug vijek na sceni.
Muziku za komad komponovala je Irena Popović Dragović, a interpretirali su je pijanistkinja Ana Vukazić i Milena Kankaraš na bubnjevima. Scenografiju je postavila Smiljka Šeparović Radonjić, a kostimi su djelo Line Leković.Prva repriza bila je sinoć, druga je večeras na ljetnjoj pozornici Doma kulture od 21.30 časova, a treća je zakazana za deseti avgust. Pred podgoričkom publikom “Don Kihot” će premijerno biti izveden 20. septembra i od tada će biti na stalnom repertoaru Gradskog pozorišta.
Urban: Pozorište je medij koji je živ, koji govori, koji je iskren...
“Predstava ‘radi’, funkcioniše, komunicira sa publikom, a i publika sa njom. Drago mi je da smo uspjeli, vrlo je težak proces bio. Pozorište je medij koji je živ, koji govori, iskren je, bavi se onim problemima koje živimo i zabavlja nas. Ansambl je, putem kastinga, formiran isključivo za ovaj komad. Kada pričamo o ženi i ženskim pravima, mi pričamo o ljudskim pravima. To jeste priča o čovjeku. Počinje od momenta u kojem krećemo da se bavimo svijetom u kojem živimo i dokle smo spremni da odemo da bi ga mijenjali i napravili ga onakvim kakvim mislimo da treba da bude. A da li će neko drugi u njega doći... Svi sami nosimo odgovornost koliko utičemo da se on mijenja. Što se romana tiče, srednjoškolci će ipak morati da ga pročitaju, ovdje nije bilo isključivog referiranja, već stalnog kontakta sa djelom, jer pričamo priču koja je donkihotovska”, rekao je nakon premijere Urban.
Bonus video:
