Natašu Tapušković, ranije Šolak, publika je zavoljela nakon uloge Danice u kultnom filmu “Lajanje na zvezde” Zdravka Šotre. Nakon tog ostvarenja štošta se promijenilo, a Tapušković je u svijetu glume izgradila sopstveni stil i cijenjeno ime, pa danas važi za jednu od najznačajnijih srpskih glumica srednje generacije.
Prepoznata po raznovrsnim ulogama, za “Vijesti” priznaje - pažljivo izabranim, predstavlja jednu od glumica koje istinski proživljavaju ulogu, koja u ulozi diše otkrivajući sebe i pomjerajući lične granice komfora, nikad zarad slave. U razgovoru za “Vijesti” ističe da upravo njene uloge govore mnogo o njoj samoj...
Pored “Lajanja na zvezde” tumačila je glavnu ulogu u filmu Emira Kusturice ”Život je čudo”, zatim je igrala u filmu “Šišanje”, “Spomenik Majklu Džeksonu”, seriji “Folk”, “Pozorište u kući”... Pored tih uloga prepoznata je i u pozorištu, a nazivaju je i “heroinom ruske literature” i “junakinjom običnog života”. Nedavno je prvi put gostovala u Podgorici u okviru Festivala internacionalnog alternativnog teatra FIAT gdje je igrala u predstavi “Jul” u režiji Tare Manić, po tekstu savremenog ruskog dramskog pisca Ivana Viripajeva u kojem se na ironičan način tretira “problem izbavljenja običnog čovjeka, onog čovjeka koji može biti svako od nas”. Glavnu i ostale uloge igra Nataša Tapušković.
Povodom prvog gostovanja u Podgorici, Nataša Tapušković za “Vijesti” govori o utiscima sa FIAT-a, publici koja je pažljivo pratila ovaj komad, ali i o svojim drugim ulogama, poimanju glume kao životnog poziva, ali najavljuje i novi film o životu Iva Andrića i jednoj televizijskoj seriji u kojoj će igrati...
Nakon izvedbe predstave “Jul”, rekla bih prilično zahtjevne, kakvi su Vaši utisci o igranju na FIAT-u, u Crnoj Gori, kakva je atmosfera vladala, kakav ste dojam dobili od publike?
Imam utisak da je publika sa velikom pažnjom pratila, a potom i nagradila moju igru, to jest, predstavu “Jul”. Bila sam vrlo nadahnuta jer sam prvi put u Podgorici nastupila kao glumica, a posebnu radost činilo je to da sam dio jednog internacionalnog, ali i alternativnog programa. Imala sam zaista veliku sreću da sarađujem sa ekipom profesionalaca i divnih ljudi iz sektora tehnike (svjetlo i zvuk) Crnogorskog narodnog pozorišta, koji su mi pomogli da predstava u tehničkom smislu bude izvedena na najbolji mogući način, tako da sam sasvim spokojna mogla da se prepustim samo glumačkoj igri... Od srca sam zahvalna zbog toga.
Vi ste jedina glumica na sceni, iako ne i jedini lik u predstavi “Jul”... Koliko je bilo zahtjevno posvetiti se takvoj igri, utoliko više jer je monodrama, rekla bih, jedan od najintimnijih žanrova kada je odnos publike i glumca u pitanju?
Zahtjevnije je, ali i uzbudljivije tumačiti više likova, otkrivati različite prostore unutar sebe, ali i različita sredstva kojima ćete te prostore materijalizovati djelujući na publiku svim svojim glumačkim kapacitetom tako da, ipak, budete uzbudljivi čitavih sat vremena, jer drugog glumca ili glumice nema. Ono što sam o monodrami otkrila, a što mi se čini baš kao nevjerovatan prostor slobode, jeste mogućnost da upravo odabirom teksta, estetikom, njegovom idejom, stilom koji odaberete pri tumačenju.. vi, u stvari, istupate vrlo kompletno, imate mogućnost da u potpunosti izrazite vaš pogled na svijet i svoje mjesto u njemu, sa svim svojim stavovima u odnosu na umjetnost, pa i život.
Različita su tumačenja ove monodrame, a kako je Vi tumačite, kakav je Vaš dojam, šta Vi prenosite gledaocima dok ste na sceni?
Ono što mi se činilo najuzbudljivijim tokom prvog, pa i drugog čitanja, uopšte nijesam umjela da objasnim i imenujem tako lako. Tekst me je opčinio uprkos surovim epizodama kojima obiluje. Od prve stranice sam bila na strani tog zločinca i ubice i pokušavala da shvatim kako i zbog čega me je pisac tako zaveo, šta time želi da kaže, čemu me vodi... Na jednom određenom, uvijek istom mjestu, sam doživljavala katarzu, osjećajući nevjerovatnu ljubav unutar tih redova... Zatim je odjeknula rečenica: “I biće to praznik velikog izbavljenja”, i upravo tada sam shvatila da se Petar izbavlja, traži, ispituje, provjerava mogućnost sopstvenog iskupljenja i izbavljenja, upravo posle gubitka svega materijalnog što posjeduje - svoje kuće, pa čak i papira i doktorskih uvjerenja koji bi mu možda pomogli da se makar u ludnicu smjesti. Zar to nije ključno pitanje današnjeg vremena u koje smo tako zdušno upali, odnosno, tako mu se olako prepustili... Ono hrli materijalnom i bježi iz sve snage iz anonimnosti u sudbinu koja nikako nije izbavljenje. Te Viripajev vrlo lucidno dovodi svog junaka do ruba egzistencije, pušta ga da, baš u trenu kada je sve izgubio, pronađe slobodu. Unutar surovosti preživljavanja, jedući druge, Petar ih na jedan vrlo simboličan, metafizički način čuva unutar sebe, sjedinjuje se sa njima, obračunavajući se sa Bogom, anđelima, trudeći se da razumije kome pripada raj, a kome pakao.. Sva surovost nekom čudnom nježnošću prelazi u ljubav, za kojom sa puno žudnje Petar traga.
Naišla sam na više zapažanja da zbog podjele u dva narativna toka, monodrama predstavlja i dva toka svijesti, koji su ti tokovi, kuda vode i kako ih poistovjećujemo sa današnjicom, sa onim bitkama koje vode svi “obični ljudi”?
Bilo je neophodno razdvojiti ta dva dijela koja i pisac namjenski odvaja. Petar publici u prvom dijelu prepričava, u stvari, staje u svoju odbranu, mora da izgovori, odnosno podijeli sa publikom svoje stradanje... Da bi u drugom dijelu publika ostala sa Petrom koji, pošto je izgovorio sve, prisjetio se, još jednom proživio sve - upravo dijeleći sa nama, reanimirajući svoju bol, više nema snagu borbe, ostaju samo slike, sjećanja, možda djelovi sna, obmane, preostali fragmenti života koji se možda i nijesu dogodili, ali su još uvijek potreba i želja, zato Petar ostaje privezan za krevet bolnice, u ludačkoj košulji, jedino u tom prostoru ludnice može da odsanja svoj posljednji san.. Pisac nam ne nudi utjehu, baš ni najmanje... Izbavljenja nema, sem u Arhangelsku (tamo gdje je Brodski po kazni otišao da služi), a Viripajev vrlo ironijski taj Arhangelsk uvodi kao moguću posljednju stanicu, onaj tako željeni raj.
Da li je u pozorištu generalno teško igrati ruska djela?
Meni lično su Rusi možda i najuzbudljiviji... Njihovi dramski tekstovi uvijek u sebi nose poeziju.
Nakon Danice u “Lajanju na zvezde”, tu je i glavna uloga u filmu Emira Kusturice u filmu “Život je cudo”, spomenula bih kasnije i “Šišanje”, “Folk”... Čini se da pažljivo birate uloge koje ćete tumačiti, ili griješim? Šta Vas vodi ka nekoj ulozi, postoji li neki put koji prelazite kada prihvatate nove projekte?
Ulogu prepoznajem kao zvuk, energiju, damar koji mi izaziva uzbuđenje... ili budem jednostavno gluva na ponudu.. Moj ukus se naravno razvija, kako se ja mijenjam, bitno je kretanje, taj neprestani pokret unutar bića, koji možda najviše počiva na radoznalosti, hrabrosti. A ono što najviše određuje svaki moj sljedeći izbor je stid i odgovornost prema publici. Odnosim se prema njoj kao prema sebi, čovjek sam sebi dosadi ukoliko se ne nadahnjuje, ne razvija svoj ukus i ne proširuje svoje postojanje. Tako i ja želim da dijelim sa publikom uzbuđenje povodom teme ili ideje koja me uzbuđuje, njegujem strast prema literaturi, otvorenost prema piscu i tekstu...
Možda baš zbog tog pažljivog promatranja uloga i trajete u glumi i cijenjeni ste... A koliko ste se Vi mijenjali sa svim tim ulogama, postoji li neka koja je ostavila posebnog traga na Vas, što lično, što profesionalno?
Svi procesi nastajanja, otkrivanja uloga na određeni način postaju dio mene, sve se prepliće, čudnim meandrima uloga izranja nekada čak nagovještavajući analogna, paralelna, životna događanja.. A nekad prvo život odigra, zapleše, a ja potom, na osnovu tog stečenog iskustva, imam materijal za glumački ples.
Vaša sposobnost transformacije, grljenja uloga i unošenja vjerodostojnosti i emocije, potpuno unošenje u lik, vidljivi su u svim projektima. Ima li nešto što biste mogli reći da Vas je kalilo, oblikovalo, pretopilo talenat u sve te nevjerovatne mogućnosti interpretacije?
Čini mi se da je saosjećanje, mogućnost dubinskog, iskrenog osjećanja poistovjećivanja sa zamišljenim ili postojećim karakterom ili sudbinom - osnovna predispozicija mog, kako vi to kažete “grljenja uloga”.
Sa druge strane, da li Vam je teško da pomjerate granice komfora u glumi, ako ste ih nekada imali? Da li je teško ogoliti se publici kroz tumačenje nekog lika, bez obzira da li je to pozorište ili ekran, platno?
Upravo se bavim glumom ne bih li se mogla ogoliti... Ima nečeg oslobađajućeg i prkosnog unutar te mogućnosti da vježbate ogoljenost... Nečeg što već u samom startu nije blisko komforu.
Pred kraj intervjua moram posebno da Vam se zahvalim jer znam da se ne pojavljujete često u medijima, pa bih tako i postavila pitanje - zbog čega? Da li čuvate sebe i privatni život ili ostavljate da odgovore Vašoj publici daju uloge koje tumačite?
Najsrećnija sam da publika traži i nalazi odgovore, u slučaju da je zainteresovana za mene, prije svega putem mojih uloga... One, za budno i pažljivo oko, otkrivaju više nego što bih ja u nekom intervjuu mogla da otkrijem ili izmislim o sebi...
Imate li neke planove za dalje, da li profesionalne ili privatne koje biste voljeli da iznesete?
Upravo se spremam za jedan televizijski film koji je vezan za Andrićev život, a posle toga počinjem sa snimanjem televizijske serije, ali o tome ne bih toliko unaprijed pričala.
Da li biste nešto dodali, ukoliko sam izostavila pitanjima ili biste samo voljeli da se nađe i spomene kao Vama bitno?
Htjela bih da Vam se zahvalim na ovim finim pitanjima, ne biva tako često.
Danica i “Lajanje na zvezde” su sjećanje na bezazlenije vrijeme
Nemoguće je, a da ne spomenem jednu od prvih uloga u Vašoj karijeri koja Vas je učinila i te kako poznatom, možda i bliskom gledaocima, ali je obilježila i rast, mladost, vrijeme mnogih generacija prije i kasnije. To je Danica iz kultnog filma “Lajanje na zvezde” čije se fraze i dan-danas ne zaboravljaju. Kako iz ove perspektive sada gledate na sve to, da li je Danica i danas dio Vas?
Danica je dio sjećanja na jedno vrijeme, na mladost, početke... Danica je moje intimno otkrivanje svijeta glume, prva filmska uloga.
Smatrate li da Vas je ta uloga obilježila na neki način i na koji? A sa druge strane, da li ste pokušavali da pobjegnete od toga nekada?
Svaka vas uloga manje ili više obilježi... I dalje se, posle toliko godina, ljudi uvijek prisjete tog filma jer im izaziva i budi sjećanje na bezazlenije vrijeme, budi neku vrstu nostalgične utjehe... A mene je popularnost koju je taj film izazvao toliko uznemiravala da sam vrlo brzo shvatila na koji način mogu i želim da postojim kao glumica.
Bonus video:
