U okviru VIII Međunarodnog festivala lutkarstva, koji će se od 11. do 15. septembra održati u KIC-u “Budo Tomović”, najmlađi posjetioci pozorišta imaće priliku da uživaju u šest predstava i to “Odisej – san o povratku”, “Cveće male Ide”, “Vanda Lavanda”, “Pod žicama”, “Error 404” i “Mali pirat“. Najavljujući ovu manifestaciju za dodatak Kroz grad, ali i dodjelu nagrada koja je zakazana za nedjelju, Ljiljana Burzan koja je uz Davora Dragojevića osnivač Međunarodnog festivala lutkarstva, prisjetila se kako je pokrenut cijeli projekat, koliko je teško organizovati ga, ali i koja je njena omiljena predstava.
Ovo je VIII Međunarodni festival lutkarstva, kako je nastala ideja prije osam godina i ko je najzaslužniji za održavanje ove manifestacije?
Ideja je potekla, rekla bih, sasvim očekivano od Davora Dragojevića, višedecenijskog glumca Gradskog pozorišta, reditelja lutkarstva i velikog prijatelja najmlađih. Ipak, kako bi ideja bila i realizovana, potrebno je primijeniti određena menadžerska i komunikacijska znanja, poznavati tržište, poslovno i društveno okruženje i imati veliku volju, snagu i ljubav da se sve to iznese. E, to je bio moj zadatak. Davor i ja smo prijatelji iz djetinjstva, zatim i dugogodišnji saradnici i kako sam odavno posvećena društvenoj dobrobiti, i to je, nekako, prirodno došlo da mi se Davor javi i predloži da zajedno ostvarimo još jednu lijepu saradnju, koja je, ispostaviće se, zatrajala evo osma godina.
Ipak, da nije bilo princa Nikole Petrovića Njegoša, čija fondacija se formirala baš te 2012. kada se rađao i naš festival, manifestacije ne bi bilo. I bukvalno. On je bio taj koji je ideju prepoznao, podržao u svakom mogućem smislu i zahvaljujući kome smo uspjeli da se lansiramo. Princ Nikola Petrović Njegoš je počasni ambasador našeg festivala, naš prijatelj i naš uzor.
Viktor Igo kaže da ništa nema snažnije od ideje čije je vrijeme došlo. Udruženim snagama dozreli smo vrijeme.
Koliko je od tada do danas napredovao festival? Da li imate ambicije kada su u pitanju naredne godine?
Festival je sazrijevao i mi sa njim. Napredovao, da, ali ono što je važnije, napredovala je naša publika. Slobodno mogu reći da smo izrodili jednu sasvim novu, a brojnu pozorišnu publiku, koju učimo ne samo da voli teatar, već i da bira prave vrijednosti, da se kulturno usmjerava i da voli što tako bira. Za sedam godina održavanja festivala, naše predstave posjetilo je preko 30 hiljada posjetilaca.
Ako govorimo o ambicijama, odavno smo zacrtali da ovaj festival bude jedinstven na svijetu po tome što će se održavati u svim gradovima Crne Gore. Ambiciozno smo i počeli tako što smo pored Podgorice organizovali izvođenja festivalskih predstava i u drugim crnogorskim gradovima. Usljed nedostatka adekvatne podrške, iako je ambicija ostala, stvarnost je naložila da se ipak ograničimo na svoj rodni grad i da o ideji jedan festival - jedna država ipak razmišljamo kada njeno vrijeme dođe, odnosno kada nadležni prepoznaju njen ogromni potencijal. Do tada ćemo ambicije zadržati na mogućnosti da festival učinimo izvjesnim, tako što će nam nadležne institucije oprediliti dovoljan iznos sredstava za ostvarenje tog cilja.
Ko i kako bira predstave koje se prikazuju i u trci su za glavnu nagradu Međunarodnog festivala lutkarstva?
Predstave ocjenjujemo i biramo Davor i ja, ali, naravno, Davorov autoritet proistekao iz velikog iskustva i znanja o pozorištu i lutkarstvu je neprikosnoven. Kako festival ima izuzetan imidž među pozorišnim djelatnicima, veliki dio njih nam se sam javi i pošalje prijavu, jer žele da dožive tu čudesnu energiju o kojoj “svi pričaju”. Drugi dio Davor prepozna na drugim međunarodnim festivalima lutkarstva na kojima žirira ili koje posjećuje. Pažljivo biramo predstave, trudimo se da budu zastupljene i različite vrste lutaka i različite poruke, od onih koje su satkane u bajkama i legendama do onih koje su proistekle iz stvarnosti u kojoj bitišemo.
Koliko je teško, odnosno lako dovesti učesnike iz drugih zemalja, poput ovogodišnjih iz Italije i Španije?
Sve je lako i sve je teško. Zavisi kako posmatramo. S obzirom na to da nikada nemamo dovoljan budžet, obraćamo se ambasadama zemalja iz kojih nam dolaze predstave za podršku, kojom pokrijemo jedan dio nedostajućih sredstava. Nekada nam izađu u susret, nekada ne, ali se mi ne predajemo. Nekada kucamo i po nekoliko godina. Mijenjaju se okolnosti, ljudi, vrijeme. Pa i doživljaj lakog i teškog.
Ove godine su nas podržale Ambasada Italije u Podgorici i Ambasada Španije u Beogradu i naša djeca će imati priliku da se susretnu sa lutkarima iz tih zemalja. I ovim putem im upućujemo zahvalnost u ime svih crnogorskih mališana, u Davorovo i u moje ime. Zahvaljujemo i dragim ljudima koji su nam pomogli da do njih dođemo. Uvijek su tu dobri ljudi koji nam pomažu, jer vide koliko i kako radimo. Za svoju domovinu i njene najvažnije stanovnike.
Ko su ovogodišnji članovi žirija?
Konstantni predsjednik Stručnog žirija je uvaženi crnogorski reditelj i dramaturg Goran Bulajić. Pored njega, tu su i Jelena Stojanović Patrnogić, direktorica Pozorišta za decu Kragujevac i Vladimir Lazovski, pomoćnik ministra kulture Sjeverne Makedonije. Oni će dodijeliti devet nagrada, a to su: Grand Prix za najbolju prestavu u cjelini, nagrada za najbolju režiju, nagrada Dragan Radulović za najbolju dramaturgiju, za najbolje estetsko-tehnološko rješenje lutaka, za najbolju scenografiju, za najbolju originalnu muziku, i tri ravnopravne glumačke nagrade.
Stručni žiri ojačan je mlađanim kolegama okupljenim u Dječijem žiriju, koji dodjeljuje desetu, glumcima najdražu, nagradu festivala - nagradu za najbolju predstavu Dječjeg žirija. U dječjem žiriju ove godine su: Luka Killian - predsjednik i članovi: Lara Dlabač, Dunja Ćupić, Petra Stojković, Anika Janjušević, Đorđije Šebek, Kosta Golubović, Tara Nenadović, Anja Makrid, Nikša Janjušević i Una Stanković.
Da li možete da izdvojite neku od predstava koje su se igrale na proteklim festivalima, a koja je na vas ostavila poseban utisak?
Moja najdraža predstava na dosadašnjim festivalima je “Kad je sve bilo zeleno”, rađena po priči “Dobro drvo” Šela Silverstejna. Izveo je teatar Ključ iz Izraela 2016, a njegova direktorica i glumica Dikla Katz nam je bila članica žirija dvije godine kasnije. Sve mi se dopalo u toj predstavi, baš sve. Iako je predstava bez riječi, muzika koja je pratila ovu čarobnu priču o davanju bila je rječitija od bilo kojeg jezika. Divna, divna predstava...
Bonus video:
