(Rumena Bužarovska, „Nikuda ne idem“, Booka, Beograd, 2019.)
U svom beskrajno duhovitom romanu „Puškinova brda“, nabrajajući supruzi razloge zbog kojih se protivi emigriranju, Sergej Dovlatov u očaju ispaljuje i jedan metafizički - da se, po nečijoj pouzdanoj procjeni, čak 80% čovjekove ličnosti iskazuje kroz maternji jezik. A kad ni to ne upali, on pribjegava konkretnijem i priznaje da ne može zamisliti život u kom će morati da lomi jezik ne bi li oblikovao i najprostiju šalu. Sitničav argument za svakoga osim za pisca nesvakidašnje raskošnog smisla za humor, koga je ozbiljno brinula tako sužena perspektiva. Ipak, žena će se brzo pokupiti i otići za Izrael, a nedugo nakon toga će i sâm Dovlatov pristati na taj vraški težak kompromis. Preseliće se u Ameriku i postati još jedan od onih koji nikada nijesu uspjeli da je u potpunosti dožive svojim domom, već su se više osjećali dijelom neke daleke ruske ispostave, odnosno „Filijale“, kako se i zove njegov posljednji, predsmrtni roman.
U Dovlatovljevo vrijeme preseljenje u drugu zemlju najčešće je bilo logičan ishod disidentskog kursa, bio on prikriven, ili jasno izražen. Nekoliko decenija kasnije, kad su mnoge rigidne režime zamijenili oni (uslovno rečeno) podnošljiviji, migracije, paradoksalno, bivaju sve češća opcija kod redefinisanja vlastite egzistencijalne pozicije. Na tom tragu, zbirka priča „Nikuda ne idem“ Rumene Bužarovske zapravo je skup opita koji se poigravaju s različitim manifestacijama migrantske problematike. To su priče o onima koji odlaze i onima koji ostaju, ali najčešće i o jednima i o drugima istovremeno, što se u praksi pretvara u sudar dviju filozofija - filozofije odlaska i filozofije ostanka. Upravo tako, riječ je o raboti filozofskog karaktera, a ne tek pukom selidbenom kalkulisanju. Promjena mjesta življenja samo je alatka jednog dubljeg preispitivanja, koje obuhvata sve aspekte života - i one površinske, i one unutrašnje, emocionalne. I već je odabirom tematike autorka sebi otvorila prostor za uzbudljiva kombinovanja. Kao rezultat dobili smo sedam vješto navođenih priča, toliko aktuelnih i bliskih svakom mislećem stvoru da je nemoguće čitati ih s bezbjedne čitalačke distance; drugim riječima, nemoguće je proći neokrznut kroz tekst. S druge strane, ni puštanje „eksperimentalne sonde“ nije garant potpune adaptacije. U priči „Čeroki crvena“ Vlado je čak godinu dana prije žene i sina otišao u Finiks, kako bi stvorio preduslove za njihovo što bezbolnije kalemljenje. No, čim se prizemlje, poteškoće počinju iskrsavati na svakom koraku, kao da i tijelo i razum u nepoznatoj sredini postaju nezgrapni. Život se potom svodi na onaj surovi zakon prilagođavanja: opstaće samo oni što se prošlosti otarase poput nepotrebnog balasta, ili je preoblikuju u neku bezbolnu ostavštinu. Dakle - oni kadri za radikalne, sveobuhvatne preobražaje.
Bužarovska ne gaji prevelike iluzije u pogledu ostvarljivosti tako ambiciozne lične promjene. Naravno, ona je moguća, ali ljudi s migrantskim iskustvom - koje je u svojoj biti dvojako - uglavnom su prikazani kao ličnosti sa teško zacjeljivim rascjepom, umjesto da im ta dvojakost podari neku dodatnu, korisnu dimenziju. Čak i situacija koja se čini idealnom naknadno pokazuje svoju pritvornost. Riste je mislio da ima sve - život sa ćerkom i zgodnom ženom u Australiji, daleko od balkanske kaljuge. Vjerovao je u spoljašnju uzročnost lošega i samim tim u prostu zakonitost domašaja: što si dalji od mjesta začetka greške dalji si i od šanse da te ona opet snađe. Kad se pokaže da jedna radikalna promjena ne mora voditi nekakvoj lančanoj reakciji, da je mnogo toga do nas, a ne do onoga oko nas - preostaće mu da se vrati u domovinu i tamo započne pomalo donkihotovsku borbu sa svim tim sitnim, dojuče nevidljivim, a u stvari najbliskijim okolnostima.
Ako nastavimo s ovim neformalnim fragmentiranjem knjige, u narednu grupu možemo svrstati priče u kojima se glavni likovi susrijeću s „tuđim“ na posredniji način, iz pasivnog položaja. Tu prije svega mislim na priču „Kupine“, gdje je atmosfera međusobnog trenja različitih svjetova majstorski prikazana kroz susret na selu, nekada zajedničkom okupljalištu, koje onako odumrlo svjedoči i definitivnom odumiranju nekadašnjih prijateljstava. Višegodišnja odvojenost i stasavanje u različitim kulturama svodi prošlost na ornament, kao što suvo bilje (osim ljekovitog ili začinskog) jedinu vrijednost može naći u ulozi ikebane. To svođenje na pozu ispražnjenu od suštine nalazimo i u najobimnijoj, završnoj priči „Osmi mart“, gdje se površno shvatanje ženskog aktivizma okončava na groteskan način, nagonskim otporom prema lažnoj empatičnosti „elite“. Lančana reakcija je ovdje i te kako moguća; istina, samo u vidu udruženog vomitusnog poduhvata usred ambasade. Svečana sala isprskana povraćkom slika je koja i simbolično i bukvalno govori da se laž, mada ubrizgavana s najviših adresa, može gutati samo do određenih granica. U Rumeninom pisanju nema laži ni kad se radi o najočitijoj fikciji. Ona uspijeva da se podjednako identifikuje sa svim likovima, pa su njihove psihologije bez razlike vjerno građene od početka do kraja. Jedan od uzroka ovakvog uspjeha leži i u njenom efektivnom, svedenom jeziku, kojem je ostala vjerna i u ovoj zbirci. Priče su ispričane jednostavno, bez stilskih akrobacija koje bi kod ovako profilisanih narativa predstavljale samo smetnju. Svaka priča ima čvrsto idejno uporište koje se objelodanjuje kroz žive dijaloge i pravovremena fabularna račvanja. Zbog svega ovoga možda je i izlišno zalaziti dublje u tehničke pretpostavke Rumeninih priča. One se, prosto, najbolje shvataju onako posmatrane u cjelini, pročitane u jednom dahu, suverene u svojoj sintaksičko-semantičkoj zaokruženosti.
„Nikuda ne idem“ bez sumnje je knjiga stvarnosne proze, jer se najdirektnije tiče naše aktuelne stvarnosti. Da nije tako i da se njeni dometi završavaju na nekoj distanciranoj naraciji, teško da bih je već sad koristio kao jedno od polazišta za raspravu o dilemi „ostati ili otići“, nekako stihijski prisutnoj, kako kad naiđe. Pa jedni kažu da je bolje ostati, drugi da je bolje otići, pa prvi da žele dijeliti sudbinu svoga naroda po svaku cijenu, a drugi da treba ići na Zapad iako je ono što će nas tamo zadovoljiti samo elementarna uređenost zbog koje zaboravljaš na sve iznad i iza. I sve se svede na to koju ćeš hipokriziju lakše svariti - domaću (koju preživljavaš) ili vanjsku (koju živiš). Sve u svemu, nakon Rumeninih priča dođe ti da probaš i jedno i drugo, pa kako stomaku drago. Barem dok ti opet ne upadne u pogled ta naslovna kategoričnost.
Krivi spojevi, podjednako komični i tužni
Junakinje i junaci ovih priča listom su rastrzani između ovdašnjeg i tamošnjeg života, bilo da su oprobali obje varijante, ili samo jednu, dok se druga onda nameće kroz iskustvo drugih. I čini se da nema u potpunosti dobitne kombinacije. Šta god da odabereš, nečega ćeš se morati odreći. Žrtvovanje nečega važnog naličje je čak i one odluke koja se u trenutku istura kao najispravnija.
To uglavnom postaje jasno nakon prekopčavanja na novi mehanizam, kad se sve funkcije postepeno stave na probu u drugačijim uslovima. Zato se nerijetko dešavaju krivi spojevi, podjednako komični i tužni. Tako u priči „Meduza“ bračni par došljaka stvara privid uklopljenosti u ritam tuđe zemlje time što vikendima kao po zadatku odlazi na tematske žurke kod drugog para imigranata. Blještave večeri u Dunhill Parku po pravilu se pretvore u isprazne pijanke čija je jedina svrha popuniti rupe bilo kakvom sadržinom, ma koliko je se svi manje-više gnušali.
Izbor je u startu sužen i ono što je na raspolaganju koristi se uz melanholično prepuštanje, baš kao kod zavisnosti od jedine dostupne terapije („Kasnili smo na tematsku žurku pošto potajno ni ja, a možda ni Simon nismo hteli da idemo tamo, ali ni posle toliko godina provedenih u Engleskoj nismo imali pristojan izbor prijatelja“).
Bonus video:
