Poljski reditelj i glumac Edvard Gramont, sa trupom Terminus a Quo iz gradića Nova Sol, na scenu Međunarodnog fesitivala aleternativnog teatra Korifej u Kolašinu, donio je predstavu “Tiranija”. Komad je rađen prema motivima istoimene pripovjetke Miodraga Bulatovića, a Gramont, u razgovoru za “Vijesti” kaže da je fasciniran tim crnogorskim autorom.
“Odličan je pisac. Prva njegova knjiga, kojju sam pročitao bila je ‘Crveni pijetao leti prema nebu’. Gladao sam u Poljskoj dvije pozorišne adaptacije tog romana. Tada me i zainteresovao kao autor, zavolio sam ga.
Zatim sam čitao roman ‘Heroj na magarcu’, ‘Rat je bio bolji’, ‘Tiranija’...Pročitao sam sva njegova djela, koja su prevedena na poljski. Najmilija predstava od svih, koje sam režirao, mi je ‘Tiranija’”, objašnjava on.
Poljski reditelj i glumac kaže da nije razumio, u početku ono što je Bulatović pisao. Teško mu je bilo da shvati da se “balkasnki narodi, boreći se za slobodu, ubijaju međusobno”. Rat na našim prostorima 90-ih godina prošlog vijeka, na surov način, kaže, “objasnio” mu je mnogo šta.
“Bila mi je nenormalna i nemoguća takva ‘borba za slobodu’. Vaši ratovi 90-ih su me uvjerili da je tako kako je Bulatović pisao. Bio sam mnogo nesrećan. Shvatio sam i šta je Bulatović želio da kaže”.
Tiranija je, tvrdi, Gramont ista i sada i prije, na primjer, tri decenije. Riječ je o “borbi između socijalnih slojeva, o borbi između pojedinca i mase. To što je u predstavi tiranin slikar Milan je simoblično, ali precizno prenesen politički kontekst.
Sloboda je je za Gramonta “stanje svijesti”, a ne “moći uratiti sve što vam padne na pamet.” Ne robuje klasičnom pozorištu.
“Koristim teatar da izrazim ono što je u meni. Crpim ideje od velikog teatarskog vizionara Jižija Grotovskog. Najviše koristim njegov pristup, poznat kao ‘teatar ubogih’. Zasniva se na upotrebu rekvizite, ali i na minimalizmu u rekviziti - što manje, koje se koriti maksimalno. U Poljskoj, obično, biraš da li se povodiš za idejama Tadeuša Kantora ili Grotovskog. Bliži mi je Grotovski. Veliki uticaj na moj rad imao je i japanski tradicionalni buto teatar”, objašnjava Gramont.
Ponosan je na činjenicu da je u, za Poljsku, malom gradu, kao što je Nova Sol, gostovalo japansko pozorište, tokom evropske turneje. Gramont objašnjava i da je u kontaktu sa američkim glumcem Tomasom Ričardsom, koji se u malom studiju u Toskani bavi nasljeđem Grotovskog.
Trupa Terminus a Quo postoji od 1976. godine. Reditelj kaže da gostuju, uglavnom, po malim mjestima u Poljskoj i van nje. Izvođenje predstava u varošima je, objašnjva on, poseban doživljaj. U takva iskustva ubraja i učešće na kolašinskom festivalu.
“U malim mjestima stavra se prisniji kontakt. Publika nekako bolje čuje i duže pamti ono što ste im pkazali. U velikim gradovima takvi nastupi mogu proći nezapaženo. Zbog toga, i za reditelje i za glumce, ali i za publiku, vrlo su važni festivali, kakav je kolašinski”, zaključuje Gramont.
Kaže da mu boravak u Crnoj Gori donosi, pored profesionalnog, i lično zadovoljstvo. Naime, Gramont je ljubitelj planina, pa jedva čeka da vidi Bobotov kuk, na primjer.
Ljubitelj poezije Vesne Parun
Gramont ne zna mnogo crnogorskih pisaca. Međutim, ima favorite među južnoslovenskim autorima. “Znam za makedonskog autora Živka Činga, upoznat sam sa onim što je radio profesor iz Beograda Eugen Verber, koji je važio važio za izuzetnog poznavaoca judaistike u Jugoslaviji. Radio sma jednu predstavu po njegovim djelima. Od književnika volim pjesnikinju Vesnu Parun. Nažalost, iako imam neke knjige Danila Kiša, još ih nijesam pročitao. To tek slijedi i radujem se”, kaže poljski pozorišni reditelj.
Ponosan je i na poznanstvo s Dorotom Čirlić Stražinski, koja je prevela Bulatovićeva djela na poljski.
Bonus video:
